Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1976
Trajanje: 41:32
Ocjena: 4.5/5
Na “Zoot Allures” Frank je povukao nekoliko prilično radikalnih poteza koji su presudno obilježili većinu njegovih uradaka iz druge polovice 70-ih. Prvo je, nakon deset godina zajedničke suradnje i dobivene tužbe protiv bivšeg menadžera Herba Cohena, (privremeno) raskinuo ugovor sa svojom dotadašnjom izdavačkom kućom DiscReet Records i prešao k Warner Bros. Ta je suradnja, sklopljena samo zato da se riješi Cohena, ionako bila kratkotrajna, jer je jedini Frankov album koji je izašao za Warner Bros bio “Zoot Allures”. Frank se uskoro opet vratio svojoj nekadašnjoj, samostalnoj izdavačkoj kući, ali je posljedice suradnje s izdavačkim gigantom, koji mu je na ovaj ili onaj način smetao i na niske načine pokušavao utjecati na njegov rad, osjećao sve do kraja 70-ih, kad je ispunio sve obveze zapisane u ugovoru (prije svega preko sprječavanja izlaska četverostrukog projekta “Läther” (1996), čiji su pojedinačni “usputni” proizvodi bili albumi “Studio Tan” (1978), “Sleep Dirt” (1979) i “Orchestral Favourites” (1979)).
Drugi važan potez bio je taj da je, osim saksofonista/flautista i pjevača Napoleona Murphyja Brocka te udaraljkašice Ruth Underwood, zamijenio cijelu prateću postavu i definitivno pokopao legendarno ime The Mothers Of Invention. Novu je postavu počeo graditi prije svega oko bubnjarskog čudotvorca i inovatora Terryja Bozzija (kasnije UK, Missing Persons, Jeff Beck), koji se glazbenom svijetu prvi put predstavio na koncertnom albumu “Bongo Fury” (1975). Ostale je članove sve do kraja desetljeća manje-više neprestano mijenjao. No, na “Zoot Alures” za mrvicu nostalgije pobrinuli su se legendarni povratnik, omiljeni basist/pjevač Roy Estrada, član originalnih The Mothers Of Invention (jedini koji je grupu krajem 60-ih, kad je Frank iz nje izbacio većinu članova, napustio svojevoljno) te prestižni gost Captain Beefheart, koji na usnoj harmonici svira na “Find Her Finer”. Za potonjeg je to bila posljednja suradnja s Frankom, jer su drugarski odnosi među njima nakon toga na nekoliko godina temeljito zamrznuti. Iako ga možemo vidjeti kako pozira na “manekenskoj” naslovnici albuma, legendarni britanski multiinstrumentalist Eddie Jobson (ex-Curved Air, Roxy Music, kasnije UK, Jethro Tull) ne odsvira ni sekunde na “Zoot Allures”. Androgini maestro Jobson bio je velika akvizicija koju je Frank znao i primjereno cijeniti (što dokazuje i njegovo mjesto na naslovnici), ali se kao aktivni studijski glazbenik predstavio tek na “Studio Tan” (1978), što je ujedno bila i njegova jedina studijska suradnja s Frankom. “Zoot Allures” predstavlja i važnu prekretnicu kad je riječ o Frankovim ranim eksperimentima sa sintesajzerima.
Neobičan naslov albuma naravno nije bio ni prvi ni posljednji u iznimno raznolikoj Frankovoj karijeri. Riječ je o izobličenom obliku francuske fraze “Zut alors”, koja bi se otprilike prevela kao “dovraga” ili “do vraga”. Glazbeno je to jedan od Frankovih najpristupačnijih uradaka, koji doduše nikako nije namijenjen široj publici (kao, gle čuda, 99% njegove diskografije), ali bez problema može privući i one glazbeno načitane glave koje ne spadaju među njegove vjerne obožavatelje. U središtu je naravno, kao i uvijek, uobičajeni, jedinstveni i nepredvidljivi Zappin komični rock nekonvencionalnih struktura i ritmičkih prijelaza, no uobičajeni elementi avangarde i jazzovskih improvizacija ovaj su put svedeni gotovo na minimum, dok je na većini skladbi naglasak ponajprije na elementima hard rocka. Taj (prijelazni) trend isticanja melodičnih hard rockerskih dionica, prije svega preko svojih genijalnih gitarističkih vragolija, Frank je počeo uvoditi već na prethodnim uradcima u razdoblju 73-75, a na “Zoot Allures” oni su dosegnuli svoj vrhunac. “Zoot Allures” izvorno je bio zamišljen kao dvostruki album, ali se Frank iz nepoznatih razloga odlučio sve iznova aranžirati i skratiti trajanje skladbi.
