Izdavač: InsideOut/Sony Music
Datum izlaska: 1. 10. 2021.
Produkcija: Steve Howe
Trajanje albuma: 61.35 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 7.0/10
Mnogi sljedbenici legendarnih engleskih progresivaca Yes 2015. su s nevjericom primili vijest da će legendarna skupina nastaviti s koncertnim i studijskim djelovanjem bez pokojnog osnivača i basista Chrisa Squirea, koji je na samrtnoj postelji izrazio želju da se simfonijsko-progrockersko putovanje po ‘kozmičkim livadama’ nastavi s njegovim dugogodišnjim suradnikom i prijateljem, američkim basistom/gitaristom Billyjem Sherwoodom. Yes su tako postali ‘naslijeđeni’ bend, slično kao Gong, Soft Machine i Chicago, ako navedemo neke srodne progrockerske i jazzrockerske skupine koje su i dalje aktivne unatoč odsutnosti osnivačkih članova.
‘Uživo’ je taj eksperiment bez Squirea ispao uvjerljivo, jer Sherwood ima srodan stil sviranja Rickenbacker bas gitare i pjevanja kao njegov pokojni prijatelj. Druga je priča novi, jedanaesti… točnije, jedan i dvadeseti studijski album naslovljen »The Quest«, prvi bez prisutnosti ijednog originalnog člana Yesa, na kojem je žezlo (neslužbenog) šefa skupine preuzeo gitarski velemajstor Steve Howe, koji je uz brojne skladateljske ideje pobrinuo se i za produkciju novog albuma. »The Quest« je ujedno prvi album Yesa nakon »Magnification« (2001) na kojem je sudjelovao orkestar, iako takav eksperiment nije ispao toliko sretno koliko bi to željeli mnogi sljedbenici ove dugogodišnje skupine.
»The Quest« je za uobičajene Yesove prilike prilično prosječan album, koji sadrži otprilike jednaku količinu dobrih i loših elemenata, odnosno blagi nagib u korist potonjih. Odmah se može osjetiti da se nova inkarnacija Yesa trudila uspješno spojiti tradicionalne i neke nove zvučne elemente, ali joj to nije najbolje pošlo za rukom. Nakon snažnog uvodnog dijela album naime brzo ‘razvodni’ na račun ‘mlitave’ produkcije kojoj nedostaje energičnosti zbog pretjeranog favoriziranja Howeovih gitarskih podviga na štetu Downesovih klavijatura, dok česti ritmički spori, akustični trenuci te nedostatak zanimljivih skladateljskih ideja čine da dobar dojam nakon prve dvije skladbe naglo nestane.
Možda bi bilo nepravedno Howea proglasiti dežurnim krivcem za to što »The Quest« spada među manje zanimljiva ostvarenja u više od pedesetogodišnjoj povijesti ove kultne skupine, no činjenica je da od kompozicija koje nose njegov autorski pečat samo »Dare to Know« zaista oduševljava od početka do kraja. Osim toga, većina njegovih gitarskih linija odavno je izgubila nekadašnji sjaj, odnosno tip je danas tek blijeda sjena nekadašnjeg velikog inovatora koji je Yes 1971. preporodio u progrockersku supersilu.
Downes se sa svojim raznovrsnim skupom klavijatura, koje se na većini djela zvučno više nego prema sedamdesetima ugledaju na osamdesete, kroz produkciju u odnosu između gitare i orkestralnih aranžmana često nekako ‘izgubi’. White je na bubnjevima ponovno solidan, iako ga je mjestimice zbog zdravstvenih razloga na udaraljkama zamijenio Sherwoodov stari drugar Jay Schellen. Sherwood, koji je Rickenbacker bas gitaru odsvirao samo na jednoj skladbi, pristojna je ‘zamjena’ za Squirea, no njegove skladateljske ideje ne oduševljavaju. Jon Davison i dalje je idealni ‘klon’ legendarnog Jona Andersona te se može pohvaliti da je suautor boljih kompozicija na »The Quest«.
