Autor: Rok Klemše
Izvođač: Devin Townsend Project
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: year_month
Trajanje: 57:58 (Sky Blue), 1:00:23 (Dark Matters)
Ocjena: 4.5/5
Hiperaktivni kanadski glazbeni štreber Devin Townsend u dvadeset je godina djelovanja izdao već, nevjerojatno ali istinito, dvadeset i tri studijska izdanja (računajući i Strapping Young Lad). Već je sam taj podatak više nego rječit kad je riječ o nevjerojatnoj produktivnosti njegove plodne karijere, a ako tome dodamo i činjenicu da nijedan od albuma ne predstavlja veće odstupanje od uvijek visoke kvalitete njegovih izdanja, jasno je da je Townsend bez sumnje jedan od najvećih glazbenih stvaratelja zadnjih dvadeset godina. Nakon umirovljenja Strapping Young Lad to je možda još očitije, jer se Devin, unatoč tome što je kraj karijere SYL trebao značiti svojevrsno smirenje njegova duha i vrijeme za veću i dublju autorsku kontemplaciju, jednostavno otrgnuo s lanca. Od 2009. do danas nanizao je tetralogiju Ki-Addicted-Deconstruction-Ghost, pompozni Epicloud (s popratnom pločicom Epiclouder, koja unatoč tome što je bonus disk često čak nadmaši svog velikog brata), londonski spektakl The Retinal Circus te tihi, mirni, meditativni i zlokobni projekt Casualties of Cool (opet s dvostrukim cd-om). Usput je Devin cijelo vrijeme čas tiše, čas glasnije radio na nasljedniku jednog od boljih albuma svoje karijere, konceptualne ploče o vanzemaljcu izbuljenih očiju s neutaživom žeđu za crnom kavom, Ziltoid the Omniscient, i najavljivao ga. A Devin ne bi bio Devin da i Z2 ne bi bila dvostruka ploča. Hm, zapravo bi bilo pogrešno reći da je dvostruka ploča, jer u paketu su dva potpuno različita albuma; Dark Matters je nastavak Ziltoida, a Sky Blue svojevrstan logičan nasljednik Epilouda.
Sky Blue je kao album Devin Townsend Projecta logičan nastavak epske bombastičnosti Epicloudа. No, ako je iz Epicloudа kapao optimizam i bio je prožet gotovo pretjerano pozitivnim, isključivo lijepim pogledom na život, Sky Blue ostaje čvrsto na realnom tlu života koji donosi i tugu, bol i gubitak. Sky Blue nastao je pod utjecajem Townsendovih gubitaka i zato je jedan od ozbiljnijih i mračnijih trenutaka njegove karijere (što se tiče njegovih metal izdanja barem od Accelerated Evolution). No zahvaljujući karakterističnom zvučnom zidu i bogatoj slojevitosti glazbe, melankolija ostaje suptilno skrivena ispod površine i tiho kuca na srce. Kroz tamne oblake ipak sja sunce optimizma i poziv na ljepša vremena. Devin se na Sky Blue dotaknuo svojih prošlih izdanja kao već dugo ne. Puno je naime prekrasnih trenutaka koji podsjete na nezaboravna izdanja Ocean Machine, Accelerated Evolution i Terria. Zbog intimnog, iskrenog pristupa skladbi poput Midnight Sun, A New Reign i Rain City lako bi svoje mjesto našle na nekom od navedenih albuma, dok »plesnost« Universal Flame, Warrior i Silent Militia dočarava lakoću albuma Addicted! Možda je takvih pop trenutaka na ploči za nijansu previše, ali je skup skladbi u cjelini gledano čak i jači nego na Epicloudu. Opet je Devin (vokalne) snage udružio s anđeoskom Anneke van Giersbergen i njihovi dueti ponovno uspješno pokreću krv po žilama i dižu dlake na koži (lijep primjer je prekrasna naslovna skladba). Šteta samo što Devin previše prostora daje inače odličnoj Anneke, jer se tako pomalo gubi iskrenost njegovih prošlih izdanja, kad su ona zbog isključivo njegova vokala nosila veći osobni pečat. Dokaz za to su dvije verzije Fallout; na završnoj verziji, koja je završila na albumu, većinu stihova otpjeva Anneke, dok na promo verziji za njih brine Devin. A ova potonja (barem meni osobno) zvuči mnogo, mnogo bolje. O instrumentalnoj slici albuma ne treba gubiti previše riječi, jer je na pijedestal ponovno dižu zapamtljivi rifovi, promišljeni solaži, hvalevrijedan bubnjarski nastup Ryana van Poederooyena te kao šlag na torti EPSKI (da, toliko epski da zaslužuju velika slova) refreni koji ti odmah uđu pod kožu. Ako je Epicloud postigao to da si se slušajući ga stvarno osjećao kao u oblacima i bio je sa svojom bombastičnošću zarazan kao ebola, Sky Blue sa svojom melankoličnom slikom ostavlja dublji, veći i dugotrajniji dojam.
