Yngwie Malmsteen’s Rising Force ili priča o tome kako popuniti (velike!) Blackmoreove cipele (2003)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Beč (Wien) / Planet Music / Austrija
Datum koncerta: 22.03.2003
Broj posjetitelja: 500
Cijena ulaznice: 32,00€

Staro mjesto naših posjeta, i to na idealan dan, u subotu! Kasno poslijepodne prvi smo upali u predvorje Planet Musica. Tamo je vladala mrtva tišina. Sve je bilo lijepo pospremljeno, reklamni letci pomno složeni i najavljivali su buran proljetni program, osobito kad je riječ o posjetima starih rokerskih i blueserskših legendi (Big Brother And Holding Company, The Yarbirds, Paul McCartney, John Mayal).

U pratnji hostese Planet Musica pokraj nas je projurio Dougie White (ex-Rainbow). Malmsteenov pjevač nam je mahnuo i obećao da će odmah doći k nama. Naravno, odmah se zapričalo o Ritchieju Blackmoreu i o tome kako Dougie gleda na njega i na cijelu situaciju koja se vrti (ili se vrtjela) oko Rainbow. Očito ugodno iznenađen s tri manijaka koje zanimaju više korijeni nego novodobni trendovi, odao nam je tajnu što Yngwie trenutno radi: “Gleda CNN!” Valjda u kafiću unutar Planeta Music, pa je samo zgrabio materijal za potpisivanje i ljubazno se ponudio da ode do maestra po potpise. Yngwie je poznat po svojoj nepristupačnosti i zvjezdanim ispadima (zbog jedne takve zvjezdane peripetije, na koju ga je navodno nagovorila žena (normalno, žene, tko bi drugi), završio je iza rešetaka kad ju je jurio kuhinjskim nožem po njihovu stanu u Los Angelesu). U njega se uselio Blackmoreov duh i Yngwie je doslovno opsjednut Blackmoreom (o tome poslije), koji ima gotovo identične karakterne osobine. U međuvremenu se odnekud pojavio basist Mick Cervino (ex-Blasckmore’s Night) i opet se pričalo o Ritchieju. Cervino je naglas priznao da turneja s Malmsteenom prolazi fantastično, za razliku od njegova nekadašnjeg druženja s Blackmore’s Night, kad se dogodilo i to da je Ritchie usred koncerta došao do Micka, povukao crtu po pozornici i odredio gdje se Cervino uopće smije kretati. Yngwie je druga pjesma, daje ti potpunu slobodu na pozornici.

Dougie je donio naš plijen (autograme): “Master sends me!” bio je kratak dok je predavao Yngwieve autograme. Dodao je još: “Tonska proba, budite pažljivi, svirat ćemo uglavnom Deep Purple i Hendrixa!”

U međuvremenu je očito bilo kraja izvješćima na CNN-u i skoro dvometraš se pojavio u “pelzmontlnu”, grimizno svilenoj košulji i uzduž i poprijeko obješen lančićima. Ygwie je, odjeven kao da je već na sceni, zakoračio na tonsku probu, dok je Dougie skakutao uokolo još u trenirci.

I doista, bend je tijekom tonske probe žario Hendrixa (Purple Haze, Voodoo Chile), Black Sabbath (Heaven And Hell, Children Of The Sea), Deep Purple (You Fool No One). Naravno, Yngwie nije mogao odoljeti a da ne odsvira dijelove svojih najdražih klasika.

Dobro, idemo na bit. U 20:15 na pozornicu su se dokotrljali lokalni dečki, ponos grada Beča, zvani Codex. Zvuk je bio idealan, za predgrupu više nego idealan, zapravo potpuno razgovjetan. Korištenje stereo chorus efekata, kompresora, pjevačev eho efekt, nijednog šuma nije se čulo. Ali….Pa, ne kažem! Dečki su dobri muzičari, super se slažu međusobno. Pjevač je očito još malo manje iskusan posjetitelj pozornica, jer je bio preplašen kao zec. Spašavao ga je istrenirani vokal uz neuživljen pristup. A što su svirali? Opskurnu novodobnu izvedenicu, …teško je to uopće opisati. Neka vrsta okreta thrasha. Oduzeti soloi (gitarist je svakako bio klasa, brzo i precizno udaranje po žicama, prijelazi potpuno čisto odsvirani i odlično puno rifanje), pojednostavljeni prijelazi, glazba utemeljena na poluтonskim završecima. Dakle melodije u klasičnom smislu riječi bilo je jedva naći. Zvuk je bio pun, ponajprije zahvaljujući odličnoj opremi i ozvučenju te usklađenom radu bubnjara, basista i gitarista na pozornici. Pjevač s kristalno čistim treniranim vokalom pokušao je u mračan zvuk unijeti malo više melodije, ali je ispao premalo primjetan. Treba mu više agresije, bijesa, ludila. Možda bi mu pomogao komad sirovog konjskog odrezka. To mu je nedostajalo. I efekt je bio sljedeći. U prvom redu skoro da nisam zaspao. No pristup grupe bio je korektan, dečki su se potrudili i svaki put su zaslužili pljesak. Ali jednostavno glazba nema posebne veze s metalom. Općenito govoreći, sad ću izreći paradoks, ali sve skupa je zvučalo više kao pojeklenjeni pop, osobito u pjesmi u kojoj je ritam doslovno prekopiran od nekih novih romantika osamdesetih (Spandau Ballet), a preko njega su bili položeni poluтonski rifovi. Slušali smo i U2 (With Or Withouth You), pri čemu sam se pitao što su U2 učinili tako sjajno za dobrobit čovječanstva da su to zaslužili.