»The Quest« se, kao što je već spomenuto, otvara na poticajan i oduševljavajući način, epskom i ekološki osviještenom skladbom »The Ice Bridge«, koja je izašla kao prvi singl s ovog albuma. Yes su na njoj suautorstvo, nakon početnog oklijevanja, morali priznati Francisu Monkmanu (ex-Curved Air, Sky), jer se pokazalo da je središnja dionica ‘posuđena’ iz Monkmanove ‘zaboravljene’ kompozicije »The Dawn of an Era«. Pompoznom otvaranju s fanfarama, koje više nego na Yes podsjeća na ELP, slijedi prijelaz u posve prepoznatljivu sekciju s oduševljavajućom vokalnom izvedbom u režiji Jona Davisona te karakterističnim prepletom gitarsko-klavijaturskih harmonija. Nakon toga slijedi suptilno oblikovanje prave epske pustolovine s brojnim vremenskim prijelazima i melodičnim aranžmanima karakterističnima za ovu dugovječnu skupinu. S ovom kompozicijom Yesu je uspjelo stvoriti skladbu koja se može uvrstiti među njihove klasike, zbog čega su očekivanja pred izlazak »The Quest« kod nekih sljedbenika bila priličo velika.
»Dare to Know«, drugi singl s albuma, uspijeva nastaviti dobar dojam prethodne tvorevine i jedna je od rijetkih kompozicija na »The Quest« koja je njezinu autoru Howeu u potpunosti uspjela te na kojoj su bend i prateći orkestar uspjeli stvoriti uvjerljiv međusobni odnos. Na njoj su moćne vokalne harmonije u režiji dueta Davisona i Howea, koji je inače u solo izvedbi obustavljen pjevač (o tome više riječi kasnije), idealno harmonizirane sa suptilnim gitarskim linijama te bogatim orkestralnim aranžmanima.
Melankolični »Minus the Man«, koji se ne može uvrstiti ni među oduševljavajuće ni među loše trenutke »The Quest«, predstavlja svojevrstan početak degradacije ovog albuma, kad splasne početna energija i na vidjelo izađu slabe strane trenutačne inkarnacije Yesa. Pohvalu zaslužuju ponajprije izvrsne vokalne harmonije s Davisonom u glavnoj ulozi, dok na ovoj ‘sporoj’ tvorevini s tekstom o idealnom odnosu između vječne svijesti i tehnologije nažalost počinju prevladavati repetitivne gitarske linije i predvidljivi aranžmani.
Na »Leave Well Alone«, koja je barem minutu predugačka tvorevina, Howe svira japanski tradicionalni instrument koto, dok se Davison okušava u za njega neobično niskom vokalnom registru. Nosivi rif potpuno je specifičan za Howea, dok Downesovi sintisajzeri ovdje zvuče kao da dolaze iz osamdesetih. Prve dvije sekcije ispadaju pristojno, dok treća sekcija brzo ‘razvodni’ i ispada razvučeno na račun repetitivnog gitarskog riffa koji Howe ponavlja ‘u nedogled’.
Akustično usmjereni »The Western Edge« sadrži vokalni duet Davisona i Sherwooda, koji zvuče kao klonirani blizanci Jona Andersona i Chrisa Squirea, dok skladba u cjelini spada u kategoriju ‘prosječno’, što je još dobro s obzirom na to da je rezultat spajanja dviju posve različitih skladateljskih ideja. Davisonova baladno usmjerena tvorevina »Future Memories« mogla bi izaći i kao njegova solo stvar, jer uz Jonovo pjevanje sadrži samo akustičnogitarsku odnosno steel gitarsku podlogu i Howeovu povremenu vokalnu pratnju.
