Mjesto: Budimpešta (Mađarska), Sportarena
Datum koncerta: 17.06.2003
Broj posjetitelja: 3500
Cijena karte: 25,00€
Ili, kako se zove turneja Yes 2003., “Full Circle”. Sat se približavao općem alarmu za paniku i nakon duljeg uživanja u Pizza Hutu usred jedne od budimpeštanskih low class society četvrti, uključili smo se u kolone vozila koje su se vile kroz grad, preko Dunava na drugi kraj Budimpešte, prema Nep stadionu. Za tri dana nismo vidjeli niti jednu stranu registraciju (osim “pravog jugoslovena” – golfa dizelaša s novosadskom registracijom). Narod se očito još uvijek plaši, ili se negdje “nevidljivo” nakuplja u Budimpešti po sigurnim hotelima s pet zvjezdica. Hrana je super, ljudi ljubazni, scena opuštena, grad jako podsjeća na Beograd. Baš 18. 6. nas je kiša nakon dugog sušnog razdoblja ponovno posjetila i ohladila vlažnu sparnu klimu. Cijene su otprilike iste kao kod nas, samo je hrana malo jeftinija. Isplati se počastiti nekim finim bifteom.
Sportareana u 18,00. Zadnje forinte smo spiskali na kartu (25€/osobi), hej! Kako sad doći do Yes majice? Vratili smo se metroom u centar mijenjati eure u forinte i ustanovili da je sve bilo uzalud, jer ovaj put grupa nije postavila svoj službeni merchandise. Koncert je izgledao kao obiteljski praznik. Ljudi su bili zrelije dobi, uz iznimku jedne simpatične plavuše koja je počela sumnjivo vrpoljiti oko Petra nakon što je očito promašila pravu dvoranu za rave party. Bio sam šokiran. Bilo je 19,30, koncert je trebao početi u 20,00, a parter gotovo prazan. I to parter dvorane koja prima 13.000 ljudi. Ali Mađari su se očito u svim tim godinama života pod totalitarnim režimom navikli na rusku točnost i u 20,00 parter se u trenu napunio.
Ognjena ptica Igora Stravinskog poletjela je u noć, a onda se začuo otvarajući motiv Siberian Khatru i Yes su počeli sa svojim showom. Glavni redatelj Jon Anderson, odjeven vrlo jednostavno, u žutu majicu i trenirku poput teniskog trenera, sa svojim karakterističnim yoga gestikulacijama; s njegove lijeve strane stajao je visok tip odjeven u mušketirsku svilenu košulju i crne tajice, u čizmama, a u rukama je visoko vihorio svoj Rickenbecker. Neuništivi ratnik Chris Squire. Dalje, s Chrisove lijeve strane, okružen paletama klavijatura bio je još jedan div, duge ravne svijetle kose. Klavirski virtuoz i izniman skladatelj, povratnik u grupu Rick Wakeman. Koliko su samouvjereni Yes kad je s njima Rick. Sjeti se samo pjesme Mind Drive s “Keys To Ascension Pt. II” (1997) u toj postavi (s Rickom), koja zvuči kao da je uzeta iz sredine sedamdesetih. To je potpuno drugi bend. To su sad oni zlatni 110% Yes! A Rick je zapravo nezamjenjiva karika njihove glazbe. Naravno, Rick ni ovaj put nije zaboravio unijeti malo glama u show i u tu je svrhu navukao grimizni svjetlucavi ogrtač. Dečko je zapravo na pozornici izgledao kao planina i svojom pojavom zračio izuzetnom energijom. Motor na bubnjevima uživljeno je diktirao tempo, u Siberian Khatru stalno iskače teški metalni zvuk bubnjeva, kojem nevjerojatnu protutežu daju Jonov vokal i Rickove klavijature. To je Alan White, čovjek koji udara po bubnjevima pokretom cijelog tijela. Stilom me nekako podsjeća na Johna Bohnama. Pa, i na kraju najvažniji medij i karika grupe, Steve Howe. Čovjek koji svojom prisutnošću u grupi brine da Yes prolaze kroz, kako to sami kažu, neprestanu “perpetual change”. Yogi, svemirac, najčišća duša grupe i glavni krivac što su Yes takvi kakvi jesu. Yoda Steve projicira informaciju, ostali je zajednički pojačavaju i prevode u svojevrstan jezik koji je dostupan svakome. Već tijekom Siberian Khatru Steve je izmijenio steel pedal gitaru i dvije poluakustične gitare modela Gibson. Još jedna sitnica, Steveu odjevenom u indijske košuljice naočale odlično pristaju. Svatko za sebe je posebnjak, karizma, i već samom pojavom na pozornici zrači žestoke vibracije u prostor. Zajedno sa živim zvukovima svojih instrumenata ta je izuzetna energija magnificirano obasjala cijelu dvoranu.
