Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pallas
Izdavač: Mascot Records
Izlazak: year
Ocjena: 5/5
Posljednjih godina neki sastavi iz rock svijeta s velikim žarom stvaraju albume kojima žele nastaviti najveća postignuća svoje karijere. Taj je trend donedavno vrijedio prvenstveno za heavy metal sastave, no sad se očito afirmira i u progresivnom rocku. Bilo je samo pitanje vremena kad će se za takav potez odlučiti i kultni škotski neo prog rockeri Pallas, koji su se s “XXV” odlučili napraviti konceptualnog nasljednika svog najcjenjenijeg albuma “The Sentinel” (1984).
Obično su kod takvih eksperimenata moguća samo dva ishoda, uz to da (gotovo bez iznimke) nastavak nikad ne nadmaši kvalitetu prethodnika, pogotovo ako izađe više od dva desetljeća kasnije – potpuna propast ili pristojan nastavak. “XXV” spada u potonju kategoriju i kao takav, uz prethodnika “The Dreams Of Men” (2005), ulazi među tri najbolja studijska postignuća u povijesti sastava, čemu je zacijelo pridonijela činjenica da je riječ samo o konceptualnom nastavku, a ne i glazbenom, što bi naravno ispalo posve anakrono i antiprogresivno, to jest u suprotnosti sa skladateljskom filozofijom sastava.
Pallas su se prije izlaska ovog albuma našli usred važne promjene, jer ih je nakon 26 godina napustio dugogodišnji pjevač Alan Reed. Zamjenu su pronašli u Paulu MacKieju, koji je prije bio najpoznatiji po svom doprinosu popularnoj videoigri Grand Theft Auto. To je bez sumnje bio iznimno riskantan potez, ali ipak samo jedan od mnogih koje je sastav povukao u svojoj karijeri dugoj više od trideset godina. Na sreću, MacKie je, što dokazuje njegov doprinos na “XXV”, potpuno opravdao povjerenje kao nasljednik karizmatičnog Reeda. Njegova boja glasa mjestimice je čak pomalo slična prethodnikovoj, što znači da zna biti jednako dramatičan i teatralan. U izrazima bijesa pak je čak i uvjerljiviji od Reeda, što je na ovom albumu vrlo važno, jer je riječ o jednom od najmračnijih, ali i najdubljih Pallasovih uradaka do sada.
“XXV” naime sadrži apokaliptičan koncept koji je izravni nastavak onog s albuma “The Sentinel”, gdje je slušatelj svjedočio propasti drevnih civilizacija Atlantide i Lemurije. Obje ljudske civilizacije bile su zapravo sporedni produkti izvanzemaljskih bića koja su na naš planet sletjela prije dvadeset i pet tisuća godina. Moćne, visokotehnološke civilizacije propale su u razornom ratu, no kataklizmu je uspjela preživjeti vojska mehaničkih konstrukata visoke umjetne inteligencije predvođena enigmatičnim Stražarom, vodećim predstavnikom izvanzemaljaca, koji je ostao kako bi upozoravao i čuvao čovječanstvo od moguće katastrofe, odnosno njezina ponavljanja. Stražar je kroz stoljeća koja su slijedila nakon propasti Atlantide mirovao i pozorno promatrao što se događa, ne miješajući se u pojedine događaje i sukobe, dok se čovječanstvo ponovno počelo polako dizati iz blata vlastite ništavnosti…da bi potom opet pristalo u njemu.
Na početku 21. stoljeća čovječanstvu naime ponovno prijeti uništenje u ratu između vodećih civilizacija zapada i istoka, dok se obje Koreje i Bliski istok prže u plamenu. Stražar, kojeg neki naivno proglašavaju dugo očekivanim mesijom, ponovno je postao aktivan i odlučuje da je došlo vrijeme da se umiješa u zbivanja. Ključan događaj predstavlja teroristički napad na palaču UN-a. Usprkos njegovim upozorenjima da odlože oružje i počnu graditi civilizaciju na novim temeljima (među ostalim im nudi čak i pomoć da bi čovječanstvo odveo u zlatno doba bez ikakvih sukoba), svjetski čelnici ostaju gluhi, pa odlučuje napraviti red i svojom mehaničkom, tehnološki puno naprednijom vojskom kazniti nevaljalo čovječanstvo prije nego što bi se ono u bezgraničnoj aroganciji pobilo međusobno za prevlast na planetu, jer je njegov izvanzemaljski um spoznao da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj i da će planet biti sigurniji ako ga nakon apokalipse bude čuvala nova rasa strojeva dok se razvojni ciklus čovječanstva ne započne iznova (i jednom ipak završi pozitivnim ishodom).
“Falling Down” je bombastičan, gotovo agresivan uvod u album, koji ujedno predstavlja most između “The Sentinel” i “XXV”. Moglo bi se reći da je testni poligon MacKiejeva vokala na kojem on odmah uvjeri da su Pallas dobili još jednog pjevača široke emocionalne ekspresije. Uz izvrsnu vokalnu izvedbu ističu se bubnjarski krošei u režiji Colina Frasera, dok Niall Mathewson ne škrtari dramatičnim gitarskim pasažama. Razgranate teksture sintesajzera predvođene fantastičnim solom Ronnieja Browna dodatno pojačavaju živahno i optimistično ozračje, koje je u potpunoj suprotnosti s apokaliptičnim tekstom.
Pomalo je teško povjerovati, ali “Crah And Burn” je još udarnija stvar od prethodnika. Posebno oduševljava kompleksan instrumentalni dio s pravom bubnjarskom kataklizmom i kanonadom nabrušenih gitarskih fraza uz pratnju energičnog sloja hammond orgulja. Ta skladba predstavlja važan konceptualni trenutak, kad se Stražarova vojska odluči srušiti avion kojim sa sastanka UN-a bježe preplašeni svjetski čelnici da bi izbjegli neizbježnu katastrofu.
Stvari se nakratko malo smire na eteričnom “Something In The Deep”, gdje nas Pallas vode u dubine oceana, gdje Stražar iznova otkriva napuštenu atlantidsku bazu u kojoj se nalazi tehnologija korisna za njegove planove spašavanja čovječanstva. Ambijentalni slojevi sintesajzera stvaraju spokojno ozračje i time demonstriraju suptilnu, često manje istraženu stranu sastava.
“Monster” je izrazito mračna stvar, što posebno vrijedi za tekst koji jasno razotkriva zašto čovječanstvo sve više juri u propast. Udarne gitarske fraze potkrepljuje Paulov pjenušavi vokal te tako dodatno pojačava napeto ozračje paranoje i iščekivanja kraja. Emocionalnom intenzitetu važno pridonosi i Niallov jecajući gitarski solo.
“The Alien Messiah” sa svojim orijentalnim ozračjem bez sumnje spada među vrhunce albuma. Na tom se mjestu Stražar prvi put otkriva svjetskoj javnosti, gdje drži govor pred piramidama u Gizi. Tisuće mladih proglasi ga mesijom i počnu hodočastiti u Egipat da bi ga poslušali. Sve zajedno, i zahvaljujući brojnim ambijentalnim uzorcima, doista zvuči kao da je riječ o nekom velikom koncertnom festivalu pred jednim od svjetskih čuda. Kompozicija iz minute u minutu dobiva na intenzitetu, za što su ključni energični vokal i zametalizirana gitarska fraza. Paul je svoju govorenu propovijed izveo u gotovo besprijekornom ‘BBC’ engleskom, što za Škota nije baš svakidašnji pothvat.
“XXV Part 1” predstavlja ključan trenutak albuma, kad čovječanstvo odbija Stražarovu ponudu raja na Zemlji i odlučuje nastaviti sa zlom. Među ostalim, ne može se usuglasiti oko njegova dobronamjernog prijedloga o dvadeset i pet poštenih i nepotkupljivih čelnika koji bi ih poveli u zlatno doba (otud i naslov albuma). To je još jedna kompozicija iznimno visokog intenziteta s odličnim, emotivnim vokalom i veličanstvenim simfonijskim aranžmanima. Udarni “Young God” prožet je agresivnim ozračjem, jer je Stražaru ponestalo strpljenja pa je najavio smrtni čas ljudskoj izopačenosti. Kompozicija sadrži brojne kontraste, od brzoprstih vragolija na klavijaturama do brutalnih gitarskih fraza preko kojih pljušti pjenušavi vokal.
Na tvrdom rockerskom “Sacrifice” prevladava galopirajući ritam i naoštren gitarski rif kroz kompaktnu melodiju. Čovječanstvo se na tom mjestu odluči da će se usprkos uzaludnosti svojih pokušaja boriti protiv atlantidske tehnologije. “Blackwood” je ambijentalni instrumental s pratećom ženskom vokalnom harmonijom Melisse Allan i ujedno uvod u prelijepu baladu “Violet Sky”, na kojoj čovječanstvo naposljetku shvati da je propustilo svoju posljednju priliku i da je sad svemu kraj. Pametniji utjehu nalaze u tome da svoje posljednje trenutke postojanja provedu s najbližima. Prelijepa melodija na jazz klaviru i Paulova emotivna vokalna izvedba uvrštavaju je na popis najljepših prog rock balada svih vremena.
“XXV Part 2” predstavlja apokaliptični finale, kad je svake nade za čovječanstvo kraj i Stražar se uz pomoć napredne tehnologije odlučuje iscrpiti sve zalihe kisika na Zemlji. Moćne zavjese sintesajzera, profinjeni aranžmani na klaviru, srcedrapateljno pjevanje te Niallova obnova i proširenje gitarskog sola iz “The Sentinel” klasika “Rise And Fall” pobrinu se za fenomenalan završetak u svakom pogledu odličnog albuma.
Glazbena najava apokalipse već dugo nije zvučala tako dobro kao na “XXV”. Osvježeni Pallas povukli su pravi potez kad su se u pravom trenutku odlučili snimiti nastavak svoje najveće majstorije. Album je zorna demonstracija da su nakon uspješne zamjene pjevača opet puni elana i svježih ideja, pa je prava šteta što “XXV” izvan prog rock svijeta vjerojatno neće doživjeti veći odjek. Pallas su se šezdeset i šest…
Ispravak: Pallas su se dvadeset i šest godina učvršćivali i sad se ipak vratili na onu kvalitetnu razinu na koju su sljedbenici godinama strpljivo čekali. Pomalo je teško povjerovati da je riječ tek o njihovu šestom studijskom albumu, no tko poznaje prošlost sastava, sjetit će se kakva ih je smola pratila još niz godina od izlaska “The Sentinel”. Toga je sad kraj, jer “XXV” predstavlja vjesnika nove ere osnaženih Pallasa.
Postava
Paul Mackie – vokal
Graeme Murray – bas gitara, prateći vokal
Niall Mathewson – gitara
Ronnie Brown – klavijature, prateći vokal
Colin Fraser – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Pallas
Popis skladbi
1. Falling Down
2. Crash And Burn
3. Something In The Deep
4. Monster
5. The Alien Messiah
6. XXV [part 1]
7. Young God
8. Sacrifice
9. Blackwood
10. Violet Sky
11. XXV [part 2]
