Završetak 4. sezone Postojna Blues Festivala! (2008)

Organizatori velikog finala festivala ove su godine zamislili priredbu na otvorenom. Sve se trebalo događati na platformi ispred ulaza u postojnsku jamu. Fantastična ideja, ali što ćeš kad vrijeme ove godine ni slučajno nije dijelilo simpatije s našim željama. Kiša nas je otjerala u zaklon jamskog dvorca, gdje se odvijala i većina koncerata ovogodišnjeg programa. Što nas ne ubije, to nas naravno ojača, no barem one u prosjeku 150 glava po večeri koje su se usudile prisustvovati zaključku velikog događaja.

MOJO HAND

Mojo Hand je domaća blues rock postava, čiji prvi čovjek Slaven Kalebić u poslu ustraje još od 1995. Stari znanci postojnskih pozornica zacijelo su najbolje što se od bluesa trenutno šeta slovenskom glazbenom scenom. Mojo Hand su u dobrih deset godina stvaranja uspjeli razviti kultni status, i to unatoč činjenici da im dosad još uvijek nije uspjelo snimiti album!

Tajna uspjeha Mojo Handa krije se u kvalitetama pojedinaca u postavi, gdje uz uvijek budno oko Slavena Kalebića snažno odskače prva vokalistica grupe. Mojo Hand su kao svoje najjače oružje u vatru poslali mladenku Azru Alibegić, punokrvnu curetinu s glasom poštено razjarenog nosoroga, kojem se ipak osjeti da mu fali mutacija! Cura ima izniman vokalni raspon, glas joj djeluje suvereno bilo da je riječ o soulu ili bluesu, ali ipak možda malo premekano za skladbe tipa Piece Of My Heart, koje od izvođača traže prije svega pun gutljaj testosterona. Azra je svoj zadatak unatoč tome razumljivo odradila s odlikom. S emocijama nabijena i temperamenta puna cura očarala je publiku već pri prvom kontaktu, čime je barem nakratko srušen i stereotip o slovenskoj neosjetljivosti na karakterom pojačano rjovenje.

Mojo Hand su potpuno opravdali renome koji postava već više od desetljeća ponosno nosi. Njihove nastupe možemo si ubuduće samo poželjeti. Sudeći prema viđenom, Mojo Hand se zacijelo mogu mjeriti s najboljim žanrovski srodnim grupama, naravno prije svega onima stranog podrijetla. Slaven Kalebić je postavu temeljito izvježbao, brižno joj izoštrio osjetila i posljedično je pretvorio u jedan od najatraktivnijih kolektiva daleko naokolo! Svaka čast!

Mojo Hand setlista:

1.Let The Good Times Roll
2.Evil
3.Mary Had A Little Lamb
4.Raw Blues
5.Cold Shot
6.I Can Love You Like A Woman
7.Some Questions
8.Do Right Woman
9.Big Bang
10.Piece Of My Heart
11.Hey Bartender
12.Ride On
13.Sweet Sweet Baby
14.Glad I’m Dead
15.Won’t Be Long

JIM KAHR

Nakon “razaranja” koje su za sobom ostavili Mojo Hand, pozornicu je ubrzo zauzeo Jim Kahr. Jim tko? Riječ je o iznimnom glazbeniku, izvrsnom gitaristu, koji je po uzoru na mnoge prethodnike napustio SAD i trajno se nastanio u Njemačkoj. “Chicago” Jim nije jedan od onih heroja gitarske svirke koji bi neuko slušateljstvo zasipao beskrajnim eksperimentalnim varijacijama na razne blues standarde. Njegov nastup, iako većim dijelom sastavljen upravo od brojnih improvizacija, prije podsjeća na impulzivno reagiranje na okolinu koja ga okružuje, što mu daje dašak autentičnosti i neizvještačenosti. Jim se pokazao kao nadasve ugodan tip, s lijepo uhodanom komunikacijom prema kolegama, kao i prema publici. Vjerojatno i zahvaljujući iznenađujuće mekanom glasu, čija toplina uz vrelokrvno slide poigravanje ima osobito melemski učinak. Slide je zacijelo jedna od najjačih točaka nastupa Jima Kahra. U njima se povremeno mogu iščitati snažni utjecaji Bo Diddleya, koji se lijepo spetljavaju s gospodinovim izletima u soul i jazz vode. Svega pomalo, nabrano u uzbudljivu glazbenu kitu, no za to je Jim Kahr silaskom s pozornice kao prvi požnjeo ovacije publike.

TINO GONZALES

Temperatura velike dvorane jamskog dvorca neprestano je rasla i do nastupa Tina Gonzalesa živa je već kotirala u blizini vrelišta. Primjereno zagrijani, tako smo s nestrpljenjem čekali nastup kosmatog latino striceka. Dijete Chicaga, odraslo uz zvukove široke palete glazbenih utjecaja od jazza, latina, r & b glazbe, pa naravno i bluesa, oduševilo je osjećajnom gitarskom svirkom, punom očaravajućih improvizacija kojima je Tino uporno zadirkivao našeg starog znanca Enrica Crivellara. Tino Gonzales zacijelo je lik vrijedan podrobnije analize. Smiješno uobličen stricek upada u oči metronomskim ljuljanjem na kojem se gnijezde inovacije svjetskog kalibra. Tino govori duboko iz sebe, izravan je, a ipak često daje dojam odmaknutosti. To je ujedno i sve što je kod njega podsjećalo na tradiciju bluesa. Stilove sviranja mijenja gotovo usput, u svakom slučaju brže i produktivnije od većine današnjih gitarista.

