You’re All Living In Cuckooland

0 4

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Budgie
Izdavač: Noteworthy Records
Izdanje: 2006
Ocjena: 4/5

Kultni velški sastav, koji nas je na većini svojih albuma razveseljavao jedinstvenim osjećajem za stvaranje djela obilježenih istodobno udarnošću, kompleksnošću, inovativnošću te brojnim šaljivim i cinično začinjenim naslovima pjesama i albuma, nakon više od 20 godina ponovno se vratio među žive, kad su se većina nas već pomirili s mišlju da će ti lukavci, koje je glazbeno užasno teško smjestiti (recimo da sviraju art rock), zauvijek pripadati “starim dobrim vremenima”. Naše sanjarenje o novom Budgie albumu sad je ispunjeno, ali kakav je rezultat? Hoće li novi album, koji na veliku radost brojnih ljubitelja ovog divnog sastava nosi jednako prepoznatljivo otkačen Budgie omot kao i naslov dostojan svih njihovih klasika iz 70-ih, utažiti velika očekivanja i brojna pitanja o zvučnoj slici sastava nakon tako dugo vremena? Od 80-ih i njihova zadnjeg albuma “Deliver Us From Evil” (1982), koji je bio njihov komercijalno najpristupačniji album i važan doprinos utjecaju novog vala britanskog heavy metala, novi su Budgie doživjeli preporod, a da se pritom nisu odrekli svog na daleko prepoznatljivog zvuka, samo što su ga ovaj put nadogradili modernom produkcijom. Uz pernatog poglavicu Burkea Shelleya, čiji je vokal s godinama postao puno sofisticiraniji i puno manje mahnit, te dugogodišnjeg bubnjara Stevea Williamsa, koji ne popušta u svom masivnom stilu bubnjanja, na “You’re All Living In Cuckooland” prvi se put predstavlja novi gitarist Simon Lees, koji je zamijenio dugogodišnjeg gitarista Johna Thomasa. Za njega bez puno kolebanja mogu reći da je velika stečevina za sastav, jer im je upravo on svojim načinom sviranja gitare dodao onaj moderni zvuk koji ih je sad učinio zanimljivima i novim generacijama slušatelja. Jesu li Budgie uspjeli uspješno spojiti modernu produkciju sa svojim prepoznatljivim stilom, koji odzvanja ponajprije u Shelleyevu jedinstvenom vokalu, prljavim rifovima, neobičnim solažama i često varijabilnoj ritam liniji? Odgovor je više nego potvrdan i svi nostalgičari bit će tako oduševljeni jednim od njihovih najboljih djela uopće, iako naravno ne i najboljim (“Never Turn Your Back On A Friend” (1973) uvjerljivo ostaje njihovo najveće remek-djelo).

