28. 12. 2020. navršilo se pet godina otkako je svijet ostao bez svoje prve rock ikone. Bio je to Ian Fraser Kilmister, svima poznat kao Lemmy. I to iako se uopće nije trudio, niti je to želio. Bio je glazbenik koji je rock’n’roll doslovno živio. Definirao je, naime, osnovne postulate takvog životnog stila. Uz nevjerojatnu karizmu i vrlo oštrouman intelekt, ali i reputaciju najvećeg barabe u galaksiji, Lemmy je cijelo vrijeme (hotimice ili nehotice) popularizirao svoj rock’n’roll unutar mašinerije zvane Motörhead. Zveckajući Rickenbacker bas sviran s gitarskim fraziranjem, mikrofon okrenut koso prema dolje i onaj jedinstveni, na kilometar prepoznatljiv vokal razjarenog brusnog kola, utjelovljen je na 22 nezaboravna albuma skupine Motörhead, među kojima je uvijek teško birati favorite.
Ovaj put nećemo razvrstavati Motörhead albume od dobrog preko boljeg do najboljeg. To ostavljamo za neku drugu priliku. Sljedeći tekst predstavlja deset albuma iz diskografskog opusa Motörhead koji bi po pravilima trebali krasiti diskografsku zbirku svakog doma koji barem malo pažnje posvećuje pravom rock’n’rollu.
Uz brižno pretpostavljanje da svi već imate doma barem kompilaciju “No Remorse” i koncertni dokument “No Sleep ’till Hammersmith”, predstavljamo vam dakle odabrani izbor albumskih detonatora skupine, koje smo ovaj put posložili abecednim redom. I na kraju. U ovom je tekstu između redaka zapisano i to koji su po našoj procjeni najbolji Motörhead albumi.
»1916« (1991):
Do 1991., kada je izašao album »1916«, postalo je jasno da Motörhead uvijek snime najbolje albume nakon karijernih šokova. Četiri godine prošle su od albuma »Rock’n’Roll« dok se bend nije ponovno vratio u studio. Pod okriljem novog ugovora, ovaj put s halapljivijom izdavačkom kućom, izbacili su dva albuma. Prvo jedan od svojih boljih, a za njim vjerojatno čak i najlošiji. No prvi od njih dvaju, ujedno i posljednji s Philthyjem, onaj je album kojim je skupina, koja je do tog dana tako reći rekla sve, svoju poznatu ambalažu ponovno majstorski prepakirala i reciklirala te poslužila bezbožnu egzekuciju klasika, među koje ubrajamo: Going To Brasil, I’m So Bad (Baby I Don’t Care) i The One To Sing the Blues. No izdavačka kuća Epic/WTG Records pokazala je svoje pravo lice pohlepe ubrzo nakon što je uzela skupinu pod svoje okrilje. Autoritativno im je »podmetnula« svog producenta, a kad je Lemmy otkrio da je Ed Stasium u miks skladbi ubacio udaraljke i tamburine, istjerao ga je iz studija. Unatoč baladi Love Me Forever i Angel City sa saksofonom (!), »1916« uspješno odbija većinu napada omekšavanja zvuka i punokrvno održava poslovičnu rock’n’roll krvoždnost i pravovjernost skupine.
»Ace of Spades« (1980):
U završnom izboru teško je birati između dva Motörhead albuma i reći koji je od njih najbolji, a da se pritom drugome ne učini nepravda. Uvijek je problem kad se zajedno na takvom »ražnju vaganja« nađu »Overkill« i »Ace of Spades«. Ipak, titula pobjednika u ovom ringu pripada albumu »Ace of Spades«, i to zbog zloglasne naslovne skladbe, koja već 40 godina doslovno pokreće Zemlju oko njezine osi. Njoj veličanstveni granitni oslonac pružaju nevjerojatno karizmatične točke poput zabavnog »spaghetti western« momenta zvanog Shoot You in the Back, te serija testosteronskih salvi predvođena skladbama Love Me Like A Reptile, The Chase is Better Than The Catch i Jailbait. Tu je naravno i besmrtno posvećenje skupine svojim scenskim tehničarima i radnicima, te jedna od najupečatljivijih skladbi cijele Motörhead karijere, (We Are) The Roadcrew. Album koji je sam po sebi definicija rock’n’rolla i album koji morate imati, čak i ako vam nije jasno što znači rock’n’roll.