Grupa je promovirala i svoj posljednji album “Magnification” (2001), na kojem je sudjelovao cijeli filharmonijski orkestar. Pa, zapravo sva glazba Yes zvuči nekako kao da je svira orkestar. Zanimalo me kako će Rick preuzeti ulogu orkestra u izvedbi pjesme Magnification. Bio sam šokiran. Kako je spojio sve te motive, sve dionice i rad instrumenata u grandioznu smjesu i unio je u pjesmu. Odakle mu to? Genij! Jednostavno se vrtio od jedne do druge klavijaturne tipkovnice, u svojim karakterističnim uvijenim pozama, ali cijelo vrijeme s vrlo ozbiljnim izrazom lica. Njegov je rad ispao uživljeno, kao da je ušao u svoj sigurni svijet. Opušteno, spontano, a ipak je jednim okom cijelo vrijeme budno pratio što radi ostala četvorka na pozornici. Steve je prihvatio mandolinu dok se Jon probijao kroz početne stihove pjesme. Kad jednom stvarno shvatiš što Jon servira kroz svoju poeziju, pogotovo stih u ovoj pjesmi koji otkriva spoznaju da je sve ljubav, to ti može pomoći da pronađeš pravi put svojoj duši, onako kako joj je karmički dodijeljen pri rođenju. Zvuči ludo, ha? Za onoga tko zna, uopće ne, nego nešto posve normalno. Okej, dalje od mog osobnog oduševljenja prosvjetljenjem! Ali ti tipovi zaista tako žive. Inače njihova neponovljiva glazba i svojevrstan paralelni svijet koji su njome stvorili nikad ne bi zračili takvom veličinom, bezvremenošću, iskrenošću, slobodom i zato stvarnošću.
Da se vratim na realno tlo. Set lista bila je svježe prozračena, a treći komad bio je jedna od senzacija večeri. Ekološki nastrojen Don’t Kill The Whale (“Don’t kill the bees!”, kako se uvodno našalio Jon), mini hit s albuma “Tormato” (1978). Ovo stvarno nisam očekivao, jer je Rick u nedavnom intervjuu za Classic Rock rekao da mu zvuk albuma “Tormato” uopće nije po guštu. Posve drugačiju ambijentalnu atmosferu ponudio je prvi mini ep nazvan In The Presence Of (“Magnification”, 2001). Uvod gradi izuzetnu atmosferu koja se sinkrono i posve skladno preljeva u njihajući nježni krhki ritam i dočarava novu sliku u pjesmi. Raznolika pjesma što se tiče motiva i atmosfera. Na platnu u pozadini neprestano su se preljevale auralne slike. Ova pjesma potvrdila je da dečki doslovno mogu čitati misli, toliko su stvari već zajedno prošli. Zapravo osjećaju jedan drugoga na pozornici. Zvuk i uigranost bili su čista perfekcija. Nakon kraja pjesme Jon je rekao: “This power of your listening is so great!” Koliko su vibracije publike važne za grupu. Zamisli biti okružen mnoštvom od 5.000 glava u dvorani Sportarena, koje se zajedno njiše s tobom i podržava te. To mora biti zaista lud osjećaj!!!
Zatim je Jon nastavio: “Ovu pjesmu sam napisao prije trideset godina i ide nekako ovako….” Kratki istraživač We Have Heaven, u kojem su uz Jona vokalne dionice doprinijeli Chris i Steve, ispao je fenomenalno. Ali pomislio bih da se Yes rugaju sami sebi da ovome nije slijedilo… Da, točno! Tijekom kratke stanke čak je izgledalo da neće uslijediti, ali kad se Jon obratio narodu s: “Ova pjesma govori o penjanju na planinu!”, bio je to jasan znak da Yes idu dalje sa South Side Of The Sky (“Fragile”, 1972). Ludnica! Yes ovu pjesmu uživo doista nisu svirali praktički cijelih trideset godina.
Slijedila je nova mini epska lekcija And You And I (“Close To The Edge”, 1972), standard setlisti grupe. “Ovo smo napisali prije trideset godina…”, ponovno je nastavio Jon “…i ako me pitate koja su vremena bila bolja, odlučio bih se za današnja, jer danas možemo svirati u Mađarskoj, što prije trideset godina nije bilo moguće.”
Zatim je na pozornici ostao samo Steve. Uzeo je folk gitaru i sjeo na barsku stolicu bliže publici. Majstorski je ostvario pjesmu To Be Over (“Relayer”, 1974), koja je ispala kao savršen akustični “howeovski” instrumental. Magičan trenutak kad umjetnik zasja u svoj svojoj iskrenosti. Što se toga tiče, Steve je meni osobno jedan od najuvjerljivijih glazbenika koje sam čuo. Tako posebno, otkačeno, kako spaja utjecaje, ekstrahira ih i prevodi u vlastiti glazbeni izraz! Iz tog izraza sja izuzetna sloboda. Steve je punim žarom i uživljeno odbrnjkao svoju prvu točku, a onda probudio publiku standardnim i klasičnim ulošcima iz setliste grupe, The Clap (“The Yes Album”, 1971), a publika je gitaristu pritom cijelo vrijeme diktirala ritam. Steve se zahvalio mnoštvu i namignuvši nestao s pozornice.
Zatim su se upalila svjetla u dvorani. Čudno, vrlo čudno, kao da je nešto pošlo po zlu. Na pozornicu su dotrčala tri roadieja i grozničavo provjeravala opremu. Tijekom And You And I Rick je stalno namigivao Steveu. Je li gitarist možda bio preglasan za Ricka? Ja to nisam primijetio, meni je sve zvučalo okej. Prošlo je 20 minuta moje paranoje (očito je to bila stanka), dvorana je ponovno potamnjela i kroz snimljeni zvuk glazbe Merry Melodies na pozornicu je dojurio Jon i mahao rukama prema publici da prestane pljeskati. “To nije prava pjesma!” dodao je smijući se simpatični pjevač i istovremeno najavio solo točku Show Me, koju je izveo uz pomoć posebno dizajnirane midi folk gitare čija se glava sastoji od glave viole. Pjesmi se pred kraj pridružio Rick i pokrivanjem klavijatura podigao atmosferu na još višu razinu. Ali to je za maestra bilo tek zagrijavanje.
Čovjek je doslovno eksplodirao na pozornici u svojoj solo točki. Svirao je i inserte sa svoje solo ploče “Six Wives Of Henry VIII”. Pritom je letio s jednog na drugi kraj svoje tvrđave od klavijatura. Zvuk orgulja bio je grandiozan, ne sjećam se kad sam u životu bio prisutan na nekom koncertu na kojem bi taj zvuk orgulja bio tako izražajno pun i snažan. Kako živa i kako mistična atmosfera! Bio sam pun žmaraca!
A onda Heart Of The Sunrise! Jon je nastavio u svom stilu: “Ova pjesma je već jako stara, mislim da preko trideset godina!” Iz njegova cinična osmijeha dalo se pročitati da je i Jonu polako postalo smiješno njegovo ponavljanje (u vezi s “30 godina”) i kroz dvoranu je odjeknuo gromoglasan smijeh publike. “To su bila vremena kad diskografskim kućama nije bilo stalo što grupe stvaraju, pa smo slobodno komponirali što god nam je padalo na pamet!” zaključio je. Ovaj put Chris je preuzeo uzde u svoje ruke. Debela zveckava bas linija podržana Alanovim bubnjevima diktirala je tempo. Chris se zabavljao i gestikulacijama raspirivao publiku, i ljudi su ponovno počeli aktivnije sudjelovati. Kasnije su uz Long Distance Runaround ljudi dobili i priliku da “normalno” pjevaju uz Jona, jer je pjesma u osnovi vođena u nižoj intonaciji. Nemoj pak pokušavati imitirati Jonov vokal ako želiš zadržati glas.
Sljedeća točka bila je namijenjena čistom jurišu ritam sekcije. Razgrijani šaljivac Chris sada je posebno za tu priliku zavrnuo rukave, dok je Steve “flažoletima” otvorio pjesmu The Fish (Schindleria Praematurus). Cijeli bend sudjelovao je u tom uvodnom dijelu. Chris je bio redatelj i vođa. Ubrzo nakon što su Rick, Jon i Steve napustili pozornicu, naglo se okrenuo prema Alanu i dao mu znak nakon kojeg su prešli u otvarajući žestoki motiv pjesme Tempus Fugit (“Drama”, 1980). Alan i Chris nisu zaobišli ni pjesmu On The Silent Wings Of Freedom (“Tormato”, 1978), na čijem su se kraju vratili natrag na The Fish i zaključili svoju solo točku. Chris je ovdje koristio bas gitaru s trostrukim vratom.