Na albumu se nalazi dosta Zappinih klasika (“Black Napkins”, “The Torture Never Stops”, naslovna skladba, “Disco Boy”), koji su pronašli svoj put kao redoviti sastavni dio njegovih koncertnih nastupa. Hard rockerska burleska “Wind Up Workin’ On a Gass Station” prvorazredna je društvena provokacija koja nikako nije namijenjena tome da se izruguje svima onima koji redovito zarađuju svoj kruh na benzinskoj crpki, nego je preko inteligentnih metafora posvećena svima koji na ovom planetu utjelovljuju glupost. Šaljive, groteskno visoke falsetske vokalne harmonije predvođene nestašnim refrenom podložene su pijanim gitarskim rifom i masivnim bubnjarskim zamasima s neprestanim prijelazima na činelama. Nadasve zabavna skladbica, iznimno jednostavne strukture, koja se lako dopadne i onima koji inače nemaju previše sluha za uobičajene Zappine eksperimentalne vragolije, ali su istodobno otvoreni za njegov zaštitni društveno-podrugljivi humor.
Na izvrsnom instrumentalu “Black Napkins” u prvom je planu klasična Frankova gitarska solaža koja, kao što je tipično za njega, zvuči iznimno nonšalantno, domaći rečeno kao da mu je za vrijeme sviranja “svejedno” za sve, a istodobno zrači izuzetnim tehničkim perfekcionizmom i nevjerojatnim osjećajem za mekano i melodično udaranje po žicama. U pozadini je niz podrugljivih vokalnih harmonija koje sve dodatno začine.
Na “The Torture Never Stops” Frank je dosegnuo jedan od vrhunaca svog nestašnog, zahodskog humora, koji pri izlasku nije prestrašio samo odgovorne u Warner Bros i uobičajene čuvare američkog javnog morala, nego i mnogog nesuđenog sljedbenika koji slučajno nije znao čega je sve majstor sposoban. Inače odličnu tvorevinu, građenu na elementima lagodnog jazza (uz opsežnu uporabu Frankovih klavijatura, prije svega sintesajzera) i sa nadrealnim tekstom, tu i tamo presijecaju prodorni zvukovi žene u orgazmu. Potonje prvi put, a možda i drugi, ispadne zabavno, ali nakon mnogo slušanja stvar počne poprilično smetati. Da je to zavijanje barem malo kraće, po mom mišljenju ne bi oslabilo inače odličnu kompoziciju, koja u koncertnoj verziji nedvojbeno spada među Frankove klasike. Jako se nadam da snimljeno stenjanje ne potječe iz spavaće sobe bračnog para Zappa, odnosno da ne riječ o poklicima oduševljenja bivše љepotice, a danas nadasve cijenjene gospođe Gail Zappa, koja još uvijek tako lijepo brine o očuvanju Frankove ostavštine i odgovorna je za sva njegova posthumna izdanja. Frank je imao naviku povremeno svoje ništa sluteće znance i suradnike potajno snimiti i nešto od toga objaviti na svojim kompozicijama (prije svega u 60-ima) pa ne bi bilo iznenađujuće da je i u ovom slučaju potajno ispod kreveta postavio snimač.
“Ms. Pinky” još je jedna zahodska humoreska, ovaj put o lutki-seksualnom pomagalu. I ta društvena groteska na račun lažnog morala u naizgled uređenom braku napravila je prve korake prema kasnijim “porno” bitkama u 80-ima s Tipper Gore i američkim domaćicama udruženima u red samozvanih čuvara američkog javnog morala. Oni su vrhunac dosegnuli tužbom pred američkim kongresom i albumom “Frank Zappa Meets The Mothers Of Prevention” (1985). Njezina je glazbena struktura zanimljiva prije svega zbog šaljivo stupnjevanih ritmičkih ukrasa, ludih gitarskih efekata i naravno grotesknog, ali genijalnog teksta koji Frank prenosi na svoj podrugljiv način. Terry Bozzio dokazao je da je već tada bio izniman bubnjar, koji je oduševljavao ponajprije svojim melodičnim oscilacijama na bubnjarskom setu. Nije ni čudo da je i danas jedan od najomiljenijih i najtraženijih bivših Zappinih suradnika.
Bluesrockovski usmjerena “Find Her Finer” zabavna je burleska koja je tekstualno okrenuta Frankovoj omiljenoj satiričnoj temi – (ne)uspješnim odnosima među spolovima i s time povezanim klišejima. Još jedna tvorevina prilično jednostavne strukture s Frankovim namjerno grimasastim i zajedljivim vokalnim pristupom, Beefheartovom usnom harmonikom, “kaubojski” ljuljuškavim ritmom i višeglasjem u pozadini. Slijedi odličan instrumental “Friendly Little Finger”, prava poslastica za sve one kojima su najviše po guštu Frankovi avangardnije rockerski eksperimenti (kojih je na ovom albumu tek za kušanje). Nakon uvoda s orijentalno zvučećim dionicama na marimbi nastupa Frankova orgazmička gitarska solaža s podivljalim šetnjama po ljestvicama, koja već najavljuje budućeg mentora jednog od vodećih gitarskih heroja 80-ih.
