Živa legenda rock gospela s lekcijom o najpotisnutijim kutcima duše (2013)

Mjesto: Hala Tivoli
Datum koncerta: 25.11.2013
Broj posjetitelja: 4000
Cijena ulaznice: 39€

Hala Tivoli već je u sedam navečer bila prepuna automobila i neodlučnih posjetitelja; mnoštvo sastavljeno od predstavnika svih generacija. Polako, nakon ležernog protokola provjere ulaznica, već sjedimo na desnoj strani tribina uz pozornicu. Prostor nije baš najprikladniji za ovakav događaj, ponajprije zbog nespretnog postava pozornice, čije dodatno ozvučenje, mikserski i svjetlosni pult zauzimaju dobru četvrtinu prostora. Dok se dvorana punila, na pozornicu je izašla prva izvođačica večeri.

Shilpa Ray nastupala je bez svoje pratnje (Her Happy Hookers); bez većih i duljih ceremonija Ray je otvorila večer, sama sa svojim harmonijem. Pomalo nespretna simbioza tjeskobnog kabarea i definitivno neobičnog tekstopisanja (…teach me how to masturbate) nažalost se gubila u vrevi publike. Shilpa Ray (Brooklyn, New York) bila je odličan aperitiv za ono što je uslijedilo kasnije. Boja vokala na trenutke se približi raskošnoj hrapavosti Mossheart (The Kills), iako bez čvrstine prateće ekipe vokal ostaje šupalj i neuhvatljiv. Kombinacija tekstopisanja i atmosferičnosti podloge, uz ugodnu opću glasnoću, otprilike je 45 minuta vitlala svoj suvremeni dekadentni valcer po dvorani.

Bez većih ceremonija Shilpa Ray napustila je pozornicu i prepustila je tehničkoj ekipi, koja se odmah posvetila pripremi pozornice i instrumenata. Nakon kraće provjere opreme i ozvučenja Tivoli se zamračio, a na pozornicu je stigla pratnja Bad Seeds, a za njima, uz gromoglasan pljesak, i Nick Cave.

Već na samom početku koncerta sastav je publici poslužio snažnu notu emotivne zasićenosti. Caveov nevjerojatan nastup i gotovo propovjedničko usmjeravanje mnoštva neprestano su se stupnjevali kroz We No Who U R pa Red Right Hand, mračno bluesersko istraživanje. Publika je, u gotovo gospelskoj atmosferi, majstoru rock poezije jela iz ruke; a i nosila ga je na rukama. Koncert je s tog gledišta bio krajnje intiman; Cave je veći dio koncerta proveo na rukama mnoštva, a komentirao je i neprestano fotografiranje publike. Ipak, koncert je bez većih zapleta energično išao dalje od uvodnih Jubilee Street i Tupelo do Mermaids, The Weeping Song pa tjeskobnog From Her to Eternity. Početnom mističnom razvratu i Ellisovim ludorijama (gudalo za violinu letjelo je posvuda po pozornici) uslijedio je niz dinamički blažih People Ain’t No Good, Love Letter i Into My Arms, čije su stihove u Caveovoj klavirskoj preobrazbi pomogla otpjevati mnoštvo sanjara i odsutnih. Osjećajnija i intimnija strana Caveova stvaralaštva bila je više nego dobrodošla. Nakon kraće dinamične stanke sastav je večer pokrenuo punom parom naprijed. Naravno, nije prošlo bez Caveovih improvizacija i vragolija; Higgs Boson Blues pjesnik je preokrenuo u satiričko retoričko pitanje o glazbenom integritetu Cyrusove. Push the Sky Away, nakon najnovijih priloga u tivolskom repertoaru, zaključila je službeni dio večeri uz neumorne uzvike mnoštva. Nakon kraćeg zviždanja sastav se vratio na pozornicu i u posljednjem transu dodao God Is in My House, Deanna i Papa Won’t Leave You Henry. Na zahtjev publike večer su zaključili sa Stranger Than Kindness.

Jučerašnji koncert bio je jedan od boljih u zadnjih godinu dana; živa legenda rock gospela u sat i pol propovijedala je sve one lekcije o skrivenim kutcima duše i o tome kako ih prihvatiti, a ne ugasiti. Tivoli se uz pratnju sastava i Caveov gromki vokal utopio u mistično-melankoličnom doživljaju, čiji dodir, miris i osjećaj još uvijek ostaju.

Setlista