Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Dom sportova (velika dvorana) / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 05.06.2010
Broj posjetitelja: 5
Cijena karte: 46,00€
Postoje bendovi koji su s nama povezani od kolijevke pa do groba. Koji nas drže u rocku! Drže nas i prate, drže nas na nogama, pomažu nam da idemo naprijed, njihova nas glazba drži da ne potonemo u bitci koja se zove otpor prema “silovanju normativima visoko civiliziranog zapadnoeuropskog društva” novog prijeloma tisućljeća. Lijek se zove Deep Purple! Svijet zabave u kojem se utopiš na dva sata i koji ti u tom svijetlom trenutku pomaže odlutati daleko od svakodnevnih spletki!
Nova turneja. Vjerni sami sebi, vjerni ritmu. Točnije, bioritmu. Jedna ljeti, druga u jesen. Svake godine. Jedva su nas prošli prosinca 2009. posjetom kraj Venecije, a već su pred našim vratima da nam opet odsviraju svoj vječno zeleni opus. Nove studijske ploče već dugo nema, ali i Deep Purple su shvatili da najviše zarađuju koncertnim turnejama i da bi, kad bi izdali novu plošu, kupilo je samo 20% ciljane publike, jer bi je ostali povukli s piratske ponude interneta. Ruku na srce, njima više ne bi trebalo koncertirati. Ali što ćeš, kad ti vračić u tebi ne da mira i uvijek izvuče dijete u tebi. Ono što je ukorijenjeno u tebi, tome ne utečeš. Pod kožom ostaješ uvijek isti! Ako to možeš prihvatiti, pobijedio si. A Purple to znaju! I to prodaju već više od 40 godina. I ti će časni gospodočki očito ustrajati na pozornici sve dok stojeći ne popadaju u grobove. Ravno s pozornice.
Vrag nam nije dao mira i legende je trebalo hitno pregledati u kakvoj su formi prije nego ih zatečemo na koncertu u Ljubljani. Tako smo dva dana prije njihova dolaska u Križanke krenuli ravno u Zagreb i tamošnju dvoranu Dom sportova. Na mjestu događaja bili smo oko sedam popodne i u predvorju dvorane je vrilo. Parkirališta su bila puna, ali smo sretno strpali auto u neko parkirno mjesto koje smo ljubazno dijelili s bikerom koji je tamo parkirao svog čeličnog konjića.
Negdje oko osam navečer na pozornicu je stupio predbend Kaitner Z Doka Group. Članovi te postave nikako nisu od muha. Kao pojedinci su u svojoj karijeri, među ostalim, surađivali sa sljedećim izvođačima Ian Paice (Deep Purple), Jon Lord (ex Deep Purple), Mark Schulman (Pink Floyd, Foreigner, Billy Idol), Guy Pratt (Pink Floyd, Brian Eno, Bryan Ferry), Frank Gamble (Chick Corea), Carl Sentance (Krokus), Chris Childs (Paul Young), Steve Lukather (Toto), Don Freeman (Chaka Khan), Pete York (Spencer Davis Group), Herman Rarebel (Scorpions), Mike Stern i Mothers Finest.
Trio je zasvirao posve instrumentalno. Brzo je bilo jasno da s njima nema šale, jer je dobrih pola sata nastupa predstavilo postavu punu vražjih spojeva funka, bluesa, rocka, jazza i elemenata klasične glazbe. U tih pola sata zaista su uživali glazbeni gurmani, učitelji glazbe i glazbenici. Unatoč nekim zahtjevnim teksturama koje oblikuju njihovu glazbu, momci su situaciju spašavali ponajprije vrlo koketnim ritmovima koji se lijepe za uho, jednostavnije, ali adrenalinske zamisli, a to je donijelo pravi pristup koji slušatelja nije otjerao ispod pozornice.
Deep Purple su koncert započeli točno u 21.00 sati! Počeli su izravnim krošeom u središte čela! Highway Star! Publika puca. Nevjerojatan je pogled na parter ispred pozornice. Sve puno mladih. Između njih umiješani oni pravi rockeri koji znaju sve o Purple i čuvaju čak i prve verzije Jugotonovih vinila koje su kupili početkom sedamdesetih. Deep Purple su tako vražje uvježbani u novom dobu da sviraju zatvorenih očiju. To je grupa s nevjerojatno navinutim egom i samopouzdanjem. Ništa ih ne izšine. Na pozornici se ponašaju s vehemencijom i ne prisežu na kompromise. Njihova svirka je i ostaje briljantna.