»Music to My Ears«, tipično Howeovo skladateljsko remek-djelo na kojem cijeli bend ispada pomalo zamoreno, sadrži priličito jeftin refren i brojne repetitivne gitarske linije, dok su klavijature u pozadini više ‘za ukras’. »A Living Island« je posljednji ozbiljniji pokušaj na »The Quest« da se stvori zanimljiva i pustolovna kompozicija na razini prošlih klasika Yesa, jer sadrži nekoliko stidljivih i ne previše uvjerljivih koketiranja s neumrlim hitovima »And You And I« i »Awaken«. Krajnji rezultat je solidna tvorevina koja ‘redovni’ dio albuma zaključuje na pristojan način, iako bi joj se teško dodijelio status klasika Yesa. To je jedina skladba na »The Quest« koja se tekstom nadovezuje na pandemiju COVID-19 i njezine posljedice, iako bi za Yes bilo bolje da takve teme, slično kao mnoštvo drugih glazbenih sastava, ne podgrijavaju dok se ova globalna noćna mora ne završi.
Drugi disk potpuno je suvišan i sadrži tri odvojene bonus skladbe koje bi se po kvaliteti moglo označiti kao otpadni materijal, odnosno koje ne bi nitko pogrešio. Sve tri dodatan su dokaz da je Howe s godinama postao staromodan i statičan skladatelj koji reciklira neke prilično ustajale skladateljske ideje. Slično vrijedi za većinu njegovih gitarskih linija. Da je riječ o njegovim solo ostvarenjima, ne bi bilo većih primjedbi, ovako će većina sljedbenika Yesa brzo zaboraviti spomenuti drugi disk. Energetski prilično prazni »Sister Sleeping Soul«, na kojem je dodatan skladateljski pečat dao Davison, zvuči kao pomalo slatkasta serenada uspavanoj odabranici. Akustično usmjereno mantranje »Mystery Tour«, koje je prilično kasno posvećeno nezaboravnim Beatlesima, može se uvrstiti u kategoriju ‘ne može biti istina, a jest’ odnosno ‘jeftino na deseti potenciju’. »Damaged World« pak se lako na račun Howeova pjevanja u samostalnoj režiji može natjecati čak i za naslov najlošije skladbe u dosadašnjoj povijesti Yesa.
»The Quest« je, bez triju skladbi s drugog diska za koje će se većina pretvarati da ne postoje, i dalje pristojan album za suvremene prilike Yesa, no svi oni koji su očekivali ostvarenje koje će biti barem blizu njihovim remek-djelima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća bit će gorko razočarani. Loši elementi trenutačne inkarnacije Yesa nažalost često prevladaju nad pozitivnima te nakon dobrog uvodnog dijela »The Quest« na račun potpunog idejnog i aranžerskog razvodnjavanja te produkcijske ‘plitkosti’ ispada kao još jedan od onih albuma zbog kojih neki sljedbenici priželjkuju da se Jon Anderson i Rick Wakeman što prije ponovno pridruže starim drugarima. O tome koja bi inkarnacija Yesa u ovom trenutku stvorila zanimljiviji i ‘yesovskiji’ album – ‘službena’ pod Howeovim vodstvom ili ‘otpadnička’, koja uz Andersona i Wakemana sadrži Trevora Rabina – vjerojatno više nema nikakve dvojbe.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
CD 1 (47:51)
1. The Ice Bridge (7:03) :
– a. Eyes East
– b. Race Against Time
– c. Interaction
2. Dare to Know (5:58) :
– a. New Journey
– b. Sympathy of Sound
– c. The Lost Cord
3. Minus the Man (5:35)
4. Leave Well Alone (8:08) :
– a. Across the Border
– b. Not for Nothing
– c. Wheels
5. The Western Edge (4:25)
6. Future Memories (5:10)
7. Music to My Ears (4:41)
8. A Living Island (6:51) :
– a. Brave the Storm
– b. Wake Up
– c. We Will Remember
CD 2 (13:44)
1. Sister Sleeping Soul (4:50)
2. Mystery Tour (3:35)
3. Damaged World (5:19)
Postava:
Jon Davison – vokal
Steve Howe – gitara
Geoff Downes – klavijature, Hammond
Billy Sherwood – bas gitara
Alan White – bubnjevi
Gostujući glazbenik:
Jay Schellen – dodatne udaraljke
