Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Šalata, Zagreb, Hrvatska
Datum koncerta: 02.07.2007
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 35 €
Početak srpnja. Samo dan prije nacionalnog praznika svih Amerikanaca sjeo sam u autobus za Zagreb, u kojem mi je društvo pravila šarolika ekipa svih onih koji su krenuli provjeriti kemiju benda Korn. Američki izvozni proizvod, jedno od prominentnijih imena glazbene industrije snova, predvodnici sad već pomalo zastarjelog žanra nu-metala … Zapravo, nakon što sam prije par godina pogledao njihov nastup u utrobi ljubljanskog kamenog hrama dobre glazbe i zadovoljavajuće akustike, u Križankama, nisam si htio kvariti dan prosječnom predstavom te mlitavim i već poprilično izlizanim repertoarom, ali uvjerio me neki unutarnji glas koji mi je šaptao da se isplati. Ako ni zbog čega drugog, koncert vrijedi pogledati zbog mladih nada hrvatske alternative – bendova Popeye i malo odjekivanijeg, a mojim ušima vrlo ugodnog riječkog sastava Father.
Nakon nekoliko sati vožnje, tijekom koje smo iza sebe ostavili sive mase kišnih oblaka i jak pljusak te zaplivali u gotovo sunčanu kupelj na hrvatskoj strani granice, autobus se napokon zaustavio i otvorio vrata pred kamenim zidinama višenamjenskog sportskog centra Šalata. Duge kolone crnih majica s natpisom Korn, tu i tamo poneki natpis Slipknot, a da se spremala oluja, u koloni biste bili u velikoj opasnosti da vas pogodi grom (nita i pirsinga bilo je, kako i priliči koncertu, također na tone). Nakon kraćeg čekanja nekako sam ipak došao do čeličnih vrata i niz poprilično strme stepenice spustio se do osiguranog i polivinilom prekrivenog teniskog igrališta, pred kojim se šepirila čelična konstrukcija koncertne pozornice.
Prvi izvođači ubrzo su bez ikakve najave bili na pozornici. Pulski sastav Popeye, koji svojim spektralnim miješanjem nu-metala, repa, niskofrekventnog basiranja i tribalnih ritmova nadopunjuje ponudu rodnog kraja. Kratkokosi gitarist Zheeka, repersko-grleni dvojac Gianne – Fere, basist Mrlja i malo manje vidljiv, ali prilično čujan bubnjar Lego svoj su nastup započeli par minuta nakon tonske probe. Nikad ih prije nisam imao priliku čuti, ali mogu vam potvrditi da su Popeye, usprkos svojoj relativnoj anonimnosti, bend koji se ne opterećuje time što netko od njih na pozornicama ili radijskim valovima očekuje i posve zaslužuju naziv istarski R.A.T.M.. Nakon razgovora s poprilično zagrijanim obožavateljem na lijevoj strani pozornice, taj mi kaže da su Popeye na lokalnoj sceni već sedam godina i da uz stariju ploču Domaći Benzin predstavljaju i materijal s druge ploče koja se tek očekuje: Eurupa. Sarkazam i ironija te poprilično uravnotežena ritmička podloga prilično probavljivih ritmova, intravenoznih gitara i grmećih bubnjeva taman su prava protuteža onome što vam mogu ponuditi sadržajno. Mikrofonske poslove dijele čak dva vokalista. U zelenu majicu i ribarsku kapu odjeveni bradonja Gianne, koji iz svog grla istisne časno vrištanje i growlanje, ovdje se rukuje s maksimalnim dredlokerom koji vam sipa punu mjeru svojih priča u obliku slapa riječi kojima ne nedostaje ni oštrine ni daha – Fere. Glazbeni niz imao bi puno više smisla da sam zapravo poznavao išta od onoga što su svirali, ali su svojim nastupom nedvojbeno privukli moju pozornost i probudili znatiželju, jer su zvukovi HC-rap-metal-funk glazbe u novom tisućljeću postali prije rijetkost nego pravilo, iako su devedesete većinom služile upravo takvu ponudu. Komadi su inače gotovo identični, a u sjećanju vam ostaju prije svega dinamični vokalisti koji ispunjavaju sav prostor na pozornici i uglavnom se obraćaju nekakvih dvjesto slušatelja. Opsjednuti demonima i tonom riječi, prepoteni daju od sebe puno više od ostalih članova sastava, koji se, malo previše zaljubljeni samo u svoj kutak kolektivne odgovornosti, prepuštaju samo intimnoj masturbaciji i trudu da slijede samo vlastite misli. Kolektivni duh je onaj koji napaja kerozinom i daje osjećaj veličine. Popeye je djelovao pomalo apatično, kao da mu je ponestalo špinata. Ipak sam uvjeren da ću im sljedeći put s još većim užitkom prisluhnuti, jer su svoju ulogu otvarača na, karijerno gledano, tako važnom koncertu odradili više nego prosječno. Nešto više od polusatni nastup zaključili su skladbom ‘Eurupa’, na kojoj Fere uzima u ruke elektroakustičnu gitaru, a Gianne vam servira sve argumente pro i contra ulasku u EU. Među kiticama i refrenima ostali članovi pospremaju pojačala i bubnjeve te na manjem podiju s kotačima dovoze već novi set bubnjeva … Prilično nepoštovano prema Popeyeu, zmijoljupci!