Dobro, umiranja je nakon sat vremena bilo kraja, a čekali smo još sat, tako da umiranju još nije bilo ni blizu kraja. I napokon se Malmsteen sa suradnicima pojavio na pozornici. U međuvremenu su pustili enormne količine dima na pozornicu, tako da sam se skoro ugušio, a ona stvar iz koje puše dim siktala je kao zmija.

Rise Up u 22:00. Zujanje fršteka i nerazgovjetnosti bilo je gotovo s idućim komadom. Ship Of Fools je posložio stvari na svoje mjesto. Zvuk jasan. Yngwie? Hej, već pri izlasku na pozornicu odmah je odbacio pet trzalica među publiku. Obrazac ponašanja kao uvjetni refleks. Čovjek ne štedi na gitarskim ljestvicama, ne štedi ni na trzalicama. Tako da nas je s njima potpuno zasuo tijekom koncerta. Roadie se barem pet puta pojavio na pozornici i paranoično zabadao nove na stalak mikrofona, da bi ih maestro barem dobrih pedeset razbacao među puk. To je zanimljiv fenomen. Taj način komunikacije gitarskog virtuoza s auditorijem. A te trzalice leže posvuda po pozornici, među kabelima, footswitchevima. Jednu je trzalicu tako snažno ukucnuo da se od trbuha jednog napaljenog fana iz prvog reda odbila i pritom zadržala dovoljno kinetike da se vratila natrag na pozornicu među monitore. Eto, sad me pitate jesam li otišao na koncert gledati let trzalica i računati slobodni pad, kosi hitac, vodoravni hitac i slične fizikalne stvari ili uživati u glazbi Y.J. Malmsteena? Ali to ne bih isticao da nije takva posebnost. Nisam još vidio glazbenika koji bi se pritom tako zabavljao (i zafrkavao) na pozornici. Arpeggio, puf trzalica među svijet, novi arpeggio i puf, druga trzalica među svijet….Yngwie se doista bezgranično zabavljao.

I ubrzo smo dočekali scenu, jedna pozornica – jedan čovjek. Solo točka nakon Stronghold, kad si je Yngwie priuštio šetnju kroz ostavštinu majstora klasike Paganinija i Albinonija. Svaka nota nađe svoje locirano i vremenski odmjereno mjesto, potpuno usklađeno. Oštro i paklenski brzo te čisto kao suza. Brzanje i samo krajnje navijeno brzanje prešlo je u sljedeću pjesmu s posljednje ploče, gdje su se gitarskom bogu na pozornici pridružili ostali članovi grupe (osim Dougieja) jer su odsvirali točku Baroque And Roll. Kod Dreaming s ploče “The Oddyssey” Yngwie je uzeo u ruke akustičnu gitaru, naravno, i ta je bila opremljena simbolom propetog konja (Ferrarijev simbol, koji simbolizira Yngwiejev band Rising Force), kao i svaka njegova bijela Fender stratokasterica.

Jedan od vrhunaca bila je nedvojbeno izvedba trilogije (Trilogy). Gitarski mitraljezac potpuno se raspalio i na trenutke stvarno pomisliš da je na pozornici Blackmore. Po gestama, po sviranju… Iako su po vladanju gitarom neusporedivi. Yngwie je Ritchieva nadogradnja. S dvanaest godina Yngwie je znao odsvirati sve Deep Purple solaže “gore i dolje” po vratu gitare. A njegova opsjednutost Ritchiejem Blackmoreom na pozornici je više nego očita (isti model gitare, preigravanje Rainbow i Deep Purple klasika na pozornici, isti pokreti na pozornici). To je nažalost šteta, jer heh.., ovdje se postavlja retoričko pitanje izražava li Yngwie sebe ili pokušava izraziti Blackmorea. Solo umjetnina prešla je u zemaljski Red House. Hendrixov blues otpjevao je sam Yngwie i vokalom pokušao dočarati onaj zemaljski osjećaj zadimljenih noćnih klubova. Ponovno nas je podigao na krila solističkom avanturom uzetom s ploče “Concerto Suite”, i to Fugue. Malmsteen je uvjerio čak i posljednjeg nevjernog Tomu u dvorani tog dana tko je gospodar. Maksimalno na punu snagu i neumorno ispaljivao je rafale svjetlosno brzih ljestvica te priredio pravi dramatični završetak svoje najduže solo pustolovine u set listi tako da je pokidao žice na gitari, maksimalno zajahao tremolo te pritom izveo nekoliko pokreta od kojih sam doista pomislio da namjerava razbiti gitaru u paramparčad. U nekom trenutku na pozornici se pojavio roadie. Preplašen kao zec čekao je da mu na tlu klečeći Yngwie nakon završene točke unatrag baci gitaru u naručje. Hoće li je uhvatiti? Roadie je uspješno obavio posao i nestao tamo kamo pripada. U tamnu kulisu.