Gospoda koja u ovakvoj postavi njeguju ostavštinu ponajprije najslavnijeg razdoblja karijere 1970. – 1972., uz povremena iznenađenja iz albuma “Who Do We Think We Are” (kao što je u Zagrebu bila Mary Long) i “Perfect Strangers” (u Zagrebu su se prihvatili naslovne skladbe albuma iz 1984.) – provući se može i ponešto s albuma “The Battle Rages On” (1993) – nisu stajala prekriženih ruku. Svoje klasike su valjali jednu za drugom. Gillana se naprijed vrlo loše čulo. U pauzama je bio malorječiv, a budući da ga se naprijed loše čulo, nije bilo ni jasno što to publici “predaje”. Ipak se u skladbama razabralo da je Gillan svoju ulogu odradio vrlo uspješno i dobro se othrvao i sekvencama kojima je, kao prvi čovjek na Zemlji svojim vokalnim visinama osupnuo rock svijet kad je ovaj prvi put čuo klasiku Child In Time. Kad Gillan pjeva za novo tisućljeće na razini i glas, koliko ga je još sačuvao, ne smeta, tada je obično vrlo dobro raspoložena i cijela ekipa. To je logično. I stoga je logično i da su takvi koncerti Deep Purple najbolji.
Priča o Deep Purple puna je sarkazma. U tekstovima, u glazbi i naposljetku na pozornici. Tako je bilo i u Zagrebu. A takve Purple najviše volimo. Tada su uvijek garancija prešernog provoda koji zahtijeva carstvo rocka i tada se pokažu u najjasnijem svjetlu vlastite autentičnosti. Unatoč manjim zvučnim peripetijama, osobito u početnom dijelu, kad je ritam sekcija pomalo prekrivala ostale čimbenike zvučne slike Deep Purple, u Maybe I’m A Leo su “zagladili” i uravnotežili zvuk. Deep Purple su u set listu vratili nekoliko skladbi koje nismo imali priliku čuti od njihova posjeta 1996. u Izoli, kad su promovirali tada izdani album “Purpendicular” (još s Jonom Lordom na klavijaturama). Tako su se opet intenzivnije zagledali u album “Fireball” i s njega odsjekli najprije jednu od najbržih skladbi karijere Fireball, malo kasnije pak fenomenalnu No One Came, u kojoj su nas s pozornice zasuli rafali stroboskopa. U potonjoj je odlično pulsirao i parao eter ponajprije Gloverov bas marke Vigier, koji je bio odlučujući tvorac grabežljivog ritmičkog podvozja u skladbi.
Grupa već odavno ne razvlači skladbe na pola sata ili više. To nadoknađuje nekoliko kraćih instrumentalnih jammova koje umeće između kompaktno i jezgrovito odsječenih skladbi, zadržavajući blisku studijsku sliku. Prvi smo doživjeli između Mary Long i odlične polubalade s “Purpendicular”, skladbe Sometimes I Feel Like Screaming. Bio je to kraći avanturistički instrumentalni izlet (The Well Dressed Guitar), koji su momci okrunili duhovitim isprepletanjima solističkih dvoboja, a reflektori su bili usmjereni ponajprije na nepogrešivi rad gitare Stevea Morsea. Pleter kombiniranja boogieja, bluesa i figura s varijacijama neoklasicizma jedinstven je Deep Purple i prepoznatljiv zaštitni znak. To je trenutak kad se razotkrije poslanje i snaga ove jedinstvene grupe. Da. Bez kočnica i u 2010. Don Airey si je prisvojio opet dražżljivi uvod u Lazy. Tu je užitak promatrati grupu koja iz kruga u krug namjerno draži narod i zadržava točku upada u poznatu frazu koja zapali klasiku. Ian Gillan je u njoj naravno dodao nekoliko kremenih udisaja i izdisaja na usnoj harmonici. Za No One Came, koja je dočarala svojevrstan trenutak koncerta, za sladokusce vjerojatni vrhunac, ponovno je u središte stao Don Airey. Stjenoviti akordi koje je redom istresao iz Hammonda zastali su na traženoj tonalitetu koji su svi prepoznali. Bila je to Perfect Strangers. Ta je digla cijelu dvoranu u zrak i to je jedna od onih skladbi koje Deep Purple danas uživo zaista odsviraju tako da energija koja se oslobađa pri evokaciji klasike na pozornici mora otopiti i najledeniji komadić svakog srca! Arabeske utkane u rock gravuru u ovoj su skladbi položene u idealnu kombinaciju djelovanja tvorbe visokog raspoloženja! Iako je naslovna skladba posljednjeg Purple albuma “Rapture Of The Deep” (2005) blago puhanje na dušu klasike Perfect Strangers i ne skriva sličnu kombinaciju arapskog melosa u rock kulturi, skladba Rapture Of The Deep ipak ne dosiže ni do koljena veličini poznate i omiljene klasike. Takva je i razlika u reakcijama publike kad grupa uživo svira obje skladbe.
