Yngwie Malmsteen
utorak, 25. 6. 2024., od 21.30 do 23.30 h
Udine / Castello Di Udine / Italija
Yngwie Malmsteen zauzima na polju heavy metala i hard rock univerzuma svojevrsno mjesto. Nakon svih godina koje je upisao u svoju karijeru, ne treba dugo uvodno predstavljanje. Između 1984. i 2021. izdao je 22 studijska albuma, a već je prvijencem “Rising Force” i ovaj senzacionalni glazbenik postao jedan od glavnih ‘krivaca’ koji su pokretanjem samostalne karijere sredinom osamdesetih dodatno promijenili svijet sviranja gitare. Spoj metala i klasične glazbe njegov je ‘abecedarij’, njegova artistička pista koja ga je ispalila na tron jednog od najvećih izvora inspiracije generacijama glazbenika koji su slijedili njegove bjegunske brzine, najčešće neuhvatljivih razmjera. Barok i roll! U jednom komadu. Autentičnije ne ide. Bio je jednostavno prvi. Prvi kojem je uspjelo.
Yngwiejevi koncerti u Europi posljednjih su godina postali prava rijetkost. Pogotovo kad je riječ o posjetima našoj regiji. Zapravo je potvrda njegova koncerta gotovo automatski aktivirala neku podsvjesnu nužnost da na tom koncertu jednostavno moraš biti. Pogotovo ako obožavaš distorziju po receptu Bacha & Paganinija. Na dan kad je cijela Slovenija učila Engleze kako se igra nogomet, Yngwie je dakle zasvirao pred pročeljem udinskog dvorca. U isto vrijeme!
Negdje oko pola deset navečer slijeva se pojavi veliki bijeli Audi serije Q. U brzom lijevom zavoju dojuri i parkira točno uz ulaz prema pozornici (na lijevoj strani pozornice – gledano prema grajskom pročelju). Maestro je stigao. Nisu prošle ni dvije minute kad se na pozornici pojave tri legionara njegove aktualne prateće ekipe, s klavijaturistom Nickom Marinom (izvorno Željko Marinović), basistom Emiliom Martinezom te bubnjarom Kevinom Klingenschmidom. Trenutak kasnije duž moćnog zida Marshall zvučnika nahrupi jedan jedini. Yngwie. Kao da se vrijeme zaustavilo. Što vidiš, to dobiješ. Isti ‘outfit’. Stasiti Šveđanin, visok negdje prema dva metra, ostaje išaran i zvekećući, na sebi još uvijek nosi onu tamnu svilenu košulju s baroknim ‘naboranim’ rukavima, uske kožne hlače, oštro zašiljene čizme. Ne nedostaje ni ručni sat (stavljen na desnu ruku, kao neko slatko sjećanje na neku davnu prošlost bez ‘digitalnih zabluda’). Pravi vitez, ratnik koji neumoljivo putuje kroz vrijeme i ne odstupa od svojih načela i postulata. Već sama pojava na pozornici može u očima većine ‘loše odjevenih’ milenijalaca, koji se zadovoljavaju harlemskim trenirkama i kapama, uglavnom ‘izgubljenima u oceanu polutonskog sjeckanja i kruljenja’, pokazati što je nekoć bio pravi metal i tko je glavni vrač mračnih dvorana i prostranstava baroknog glam metala! Vrijeme se dakle zaustavilo. Barem na dva sata.
Uvodni dio odmah je bacio publiku u zrak. Klasik Rising Force, a nakon njega I’ll See The Light, Tonight iz početnog razdoblja karijere. Odmah su svi bili uz pozornicu. Sjedala zaboravljena. Sljedeća dva sata. Osjećala se euforija i na neki način i činjenica da je Yngwie na pozornicama stare europske celine poprilično nedostajao. Čovjek ostaje pojam u svemu što jest. Odlično se drži. Što se tiče pozorničke agilnosti, živahnosti, teatralnosti. Uz sve to njegova precizna finomehanika zadržava sav dinamit i naboj po kojem je postao slavan odmah u osamdesetima. I u 2024. godini.
Ynwgie je ove večeri doista udario po pozornici svom snagom. Uživao je. To se osjetilo. Bio je odlično raspoložen i tako priredio nezaboravno iskustvo koje je trajalo čak golema dva sata. Mitraljezac neiscrpne ‘arpeggio’ ludosti ne smiruje svoje strasti. Zato je ovaj koncert još izdašnije grabio. Uz pravi tuš trzalica o kojem se brinuo punih dva sata (očito su uz kišnu prognozu meteorolozi imali na umu Yngwiejevu tuču bijelih Dunlopovih trzalica – potpuno istih koristi njegov zemljak John Norum iz Europe). Yngwie ne govori mnogo na svojim špilovima. Komunicira kar s trzalicama. Uz teatralno ‘izbacivanje u stilu nogometnih vratara’, bacanje trzalice gotovo mu je uvjetovani refleks. Ferrarijeve naljepnice na Stratocasteru i dalje drže, a Malmsteen ostaje i izvrstan hvatač gitara kad ih pošalje nekoliko metara okomito u zrak ili ih nezaustavljivo vrti oko svojeg struka.
Uz predstavljanje najnovijeg albuma “Parabellum” (2021), Yngwie je raspoloživu minutažu optimalno iskoristio za putovanje kroz rondo samostalne karijere i naravno obuhvatio i one trenutke koji su ga ustoličili na tron kralja neoklasičnog metala. Od prvijenca “Rising Force” (Now Your Ships Are Burned, Evil Eye, završna Black Star), preko znamenitog klasika “Trilogy” (izveo je dio Vengeance) te naslovne skladbe albuma “The Seventh Sun”, do skraćene Heaven Tonight s “Odyssey” kojom se ekspresno vratio na pozornicu za drugi dodatak! Publici nije dao disati. Ni u manje važnim dijelovima koncerta, kad se primjerice laćao Purple standarda Smoke On The Water te ‘ponarodjele’ Hendrixove Red House, inače stalnica njegovih koncerata. Razjarenom plovidbom po golemim, uzburkano pjenušavim valovima oceana notnih crta nije se vidjelo ni kraja ni konca!
U velikom finalu legendarni se gitarist vraća na pozornicu. Ipak sa svojom znamenitom ‘ovation viper’ bijelom poluakustičnom gitarom, koju koristi cijelo vrijeme. U petominutnoj magiji ubiranja mogao si se opet uvjeriti kakvom perjanom lakoćom lete Yngwiejevi prsti – svakako je čovjek opet upleo malo Bacha (dio znamenite Overture br. 3 u D-duru – ‘Zrak’). Kad se publika, zgurana i nabijena pred pozornicu, posljednji put dodobra ‘prokuhala’, još ju je jednom skrajnje raspalio! S klasicima Black Star i za drugi dodatak Heaven Tonight (u skraćenoj verziji). U svom neobuzdanom raskošju! Kako i dolikuje baroku prožetom metalom!
Dakle? Da. U svakom pogledu Malmsteen ostaje zapanjujući. Nepokolebljiv. Unikat. Dahoduzimajući. Čak i kad zanemariš ‘rupičave’ vokale i njega i kolege Marina. Da bi koncert bio doista besprijekoran, Malmsteen bi trebao konkretnog vokalista. No kad zbrojiš sve te troškove putovanja, honorare itd… jednostavno se treba ugristi za jezik i uhvatiti ‘skromnosti’. Vremena za rock i metal daleko su od onih kakva su bila prije 15 godina, kad se s Malmsteenom po pozornici mogao natjecati primjerice Tim ‘Ripper’ Owens. To je dakle jedina zamjerka – s ‘puristične’ strane, no kako rekoh. Malmsteen, sa svom svojom pojavnom karizmom i neprevaziđenim zanatom jedinstvenog gitarskog akrobata, ‘pokrije’ i isporučuje na pozornici sve! I dalje!
Autori: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Rising Force
2. I’ll See The Light, Tonight
3. Top Down, Foot Down / No Rest for the Wicked
4. Soldier
5. Into Valhalla / Baroque & Roll
6. Like an Angel (For April)
7. Relentless Fury
8. Now Your Ships Are Burned
9. Wolves at the Door
10. (Si Vis Pacem) Parabellum
11. As Above, So Below
12. Badinerie (orig. Johann Sebastian Bach)
13. Paganini’s 4th / Adagio (orig. Niccolò Paganini)
14. Far Beyond the Sun
15. Seventh Sign
16. Toccata
17. Evil Eye
18. Smoke on the Water (orig. Deep Purple)
19. Trilogy (Vengeance)
20. Guitar Solo
21. Red House (orig. Jimi Hendrix Experience)
22. Fugue
23. Drum Solo
24. You Don’t Remember, I’ll Never Forget
—dodatak I.—
25. Black Star
—dodatak II.—
26. Heaven Tonight