Nedugo nakon što su svoje posljednje pozdrave i poljupce publici slali još posljednji odlazeći članovi pulskih Popeye, svoje su instrumente za utorkovski suspense tišine kalibrirali Riječani Father. Father su, jednom riječju, fantastični – ostvarenje snova svih fanova grungea i svih ljubitelja metala. Father su odgovor na prigovore svim bendovima koji nemaju ni trunke karizme, vizije budućnosti niti grama zvjezdanosti. Father su antipod dosadi, što smo mogli nedavno provjeriti i na koncertu u ljubljanskom klubu K4. Do nedavno su bili u potpunoj osami, jer snivaju i privode kraju uvodni dio rada na dostojnom nasljedniku kritički hvaljene, a i među obožavateljima vrlo toplo primljene ploče Inspirit. Nakon meditativnog instrumentala uvodnog ‘Intra’, tijekom kojeg se već od prvog akorda na potpuno pražnjenje svih zaliha energije pripremaju svi: kovrčavi gitarist Dario Pazanin na lijevoj strani pozornice, energični bubnjarski stroj imenom Saša Vukosav, kao i basist Franjo Jardas i nezaobilazni miljenik fotoaparata (dečko jednostavno ima vrlo prirodan osjećaj za pozu, što ovaj put nije kritika), šestožičar Pinky, prvi redovi počinju reagirati puno glasnije. Na pozornicu dolazi u kimono hlače odjeveni karizmatični istjerivač duhova i unutarnjih glasova, pjevač Mihael Prosen. Prvi ozbiljan komad utorkovog nastupa je pjesma ‘Chigla Pegla’. Križanac osjećaja koje sam obično dobivao slušajući Faith No More opet je tu. Nakon odsječenog kraja vrijeme je za energičan udarac distorzirane ‘Never Come Back’. Father su dokaz da i vrlo kratkotrajnim, ali vrlo koncentriranim trudom bend probije granice domaćeg prostora i uspješno se smjesti u spiralu svjetske glazbene DNK. Simpatični su i opušteni. Nisu uzvišeni i nepristupačni. Otvoreni su za nove eksperimente i dobru glazbu i nisu klišejski. Mihael vam se obraća kao dušnoj braći i sestrama. I usprkos činjenici da je nebo utorkovog koncerta bilo oblačno, zastrte sunčeve zrake bacale su na pozornicu sjene sivila, a iza leđa izvođača potpuni vakuum između pozornice i neba zagradio je realsocijalistički natpis naftne industrije INA, i nastup benda Father bio je nadzemaljski. Nakon kratke stanke, tijekom koje Mihael najavljuje zabranjen komad, koji možda poznajete. “Pjesma je zabranjena. Pjesma je puna krvi i srčanosti…”- ‘Cynosure’. Balada s melodijom koja vam uleze pod kožu već pri prvom izlaganju na radijskim valovima ili na bilo koji drugi način. “Untamed instinct /Tormenting myself by thirsting for you/ Again I’m in no-man’s land / You’re my Cynosure” odjekuju prkosno i uvjerljivo. Father su moj izbor za zvijezde utorkove večeri. Nakon beatlesovske ‘Elenor Rigby’ Father se neuspješno gube u riječima (‘Lost In Words’), a završni akordi prije nastupa benda Korn posvećeni su disco poskočnici ‘Machina’, koja mehaničkim ritmovima i diskursom poziva mase na ples i skakanje. Publika odgovara na trud na pozornici i kraj prekratkog nastupa benda Father ispraća više nego krvavo zasluženim pljeskom. Svakako su dečki bili uvjerljivi, ali imam osjećaj da bi na nekom od njihovih samostalnih koncerata doživjeli puno duže i prije svega slađe veselje. Briljant je i dalje bio sjajan, ali znam da briljant benda Father može sjati još sjajnije …