»Another Perfect Day« (1983):
Prvi album nakon kraja klasičnih dana skupine i nakon odlaska Eddieja Fast Clarka bio je vjesnik ulaska u turbulentno razdoblje. Vjerojatno niste podigli ni jednu obrvu, jer je turbulencija drugo ime za životni stil ove skupine. Unatoč tome, Lemmy se odlučio na vrlo riskantan potez kad je za novog člana skupine proglasio bivšeg gitarista Thin Lizzy, Briana Robertsona. Robbo je bio pun ludorija. Na pozornici je nastupao u razmetljivoj odori koja je kombinirala Marka Knopflera (teniska traka oko glave) i baletnog plesača (baletne papučice, spandex), te bez trunke poštovanja, u svim svojim manirama, običajima i navikama, dražio i izazivao jadnog Lemmyja. Njegovo je sviranje pak opet bilo izvanserijsko. To se osjeća u svakoj sekundi ovog doista briljantnog i jedinstvenog proizvoda cijele karijere skupine. Ako na tren isključimo sve misli i sve vanjske podražaje, »Another Perfect Day« je, u tehničkom smislu, i oduzmemo li Philthyjevu bubnjarsku “progresivnost” – osobito što se tiče gitarskog sviranja -, čak i najizbrušeniji album Motörhead karijere. To najavljuje već sam uvodni dio i hrpa gitarskih figura, ukrasa i finesa kroz cijelu minutažu albuma, koje je Robbo, u inače monolitno zacrtanom i “zagušljivom” šablonskom fraziranju u tri tona, svojom pronicljivošću i duhovitošću uspijevao uklopiti. Briljantan album u svakom pogledu. Nepravedno previđen. To je u posljednjih petnaest godina Motörhead karijere shvatio i Lemmy, jer su klasici s ovog albuma sve češće ponovno nalazili put u koncertni repertoar.
»Bastards« (1993):
“Bastards” se smatra albumom olakšanja, ako ne i spasenja. I za skupinu i za njezine sljedbenike. Nakon nezahvalnog koketiranja s omekšavanjem zvuka, ili recimo čak izravno s popom, Motörhead su ponovno bezgranično eksplodirali i izbacili vjerojatno jedno od najzaglušujućih, najbržih i najabrazivnijih ostvarenja cijele karijere, pri čemu mu tu krunu otima samo još »Sacrifice«. Od uvodne On Your Feet or On Your Knees, preko Burner, Death or Glory, pa sve do apokaliptičnih Devils, album “Bastards” drži konzumenta u neprestanoj šah-mat poziciji razornog »blitzkriega«. Ne smijemo zaobići ni jedan od najplamenijih i najgrabežljivijih rock’n’roll manifesta u karijeri skupine, koji je utjelovljen u nevjerojatno zaraznom klasiku Born To Raise Hell. Nakon nje je Epic Records zacijelo još dugo štucao što je pustio skupinu iz svog okrilja. Na ovom se albumu nalazi i jedna od najdirljivijih i najljepših balada koje je u životu napisao Ian Lemmy Kilmister – Don’t Let Daddy Kiss Me. Bez dlake na jeziku, riječ je o jednom od najboljih albuma u cijeloj Motörhead priči.
»Bomber« (1979)
Za milimetar, možda i dva, smireniji od »Overkill«. Smireniji? He, he. Drugi album snimljen i izdan unutar 1979. trijumfalni je nastavak glazbenog smjera koji je skupina otkrila, utjelovila i utemeljila albumom »Overkill«. Album s kojim se rodio poznati bombarder i počeo pratiti koncerte skupine, i album nakon kojeg je skupina bila spremna osvojiti svijet. Nakon uvodne Dead Men Tell No Tales – koju je Lemmy ljupko preimenovao u Dead Men Smell Toe Nails -, album se počinje zaglušujuće i brzinski uspinjati, osobito u svojoj drugoj polovici, koju otvara Stone Dead Forever, a zaključuje vrhunska Bomber, pri čemu bi »Bomber« bio još bučniji da mu je društvo pravio i singl Over the Top. Album »Bomber« vrhunsko je djelo koje čini besprijekornu albumsku trojku klasičnih dana Motörhead škole rock’n’rolla.