Kad Glover uzme u ruke Rickenbacker, kakav je koristio na turneji po Japanu 1972., sve je jasno. Odbaci nas na album “Made In Japan”. A kad Morse napokon iz uvodnog poigravanja izvuče poznati Smoke On The Water riff, to je trenutak kad na nogama stoji cijela dvorana Dom sportova. U završnom dijelu Gillan još jednom poziva publiku da ponovi refren. Dovoljno je triput, jer Gillana skoro otpuhne s pozornice. Nakon sat i pol redovnog dijela je kraj!
Momci se vraćaju na pozornicu. Prva dvojica, Glover i Paice, počinju zagrijavati publiku, kasnije im se pridružuju Morse i Airey. Momci su usred novog jamma. Nakon pet minuta prekida ga prijelaz i poznata fraza predstavlja novu veliku zabavu za ljude. Hush. Za vrijeme Hush iz prvog reda na pozornicu doleti originalni vinil albuma “Shades Of Deep Purple”. Onaj tko ga je bacio mora biti pravi majstor. Vinilni album je naime sletio na pozornicu tako da se naslonio na bas bubanj Iana Paicea, stranom naslovnice okrenutom prema publici. Kao da ga je Paice sam zalijepio na bas bubanj. Nakon nekoliko udaraca Iana Paicea vinil je kliznuo s opne i marljivo legao na pod pozornice. Nakon Hush slijedio je drugi jamm duhovitih odlomaka, u kojem je svoju aktivnost povećala opet veza Morse – Airey. Poznavatelji su već tiho očekivali da to ple tenje može voditi samo prema jednom zajedničkom cilju. Black Night! Dom sportova se od oduševljenja publike još jednom potpuno strese. Na nogama je opet cijela dvorana. Parter i tribine! Ovaj put je ražanje publike s grupom zaista najintenzivnije. Sat je 22.45 i grupa se oprašta! S vrhuncem atmosfere u najslađem trenutku. Na završetku koncerta!
Deep Purple su i nakon ovog nastupa zadržali svu suverenost i svu uzvišenost svoje jedinstvene glazbene poruke. Usprkos rutini i činjenici da su Deep Purple ne samo jedan od najomiljenijih bendova, nego i jedan od najbolje proučenih bendova na planetu, koji ga “študiraju” svi, od laičkih ljubitelja glazbe, školovanih profesora glazbe, glazbenih samouka, profesionalnih glazbenika, ti glazbeni gospodo ostaju i u 2010. grijeha vrijedna obveza koncertnog posjeta.
Najava za Križanke. Križanke znaju ponuditi bolji koncert zbog samog mjesta, koje je kao stvoreno za ovakve koncerte, kakav je posjet Deep Purple. Samo jedna pogreška se može dogoditi. Da će Deep Purple biti preglasni za Križanke, a tonski majstori premalo oprezni u kalibraciji zvuka na lokaciji koja u svoje prostore prima dobrih 3000 glava. Sve odgovore saznat ćemo vrlo brzo, kad posjetimo legende, 07.06.2010., u ljubljanskim Križankama!
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1. Intro 2. Highway Star 3. Things I Never Said 4. Strange Kind Of Woman 5. Maybe I’m A Leo 6. Rapture Of The Deep 7. Fireball 8. Contact Lost 9. Sometimes I Feel Like Screaming 10. Well Dressed Guitar (Steve Morse solo) 11. Mary Long 12. Lazy 13. No One Came 14. Don Airey solo 15. Perfect Strangers 16. Space Truckin’ 17. Smoke On The Water —bis— 18. Hush 19. Black Night
Galerija slika