Nakon “pogrebnog” završetka prethodne skladbe nastupa temperamentni hard rocker “Wonderful Wino”, koji je Frank napisao još s bivšim suradnikom Jeffom Simmonsom, bivšim članom The Mothers Of Invetnion, koji se kasnije zaputio na kratkotrajnu samostalnu stazu. Jedna od težih tvorevina Frankove karijere podložena je udarnim gitarskim rifom, melodičnim i kreativnim bubnjarskim prijelazima, saksofonom i Frankovim pjevanjem, koje je ovaj put više recital s aluzijama na neke bizarne događaje s kraja 60-ih.
Slijedi naslovna klasika “Zoot Allures”, koja će najviše oduševiti sve one koji posebno cijene Frankovo jazz rock fusion razdoblje, jer je riječ o odličnom spoju elemenata jazza i rocka preko elegantnih dionica na klavijaturama, odličnih improvizacija na basu i gitari te izvanrednih bubnjarskih prijelaza. Ta izvrsna poslastica možda na najbolji način pokazuje izniman instrumentalni perfekcionizam ove inkarnacije Frankova benda, jer (nadasve neobično) ne sadrži nikakve komične umetke.
Završna boogie-woogie burleska “Disco Boy” također je Zappina klasika, ujedno izvrsna satira na tadašnji disko bum, no više nego na samu glazbu na disko kulturu i pretjerano pozerstvo disko zaljubljenika. Iako je Frank u takvim slučajevima često koristio elemente glazbenog žanra koji mu je bio u središtu satire, ovdje ne ide za disko rock fuziju, nego za burleskni boogie rocker koji bi se bez burleskih elemenata svidio i nekim Status Quo. Preko klasičnog boogie ljuljuškavog ritma u uvodu napet je duhovit rif, koji u refrenu s obaveznim klaunovskim višeglasjem preuzima mnogo kreativnije ritmičke finese. Još jedna od onih Frankovih tvorevina koje bez problema mogu zahvatiti širu publiku i kojih je stvorio mnogo više nego što je većina svjesna.
“Zoot Allures” je kao jedan od Frankovih najpristupačnijih uradaka nadasve prikladan za sve one koji se ne usude suočiti s njegovim eksperimentalnijim albumima i one koji ne znaju gdje bi ga počeli otkrivati, a uglavnom spadaju među ljubitelje hard rocka i klasičnog rocka. Naglašena hard rockerska nota i prevladavajuće melodične strukture većine skladbi na njemu donijele su mu i pri izlasku nezanemariv odjek izvan uobičajenog kruga vjernih Zappinih sljedbenika. Naravno, daleko od kakvih vrhova glazbenih ljestvica, ali ipak spada među Frankova komercijalno zanimljivija djela. Naravno, majstor se nije dugo zadržao na naglasku na hard rockerskim oblicima, jer se već na idućim uradcima (ponovno) počeo vraćati eksperimentalnijim idejama, avangardi, prog rocku i dobrom starom jazz rock fusionu. “Zoot Allures” nije bez svojih mana (lako se moglo proći i bez onih snimki iz spavaće sobe), ali je ipak izuzetno uravnotežen uradak koji nudi obilje zabavnih trenutaka jedinstvenog Zappina komičnog rocka.
Postava
Frank Zappa – gitara, bas-gitara, klavijature, vokal, prateći vokal
Terry Bozzio – bubnjevi, prateći vokal
Davey Moiré – vokal (1), prateći vokal, inženjer
Andre Lewis – orgulje, prateći vokal
Roy Estrada – bas-gitara, prateći vokal
Napoleon Murphy Brock – saksofon, prateći vokal
Ruth Underwood – sintesajzer, marimba
Captain Beefheart – usna harmonika (5)
Ruben Ladron de Guevara – prateći vokal (5)
Dave Parlato – bas-gitara (8)
Lu Ann Neil – harfa (8)
Sparky Parker – prateći vokal (9)
Produkcija
Frank Zappa
Popis pjesama
1. Wind Up Workin’ In A Gass Station
2. Black Napkins
3. The Torture Never Stops
4. Ms. Pinky
5. Find Her Finer
6. Friendly Little Finger
7. Wonderful Wino
8. Zoot Allures
9. Disco Boy