Večernji vrhunac bio je najavljen time što su tehničari iznad pozornice razvili poveću rolu tkanine, na kojoj je pred publikom zablistao futuristički odraz u polumrak zavijenog bića. Najava nadolazećeg albuma. S pozornice su odnijeli i cerad kojom je bio prekriven golemi komplet kromiranih bubnjeva. Na crnini bas bubnja isticao se natpis. Golema naljepnica najavljivala je da će za njima sjesti novi bubnjar benda Korn. David Silveria napustio je bend. Navodno zato da bi uzeo malo više vremena za odmor od benda, a neslužbeno zato što su se idejni putovi između njega i ostatka benda počeli sve više međusobno udaljavati. Središnji dio pozornice bio je namijenjen srebrnom umjetničkom djelu – mikrofonskom stalku koji je po Davisovoj narudžbi za frontmena Korna osobno oblikovao legendarni dizajner, umjetnik i kipar, a prije svega ikona svih ljubitelja filma Alien: H.R. Giger. Čekanje se ipak otegnulo i otegnulo.
Prvi redovi već su bili posve popunjeni obožavateljima koji su izborili najbolji pogled na daske pozornice. Malo iza pola deset na pozornicu su došli koncertni gitarist Clint Lowery i manipulator čarobne kutijice elektroničkih zvukova Zac Baird. Nakon gotovo gotskog introa glasnoća publike sve se više povećava. Pred zagrebačku publiku dolazi u kapuljaču zavijeni novi bubnjar benda Korn – stari znanac iz sastava Slipknot i jedan od najvećih talenata u metal bubnjarskim vodama: Joey Jordison. Nakon nekoliko taktova, u kojima u glazbu zahvati gotovo neprepoznatljivi i u ratne boje obojeni Fieldy, na desnu stranu pozornice poput duha se prišulja još i Munky. Iz zvučnika odjekuje ‘Here To Stay’, napokon na pozornicu utrči i Jonathan Davis i koncert može početi! Poprilično razvučen uvod u koncert odmah je ostavio dojam podijeljenosti između Davisova korektnog davanja na jednoj strani i suzdržanosti većine ostatka kolektiva. Svaki takt i svaka stanka zvuče rutinirano i ispražnjeno od mladenačke strasti. Nakon openera s Untouchables koncertni se septet vremenskim strojem vraća u prošlo stoljeće. Preciznije u 1996. i s ploče Life is Peachy otrgnu komad ‘Twist’. Munky ostaje kao prikovan na svom mjestu. Dosadom ispunjeno lice još je apatičnije zbog crnih obruba oko očiju. Trendovski make-up, kojim neuspješno kopiraju malo more emoa, bio je, po mojim kriterijima, nekako previše izvještačena šablona. Prepuštam se slušanju glazbe kojoj, barem na prvi pogled, ne nedostaje ništa drugo do samo mrvice iskričavosti i energičnosti koju su zračili u prvoj postavi prije 94. Nakon psihotičnog ‘Twista’ u tandemu se prihvaćaju pjesme ‘Good God’. Suhoću Davisova zaklinjanja i krikova “Won’t you get out of my face?!” malo ublaži samplirani početak s demonskom orkestracijom elektroničkih zvukova. Privlači tvrda ruka gospodina Jordisona i Jon pozdravlja publiku. “Where are you fuckers? Are you ready for some serious Korn shit? C’mon! Sing along …”. ‘Somebody Someone’ nije baš najplesniji komad, a puno više pokreta i pjevanja žanje pjesma ‘Falling Away From Me’. Poprilično monotonu atmosferu prvog dijela koncerta, na kojem slušatelj dobiva osjećaj da je kupnjom karte zaslužio pravo na ples uz glazbu iz juke boxa, koji vam ovaj put čak i malo zapleše, iz prilično suzdržanog stanja trgne trenutak kad se Davis s kisikove maske prebaci na škotske gajde i odsvira intro pjesme ‘Shoots And Ladders’. Stanka prije nastavka izaziva lavinu ovacija koje traže još, a septet na pozornici naizgled ipak dobiva kormilara – publiku. Brojalici, dječjoj pjesmi, slijedi groteskna slika rata i koncentrirane boli koju je Metallica uklesala u refren distorziranog dijela pjesme ‘One’. Smrti i patnji slijedi krik za životom. ‘Got The Life’ je krasan prijelaz u to da nas Korn prvi put suočavaju s novom kreacijom, s veleumom koji su u današnje vrijeme sposobni iz sebe istisnuti. ‘Evolution’ zvuči kao što bi vjerojatno zvučala svaka pjesma namijenjena dosljednom osvajanju MTV-jevih video zidova, a nakon poprilično opskurnog niza već slušanog umorno zaključujem da je razdoblje veličine benda Korn počelo slabiti na dugoprugaškom testu vremenske izdržljivosti. ‘Y’all Want A Single’ ne govori ništa drugo osim da su, usprkos svemu, shvatili da psovke i klišejsko pražnjenje frustracija prodaju milijune ploča. Divlje koncertiranje postalo je stvar davne prošlosti. Na pozornici stoje sjene samih sebe. Ljušture. Prerano ostarjele ikone iz nekog drugog kvadranta prostora i vremena. Sedam albuma je dostignuće i nedvojbeno su dečki već siti ponavljanja istih viža, ali što ćeš, kad si time što si napravio ucrtao i smjernice razvoja u smjeru kojeg ćeš se morati kretati u budućnosti. Stari članovi odlaze. Od prvotne postave ostali su samo Fieldy, Jon i Munky, a priznati treba da ni Fieldy ni Munky ne daju osjećaj velikog zadovoljstva što se napola okrnjeno truplo, već poprilično usahli kadaver benda Korn, uopće još miče. Korn su iz buntovnika postali poslovnjaci. Umjesto srca tempo glazbe počela je pisati sve veća glad sve proždrljivijih novčanika. Usprkos svemu dira me posljednja posveta sasvim posljednjeg komada, koji Jon posvećuje onima kojih više nema među nama, a prije svega svom nedavno preminulom bratu. ‘Blind’ završava agoniju s kojom se borio Davis jer je sve češće morao posezati za kisikovom maskom. Svojevrsna agonija – barem za mene – bio je niz zasićenosti ostalih originalnih članova sastava. Loš dan? Loše desetljeće? Premalena plaća? Možda je vrijeme za posao u McDonaldsu, pa bi možda dali od sebe i koju zraku oduševljenja više nad time da im je naklonjena čast svirati pred masama diljem svijeta. Neke stvari jednostavno nisu tako prokleto same po sebi razumljive …
Obiteljsko nasilje, zlostavljanje djece i zlokobna sjena zločina koji se događaju tik iza vrata u vašem neposrednom susjedstvu mogu biti puno strašniji od naklapanja o sotoni i njegovim pajdašima. Upravo je ta okrutna obrada gore navedenih tema oduvijek bila granica koja je Korn odvajala od smeća ostalih bendova. S vremenom su dečki postali ulizani i poprilično razvodnjena verzija samih sebe. Formalizmima, golim frazama i svim ostalim dosljedno profesionalno vas zasipaju tijekom cijelog sata svog koncerta, koji je za one koji su ga vidjeli prvi put možda čak bio fenomenalno iskustvo. Ostalima je puno više ponudio, recimo, koncert u ljubljanskim Križankama. Velika imena nisu uvijek jamstvo potpunog užitka i glazbenog uživanja. Suma summarum: svaka napola prazna čaša napola je puna – hvala bogovima za intenzivan i super nastup predgrupa. Ostali Kornofili mogu se samo nadati da će sljedeći put biti bolje. A onda svizac zamota čokoladu …
Setlista
FATHER setlista: 1. Intro 2. Chigla Pegla 3. Never Come Back 4. Cynosure 5. Elenor Rigby (The Beatles) 6. Lost In Words 7. Machina KORN setlista: 1. Here To Stay 2. Twist 3. Good God 4. Semobody, Someone 5. Falling Away From Me 6. Right Now 7. Shoots And Ladders + One 8. Divine 9. Got The Life 10. Evolution 11. Y’all Want A Single 12. Twisted Transistor 13. ( 14. Freak On The Leash 15. For No One 16. Blind
Galerija slika