Drugi dan, petak, 13.6.2008.

COLINDA

Kao uvodna točka posljednjeg čina Postojna Blues Festivala, u pokisli petak navečer odveli su nas njemački zydeco gerilci Colinda. Riječ je o instrumentalno šarenoj postavi petorice eksplozivnih glazbenika, koji korijene vlastitog izraza puštaju duboko u tradiciju kreolskog zvuka Louisiane. Colinda pak u otkrivanju svojih čarolija ide još mnogo dalje. Uz plesno razigrane ritmove, na koje je velik dio slovenske publike očito još uvijek imun, postava ima vrlo učinkovito koketiranje s osnovama prljave bluesovske retorike, koja u korist energične i opuštene igre violine, gitare, harmonike i basa ostaje u sjeni bezbrižnog južnjačkog veseljačenja. Unatoč početnoj ukočenosti publika je Colindu ubrzo prihvatila raširenih ruku. Što uopće ne čudi. Uz inače prilično monotonu, ali ipak simpatično razigranu ritmiku, odjevenu u simbiozu pretjerane iskrenosti i folkovskih inovacija, nije teško razumjeti zašto zydeco sve više dobiva na statusu s kojim će se ubuduće trebati računati.

Colinda setlista:

1.Allons danser
2.Dance On the Bayou
3.Bernadette
4.Paper In My Shoes
5.Allons a lafayete
6.La porte d’en arriere
7.Zydeco Gris-Gris
8.Jolie Blon
9.Sugar Bee
10.Bosco Stomp
11.Les flammes d’enfer
12.Jolie Catin
13.Pine Grove Blues
14.Un autre soir d’ennui
15.Toot toot
16.Iko – Iko
17.Colinda
18.Hackberry Hop

SUGAR BLUE BAND

Vrijeme je za blues! I to ne bilo kakav blues, nego za orgiju harmonikaškog šopirjenja u režiji neuništivog puhača koji sluša na ime Sugar Blue. Nastup eminencije blues glazbe, koja je u prošlosti surađivala s imenima kao što su Willie Dixon, Stevie Wonder i Rolling Stones, na svoj je način predstavljao vrhunac ovogodišnjeg postojnskog blues festivala.

Sugar Blue je čarobnjak s plućnim kapacitetom kita. Njegova je formula prilično jednostavna. Stricek nas je uz potporu iznimno kompaktne postave, koja mu omogućuje bezbrižno izlijevanje i najjačih emocija, te lukavo korištenje trikova heroja sviranja usne harmonike Sonny Boya Williamsona i Little Watlerja, zgrabio za vrat otrovnim vihoranjem između tradicionalnog i modernog. Sugar nije gubio vrijeme s predstavljanjem široke kataloga iznimnih izvođačkih karakteristika. Sat i pol neumornog iživljavanja na primjer je venama sjajno aranžiranih klasika Hoochie Coochie Man i Messin’ With The Kid ubrizgalo poštenu dozu adrenalina. Za “neokrnjene” slovenske uši možda čak i prejako. No prije nego što je majstor postojnskoj publici dopustio da uživa u udaranju bluesovskih vazdazelenih hitova, razumljivo je pobrinuo se i za vlastitu promociju. Lip Service and Lies i prije svega Nola, smiješna oda malo manje smiješnoj sudbini koja je pri divljanju Katrine zadesila stanovnike New Orleansa, pokazale su glazbenike u drugačijem, vrlo modernom svjetlu. Dok je prva oduševila kombiniranjem tradicionalne škole i konvencionalnijih zahvata blues preporoda 80-ih, emotivne je trenutke Nole Sugar Blue u nekom trenutku okrenuo čak u smjeru anti-bushevske političke agitacije. Pobjedonosje Sugar Blue Banda bilo je potpuno uz iznimnu izvedbu Pontiac Bluesa, od koje se postojnski auditorij još dugo nije oporavio.

Sugar Blue Band setlista:

1.Help Me
2.One More Mice
3.Hoochie Coochie Man
4.Lip Service and Lies
5.Bluesman
6.Nola
7.Another Man
8.Messin’ With The Kid
9.Pontiac Blues

MATT SCHOFIELD

Nakon bombastičnog nastupa Sugar Blue Banda svježa nada britanske blues škole novog tisućljeća Matt Schofield od svih je nastupajućih zacijelo bio pred najvećim izazovom ovogodišnjeg finala. Gotovo tridesetogodišnji gitarist nedavno je ugodno iznenadio albumom Siftin’ Thru Ashes, a prije planiranog desanta na zemlju s onu stranu bare, putevi su ga na veliku sreću slovenskih ljubitelja bluesa zanijeli upravo na pozornicu 4. Postojna Blues Festivala!

Za razliku od većine blues postava, Matt Schofield Band predstavlja se kao trio gitare, bubnjeva i hammonda, koji istodobno brine i za primjerenu basovsku podlogu. Odnos koji osigurava platformu za majstorski prikaz začinjene gitarske svirke. Matt je inovator stilskog kombiniranja. Publiku je očarao upravo punokrvnom predstavom oštre blues retorike, pomiješane s funky i jazz ritmikom, često oplemenjene prljavijim rockerskim zahvatima. Matt po uzoru na rana djela Roryja Gallaghera tjera trio format do krajnosti, a njegova tečna svirka uvijek iznova iznenađuje. Sve naravno ostaje čvrsto u blues kontekstu, začinjenom, recimo, različitim nijansama blues glazbe. Matt Schofield nam je otvorio oči i očinski pokazao da bluesa ne moramo shvaćati kao nešto pretpovijesno!