I dolazimo do Dark Matters, koji ne bi mogao biti drukčiji. Ako je Sky Blue intiman, Dark Matters je njegova potpuna suprotnost. To je glasan, teatralan nastavak priče o vanzemaljcu koji je dosadan, odvratan i egoističan, ne može mimo, nažalost, prdeža i teži dominaciji nad cijelom galaksijom. U Ziltoida se Devin metafizički prvi put pretvorio 2007., a zeleni svemirac tada je prije svega simbolizirao Townsendovu karijeru u onoj točki njegova života kad nije bio siguran želi li uopće nastaviti glazbenu karijeru. S tog je gledišta Ziltoid the Omniscient bez sumnje jedna od najvažnijih Townsendovih ploča, jer je ponovno potaknuo njegovu stvaralačku žicu. Zato je i jedna od najboljih i najiskrenijih ploča njegova silovitog opusa, i zbog toga se njegov nastavak težko očekivao. Ako je prethodnik, koji je Devin u cijelosti napisao, odsvirao i snimio sam, bio kao Kubrickova Odiseja 2001, Dark Matters je kao Bayevi Transformeri. Velik, pompozan, pun specijalnih efekata i velikih eksplozija. Ovaj put je tijek albuma apsolutno podređen Devinovski otkačenoj priči, koja zvuči kao epizoda Futurame, zbog čega glazba često ostaje u pozadini. Odlični glazbeni trenuci, ponajprije gitarskog sviranja, često ostanu potopljeni pod brojnim dijalozima, koji ipak znaju nasmijati do suza (ponajprije dijalozi između Ziltoida i Captaina Spectacular, u čije cipele ovaj put staje Chris Jericho). Zbog uske vezanosti uz koncept zato nema baš puno skladbi koje bi mogle stajati same za sebe, niti ima tako snažnih trenutaka u završnici kakvi su bili na prvom dijelu Color Your World ili The Greys. No ipak Dark Matters pruža nekoliko fantastičnih trenutaka koji svojom progresivnom, zasićenom ludošću podsjete na Deconstruction. U svemirskom mjuziklu se tako najbolje snalaze War Princess (čiju ulogu odlično odigra Dominique Lenore Persi), Deathray i Ziltoid Goes Home. Dobar sat dugi Dark Matters naime zahtijeva više vremena i pažnje pa na prvu loptu naizgled ne nudi puno, ali sa svakim ponovnim slušanjem otkrivaju se novi i novi slojevi galaktičke komedije. Zbog golemog produkcijskog zahvata ovaj put se u pompoznosti i bombastičnosti gube introspektivni elementi kakav je bio sjajni Solar Winds na prvom dijelu. Zbog njih je prvi Ziltoid svakako bio intimnija i osobnija ploča. Dark Matters je veći i glasniji od prethodnika i zbog toga gubi nešto magije koju je imao prethodnik. No ipak je veličanstven.
Postava
Devin Townsend – vokal, gitara, klavijature
Dave Young – gitara, klavijature
Brian Wadell – bas
Ryan Van Poederooyen – bubnjevi
Mike St. Jean – klavijature
Morgan Ågren – udaraljke
Kat Epple – flauta
Anneke van Giersbergen – vokal
Chris Jericho – vokal (Captian Spectacular)
Dominique Lenore Persi – vokal (War Princess)
Mark Cimino – vokal (Poozer)
Chris Devitt – vokal (Planet Smasher)
Bill Courage – naracija
Praški filharmonijski orkestar
Universal Choirs (dodatni vokali na Before We Die, Z2 i Dimension Z)
Produkcija
Devin Townsend
Popis skladbi
CD1: Sky Blue
1. Rejoice
2. Fallout
3. Midnight Sun
4. A New Reign
5. Universal Flame
6. Warrior
7. Sky Blue
8. Silent Militia
9. Rain City
10. Forever
11. Before We Die
12. The Ones Who Love
CD2: Dark Matters
1. Z²
2. From Sleep Awake
3. Ziltoidian Empire
4. War Princess
5. Deathray
6. March of the Poozers
7. Wandering Eye
8. Earth
9. Ziltoid Goes Home
10. Through the Wormhole
11. Dimension Z