Yngwie je otišao na zaslužen vrč (dva ili tri?) piva dok smo mi mogli uživati u klavijaturističkoj solo avanturi, majstorijama basista Micka Cervina (ex-Blackmore’s Night) i topničkom napadu Patricka Johanssona na bubnjevima, Yngwie je dotrčao na pozornicu i zajedno su zapalili klasikom You Don’t Remember, I’ll Never Forget, gdje se publika počela ponovno živahnije ljuljati uz pjevanje stihova pjesme. Usred pjesme Yngwie je kao ekspert za improvizaciju skrenuo “po svome”. Grupa je u You Don’t Remember, I’ll Never Forget ugradila klasik Deep Purplea Demon’s Eye i iskusno prešla natrag na refren You Don’t Remember, I’ll Never Forget te zaključila pjesmu. “Neki ljudi vjeruju u nebo, Ronnie James Dio vjeruje u pakao, a Yngwie vjeruje u Valhallu!” To je bila Dougiejeva najava završne pjesme (također s posljednjeg albuma). Kako je Yngwie navio potenciometre, meni nije jasno, ali u prvom redu njegovo je rifanje nadglasalo cijeli bend, jer je zvuk gitare odjednom postao prebrenčav.

Dodatak. Nakon akustičnog introa odsviranog preko svoje fenderice, Yngwie je odvijačio klasični rif. Mistreated. Ahhh, okej, meni će pući film. Istina, Dougie je u usporedbi s Mikeom Boalsom ili Michaleom Vescerom u višim sekvencama možda “hladan”, ali u Mistreated je pokazao svo svoje majstorstvo tehnike pjevanja i uživljeno, s punom mjerom improvizacije, oživio još jedan Deep Purple klasik iz razdoblja njihove Mk.III postave (Lord/Paice/Coverdale/Hughes/Blackmore), koji osobno najviše cijenim. Naravno, Yngwie si nije mogao pomoći a da rifove ne preproslira rafalima mikronski preciznih ljestvica i tako krajnje začini pjesmu. “Za malu marendu” je još i do u nulu skinuo originalni Blackmoreov solo. Pjesma se zaključila dugim grandioznim završetkom kroz čisti blues uložak. Zaista posveta legendarnom bendu (Deep Purpleu), a mnoštvu su time ponudili mogućnost bezgraničnog uživanja. Grupa je koncert zaključila s Rising Force. Auditorij je oživio i zajedničkim pjevanjem stihova pomogao dovesti umjetnike do kraja njihova showa.

Malmsteenov koncert je posebna avantura, drugačija avantura u usporedbi s klasičnim metalskim “žur” koncertima i već zato vrijedna svakog razgledanja. Osim toga, njegove koncerte posjećuje publika koja je malo zrelija u smislu da na koncerte stvarno dolaze slušati glazbu. Ovdje nije bilo moguće naći jednog frustriranog metalčića koji bi htio privući pozornost nekim stage diveom, zalijevanjem svoje bliže okoline pivom, naletavanjem na ljude ili oponašanjem rada helikopterske elise pomoću svoje tvrde betice. Super, barem sam s jednog koncerta došao suh i kosa mi nije bila slijepljena prolivenim pivom. Yngwie i klapa, see you around!

Setlista

01. Intro
02. Rise Up
03. Ship Of Fools
04. Stronghold
05. Solo (Yngwie plays Paganini)
06. Baroque And Roll
07. Dreaming
08. Razor Eater
09. In The Name Of God
10. Trilogy
11. Red House
12. Fugue
13. Solo Keyboards (incl. Toccata And Fugue)
14. Solo Bass
15. Solo Drums
16. You Don’t Remember, I’ll Never Forget (incl. Demons Eye)
17. Valhalla
—dodatak—
18. Intro
19. Mistreated
20. Rising Force

Galerija slika