Tako, sad je sve bilo spremno za veliki finale. Harfa na pozornici značila je samo jedno. Awaken (“Going For The One”, 1976). Rick je nježno otvorio pjesmu na klaviru. Nakon minute i pol uključili su se Jon i Steve (izvlačeći zanimljive efekte iz svoje steel pedal gitare). Za bonus ulazi ritam sekcija. Intenzivni beat bas gitare, Alan visoko na činelama, a Steve prelazi na glavni motiv i otvara vrata Jonovim stihovima. Atmosfera u pjesmi prvi put dostiže vrhunac. Zapravo je ta pjesma uvijek nešto posebno. Strukturirana je tako da svih petorica u njoj uvijek mogu naći ogromno prostora za glazbeno izražavanje, a više nego očito bilo je s kakvim su užitkom dečki pristupili njezinoj izvedbi. U njoj je zarobljen nevjerojatan osjećaj vječne slobode. Kroz tmurnu atmosferu srednjeg dijela, kad je pozornicu i halu preplavilo tamnoplavo svjetlo i kad su umjetnici na pozornici izgledali kao tamne silhuete, atmosfera se potpuno promijenila. Sada je Rick preuzeo glavnu ulogu i vozio svoju orguljašku melodiju po uzoru na J.S. Bacha, dok su ostali razvili izuzetnu ritamsku protutežu toj atmosferi. Postupno su hipnotičnu atmosferu doveli do gotovo potpune tišine u dvorani. Samo je Jon nekako uspijevao prekidati tu tišinu svojom harfom. Kad je u jednom trenutku već izgledalo kao da je sve umrlo, iznenada nas je ponovno obasjalo svjetlo Rickovih klavijatura i dvorana je ponovno oživjela. Koliko različitih atmosfera u jednoj pjesmi. Awaken je bila neosporno vrhunac večeri. I njome su Yes završili svoj regularni dio nastupa.
Prvi bis i “Yesgreen” koji grupa naravno nikad ne smije zaobići, The Roundabout (“Fragile”, 1972), doslovno je otpuhao publiku, tako da je ona počela “twistati” i pjevati zajedno s grupom koja je spretno hvatala melodiju pjesme. Naravno, Yes nisu smjeli zaboraviti dodati Starship Trooper (“The Yes Album”, 1971). Würm (kao treći dio te pjesme) bio je prava poslastica, s što je više moguće razvučenim završetkom. Prvi je finalnu unakrsnu vatru otvorio Rick dugim solažom, nakon kojeg je slijedio Steve, a onda su se izmjenjivali u dvobojima do kraja pjesme. Würm je izgrađen na jednom osnovnom motivu od tri akorda, koji je idealan za improvizaciju preko njega. Ni Chris se nije odupro svom žuboranju i zasladio je sve do krajnosti. Kraj.
Prvi put sam vidio Yes uživo! Teško je riječima opisati sve osjećaje. Tako precizno, uglađeno, dečki čitaju misli, a ipak sve skupa ispada tako spontano i u svakom trenutku nepredvidljivo. Ti guruji tvore savršeno glazbeno tijelo, neponovljivo u svakom smislu te riječi! Sve leži u savršenoj ravnoteži! Svih petorica djeluje nevjerojatno mladenački! Trenutna postava prilagodila je repertoar, koji je u toj postavi i zajedno skomponirala, s težištem na pjesmama s albuma “Fragile”. I tu su naravno klasični Yes najjači. Sada i krajem devedesetih reaktivirali su se, reafirmirali i ponovno oživjeli sami sebe. Zato turneja nosi i naziv “Full Circle”. Nadajmo se da će preporođena fascinantna priča zvana Yes s ponovno pridruženim Rickom Wakemanom toj priči dodati novi studijski continuum i što prije nas razveseliti novom turnejom.
Setlista
1. The Firebird Suite (uvod)
2. Siberian Khatru
3. Magnification
4. Don’t Kill The Whale
5. In The Presence Of
a. Deeper
b. Death Of Ego
c. True Beginner
6. We Have Heaven
7. South Side Of The Sky
8. And You And I
9. Steve Howe solo: To Be Over
The Clap
—- 20 min. pauza—
10. Jon Anderson solo: Show Me
11. Rick Wakeman solo
12. Heart Of The Sunrise
13. Long Distance Runaround
14. Chris Squire i Alan White solo:
– The Fish (Schindleria Praematurus)
– Tempus Fugit
– On The Silent Wings Of Freedom
15. Awaken
—dodatak—
16. Roundabout
17. Starship Trooper