Album se otvara odličnom i raspaljenom pjesmom “Justice”, koja odmah ponudi za njih prepoznatljive udarno začinjene i izvorne rifove, jedinstveni Shelleyev vokal, prljavu ritam liniju i mračnu, ali odličnu gitarsku solažu. “Neposvećeni” slušatelj tako odmah dobiva odgovor zašto su Budgie početkom 80-ih toliko cijenili i pristaše novog vala britanskog heavy metala. Nakon kratkog elektronski obojenog introa Budgie nas na “Dead Men Don’t Talk” ponovno uvode u svoju jedinstvenu mješavinu artistično obojenog hard rocka, ovaj put podloženog funky ritmom. Miris klasičnih Budgie tako postaje još prisutniji, a i Leesov gitarski doprinos ovdje se snažno približava onome koji je nekoć njegovao legendarni Tony Bourge. Romantična balada “We Are All Livin In Cuckooland”, koja je svojom izvanrednom mješavinom melankolije i cinizma jedan od vrhunaca albuma, zvuči vrlo retro i mislim da će s vremenom steći status Budgie klasika. Posebno oduševljavaju Leesova izvrsna melodija na akustičnoj gitari i Shelleyev vokal, koji ovdje lijepo pokazuje da je vrlo dobar pjevač i kad je potrebno uložiti malo više romantičnog patosa. Na “Falling”, koja se otvara kravljim zvonima, Budgie se vraćaju svojim hard rockerskim eksperimentima. Prljava ritam linija, udarni rif i pomalo paranoičan vokal i ovaj se put pokazuju kao iznimno učinkovita kombinacija koja uspješno spaja retro i moderne elemente. Posebno me u srednjem dijelu oduševljava Leesova jazz obojena solaža. Odavde se album opet malo smiruje. “Love Is Enough” kratka je balada izgrađena na Shelleyevu melankoličnom vokalu i akustičnoj gitari, koja nije ništa posebno i kakva je bila karakteristična i za prethodne albume. Svakako je najslabije djelo na albumu. Utoliko više oduševljava potpuno retro usmjerena “Tell Me Tell Me”, u kojoj se opet odlično miješaju zasanjana psihodelija, prljavi metalski rifovi i duhovite gitarske solaže. Skladba mnogih raspoloženja koja bez sumnje zaslužuje status Budgie klasika. I “(Don’t Want To) Find That Girl” mogla bi se naći na nekom ranom Budgie albumu. Riječ je o kompleksnom hard rocku koji sjajno spaja bluesy ritam, prljave rifove i neke manje trikove na akustici i klavijaturama. Prema kraju nas Lees razveseli još jednom razigranom solažom koja će zasigurno usrećiti sve fanove sastava. “Captain” je još jedno od onih njihovih smirujućih i jedinstvenih psihodelično obojenih djela s tekstom koji kao da je izvučen negdje s početka 70-ih. Šaljivo nazvana “I Don’t Want To Throw You” jedno je od izravnijih djela na albumu, s prilično jednostavnim ritmom, odličnom solažom u srednjem dijelu i brojnim dobrim i udarnim rifovima. Posljednja pjesma, koja se zove “I’m Compressing The Comb On a Cockorel’s Head”, i po glazbenoj strukturi, atmosferi i naravno po otkačenom naslovu, dostojna zlatnih vremena, bez sumnje je vrhunac cijelog albuma i od svih pjesama najbolje dočarava klasične Budgie iz 70-ih. Nakon zvukova marširanja (vojske tamo-nekih papagajčića koji kreću u bojni pohod protiv pijetlova?) iznenadi nas Shelleyev mahniti vokal (da, baš onakav kao iz ranih dana), rastući ritam i prljavi rif, kojem se pridruži nekoliko najduhovitijih solaža koje sam čuo posljednjih godina (u jednom trenutku gitara oponaša zvuk kokodakanja i cvrkuta) iz ruku neke heavy orijentirane grupe. Art rock u svom najboljem izdanju.

“You’re All Living In Cuckooland” jedan je od najuspješnijih povratka na glazbenu scenu neke (barem po studijskim izdanjima) već gotovo otpisane legendarne grupe. Budgie su napravili album koji oduševljava u svakom pogledu jer sadrži sve njihove prepoznatljive elemente koji su nas oduševljavali na njihovim najboljim djelima iz prošlosti, kao i nekoliko novih ideja kakvih prije nije bilo moguće naći. Sve su to uspješno spojili i s modernom produkcijom, koja se najviše odražava na gitarskim dionicama. Iako album kao cjelina zvuči poprilično retro, upravo sam tako nešto potiho očekivao jer bi bilo kakav pokušaj stvaranja potencijalnih hitova (kao na “Deliver Us From Evil”) zasigurno bio neuspješan. Budgie su se tako ponovno prepoznali kao kreativna sila, konačno prestali opterećivati mogućnošću komercijalnog proboja i stvorili odličan album koji će im uz oduševljenje brojnih starih fanova zasigurno donijeti i poneke nove. Naši keltski pernati prijatelji zakoračili su u novo stoljeće preporođeni i odlučni da glazbenom svijetu ponovno pokažu kako i glasna glazba može biti iznimno duhovita. Sve dakle upućuje na to da će nas i u budućnosti razveseljavati novim djelima. Ljubitelji inovativnog hard rocka odnosno art rocka: papagajčić vas ponovno promatra i upozorava vas da živite u kukavičjoj zemlji, u kojoj vam većina medija stalno pokušava podmetnuti (glazbena) kukavičja jaja. Budgie će tom stanju stati na kraj. Zar niste sretni?

Postava

Burke Shelley – vokal i bas gitara
Simon Lees – gitara
Steve Williams – bubnjevi i udaraljke

Produkcija

Burke Shelley & N. Thomas

Popis pjesama

1. Justice
2. Dead Men Don’t Talk
3. We’re All Living in Cuckooland
4. Falling
5. Love Is Enough
6. Tell Me Tell Me
7. (Don’t Want To) Find That Girl
8. Captain
9. I Don’t Want to Throw You
10. I’m Compressing the Comb on a Cockerel’s Head

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići