Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Metal Mind Productions
Izdanje: 2016
Trajanje: 110:13
Ocjena: 4/5
»XX« je dvostruki koncertni album, snimljen tijekom poljskog dijela koncertne turneje povodom dvadesete obljetnice djelovanja kultnih britanskih neoprogrockera Arena. Poljski grad Katowice nije izabran slučajno, jer je stil progresivnog rocka kakav sviraju Arena kod poljskih obožavatelja posebno omiljen, što vrijedi za većinu heroja neo-prog rocka. Turneja se odvijala nedugo nakon izlaska osmog studijskog albuma Arena »The Unquiet Sky« (2015), pa nije iznenađenje da se među odabranim koncertnim izvedbama nalaze četiri skladbe s tog albuma. Naravno, na setlisti su se našli i brojni favoriti s prijašnjih izdanja engleskih čudovišta neo-prog rocka, koja su već odavno navikla nastupati u malim dvoranama, kakva je bila ona tijekom nastupa u Katowicama.
Kad su dugogodišnji Pendragon klavijaturist Clive Nolan i osnivač Marillion bubnjar Mick Pointer 1995. osnovali skupinu Arena, nije im ni na kraj pameti bilo da će ona prerasti okvire sporednog projekta i postati jedna od najcjenjenijih suvremenih progrock skupina, koja u svoj pretežno simfonijskoprogrockovski pristup rado uključuje i teškorockerske elemente, pa je zato omiljena i kod nekih ljubitelja prog metala. Nažalost, nisu postali imuni na česte promjene postave, osobito na pjevačkoj i basističkoj poziciji, na što Nolan duhovito upozorava i tijekom pojedinih »XX« izvedbi. Inače je vrli klavijaturist ovaj put puno zgovorniji nego obično i čak nešto malo kaže o pozadini najzahtjevnije izvedbe te večeri.
Paul Manzi je s tehničkog stajališta zacijelo najbolji dosadašnji Arena pjevač, čiji bi se vokal odlično snašao i u prog metalu i heavy metalu, no većini obožavatelja engleskih neoprog šampiona još uvijek nedostaje izuzetan karizma njegova prethodnika Roba Sowdena, koji je u skupini izdržao dvanaest godina. Paul odlično otpjeva dugogodišnje standarde, što je dokazao već na prethodnom Arena koncertnom albumu »Arena:Live« (2013), no u njihovoj interpretaciji obično mu malo nedostaje emotivnog žara i teatralnosti njegova prethodnika. Potonji je od svake skladbe napravio nezaboravnu dramu, takoreći glazbeno kazalište, dok Manziju još malo nedostaje do prethodnikove karizmatičnosti.
Novi basist, relativno nepoznati Kylan Amos, koji je na »The Unquiet Sky« zamijenio puno razvikanijeg Johna Jowitta, opravdao je povjerenje i uživo te je pri polaganju bas linija jednako uvjerljiv na novim i starijim djelima. Nolan, Pointer i gitarski virtuoz John Mitchell standardno su izvrsni. Općenito je bend te večeri dao sve od sebe. Nažalost, zvučni miks s ovog snimka nije najbolji u usporedbi s prošlim Arena koncertnim albumima, a i atmosfera bi mogla biti bolja, jer publika ispada previše ‘mrtva’. Snimci se osjeti da je koncert održan u premaloj dvorani za bend Arenine kvalitete, koji bi zaslužio bolju pozornicu.
Otvaranje ovog dvostrukog koncertnog snimka obilježava skladba s »The Unquiet Sky«, »The Demon Strikes«. Nakon kraće stanke na standardu »Rapture« sa »The Seventh Degree of Separation« (2011) slijedi kraći povratak na album »The Visitor« (1998). Odmah zatim nastupa vrhunac cijelog »XX« – nezaboravni »Immortal« (2000) superep »Moviedrome«, najdulja i prema mišljenju nekih i najbolja skladba u dosadašnjoj povijesti skupine. Nolan je najavljuje kao izuzetno zamršenu skladbu, koju su stvorili na tako kompleksan način jer je nikada nisu namjeravali izvoditi uživo, no zbog njezine popularnosti nisu imali drugog izbora nego naučiti je svirati i pred publikom. Ovdje Arena doista zasjaju u najboljem svjetlu i ponovno dokažu zašto su i uživo jedna od najuzbudljivijih progrock atrakcija, iako su njihovi koncerti izvan Poljske obično izuzetno slabo posjećeni. Uz djela s »The Visitor«, gdje treba posebno istaknuti fenomenalnu verziju skladbe »The Hanging Tree«, koja je kao stvorena za Manzijev vokal, odlično je zastupljen i materijal s njihova drugog konceptualnog remek-djela, »Contagion« (2003), dok je »Pepper’s Ghost« (2005) zastupljen samo jednom izvedbom, što je apsolutno premalo. Isto vrijedi za prva dva Arena albuma, koja su predstavljena sa »Solomon«, još jednim kultnim superepom i drugim velikim vrhuncem ovog snimka, te »Crying For Help VII«, kojim se ovaj koncertni dokument zaključuje na gotovo idealan način. Ujedno je to jedan od rijetkih trenutaka kad je publika ipak nešto aktivnija.
»XX« je izvrstan koncertni dokument s turneje »The Unquiet Sky«, koji Arena obožavatelji zasigurno neće propustiti, jer predstavlja izuzetno prikladan poklon dvadesetoj obljetnici djelovanja prekaljenih neoprogresivaca. Ujedno nudi uspjeli presjek njihove dosadašnje karijere, koja je odsvirana i otpjevana na doista zavidnoj razini. Odabir izvedbi bio je zanimljiv i raznolik, ali ne i sanjski, jer se pogrešaju brojni Arena klasici na čelu s »Jericho«, »Midas Vision«, »Medusa«, »Sirens«, »Enemy Without« i »Chosen«, no njihovu su odsutnost iskupili izvedbom »Movidrome«. Ako se odmisli prosječan zvučni miks, prilično anemična publika i ružan omot (s rimskim brojem XX uništen je omot albuma »The Unquiet Sky«) u režiji odgovornih iz izdavačke kuće Metal Mind Productions, riječ je o još jednom vrlo dobrom koncertnom dokumentu, koji je u prvom redu namijenjen dugogodišnjim Arena obožavateljima, a ne onima koji tek upoznaju ovu kriminalno zanemarenu skupinu.
Postava
Paul Manzi – vokal
John Mitchell – gitara, prateći vokal
Clive Nolan – klavijature, prateći vokal
Kylan Amos – bas gitara
Mick Pointer – bubnjevi
Produkcija
Karl Groom, Clive Nolan i John Mitchell
Popis skladbi
CD1:
1. The Demon Strikes
2. Rapture
3. Double Vision
4. Crack In The Ice
5. Moviedrome
6. How Did It Come to This?
7. Salamander
8. Bedlam Fayre
CD2:
1. Serenity
2. The Unquiet Sky
3. Traveller Beware
4. The City Of Lanterns
5. Riding The Tide
6. The Hanging Tree
7. The Tinder Box
8. Solomon
9. Don’t Forget To Breathe
10. Crying For Help 7