»Orgasmatron« (1986):
Nakon tri godine traženja ravnoteže, sudskih rasprava, ukratko nesigurnosti, Motörhead su ušli u studio i u osvježenoj postavi izbacili odličan album koji puca od visoke doze svježih i nevjerojatno domišljatih fraza. Odgovor je naravno Phil Campbell. Velški je gitarist na ovom albumu doživio svoje vatreno krštenje. Uz nepokolebljivu figuru željeznog kancelara, Campbell je na ovom ostvarenju bitan tvorac novosti koje je ulovio “Orgasmatron” i koje je od tada Campbell snimao sa skupinom do kraja njezine karijere. »Orgasmatron« je pravi naslov albuma. Ekstaza za ekstazom, koju su proživljavali Lemmy i kompanija u ne baš dalekoj prošlosti, ostavila je neizbrisiv pečat na skladbama: Doctor Rock, otvarajućoj Deaf Forever, Nothing Up My Sleeve, Built For Speed i osobito fantastičnoj završnoj naslovnoj skladbi. Sve zajedno drži oslonac jednom od najuzbudljivijih albuma cijelog glazbenog opusa skupine.
»Overkill« (1979):
»Overkill« je album na kojem je skupina demone prošlosti iz poslijeporođajnih grčeva svog osnivanja ostavila iza sebe. S »Overkill« je motorni mehanizam udario svim cilindrima i tako je nastao prvi od klasika Motörhead trojca albuma (uz njega su naravno »Bomber« i »Ace Of Spades«) koji su zauvijek promijenili svijet rock’n’rolla. Riječ je o redefiniciji rock’n’rolla za nova vremena, s licem Little Richarda koji leti na konkretnoj dozi amfetamina. Na ovom je albumu skupina utjelovila svoje željezne klasike, koje je radnička klasa svijeta u tren oka posvojila. Uz zastrašujuću rock’n’roll metamorfozu koju personificira besramna i golema nakostriješenost tutnjavih i valjajućih točaka: Stay Clean, No Class, Metropolis, Capricorn, Damage Case, I’ll Be Your Sister, … čovjek doista zaključi da je »Overkill« djelo blizu savršenstva.
»Overnight Sensation« (1996):
Iako je Lemmyjeva figura konstanta i definicija bitnih elemenata na kojima počiva konstrukcija zvana Motörhead, ta je ista konstrukcija kroz dugovječnu karijeru naravno podnijela niz raznih potresnih udara koji su njezinu grubost barem djelomice pokušali ugladiti. S »Overnight Sensation«, koji je izašao samo godinu dana nakon »Sacrifice«, albuma koji je u pogledu pogoršanja oslobođenih decibela bio naizgled neprevaziđen, Motörhead su se vratili u temeljni format trija i ostavili iscrpljenog kaplara iza sebe. Da je riječ o novim vremenima, nagovještava i naslovnica albuma. Bez maskote »Snaggletooth« i s “površnom ali dražesnom” fotografijom s licima trojice »policijskih osumnjičenika«, pri čemu je (nakon stoljeća ili dva) Lemmyja pronašla i pjena za brijanje. »Overnight Sensation« poslužuje fantastičan niz otrovnog zveketa, u kojem se ističu na kilometar prodorna i jetka društveno-kritična I Don’t Believe A Word, zatim naslovna skladba, kao i još jedan manifest jednonoćnih seansi s djevojkama u Broken. »Overnight Sensation« smatra se, uz »We Are Motörhead«, najboljim djelom Motörhead u formatu trija: Lemmy, Wizzö i Mikkey Dee.
»Sacrifice« (1995):
»Sacrifice« slijedi sijevajući i pobjednički format podrugljivog prethodnika »Bastards«. Bez obzira na sve veće probleme s Würzlom s kojima se kvartet nosio iza kulisa priče o ovom albumu, možda je upravo ta situacija dodala nekoliko dodatnih oktana u pogonsko gorivo kroz koje se krešu obrisi jednog od najrazornijih proizvoda Motörhead karijere. Naslovna skladba, za koju je Lemmy uvijek upozoravao publiku da ne pleše na nju jer će si slomiti noge, trijumfalni je završetak ere skupine u formatu kvarteta. Bez obzira na to što je prethodnik »Bastards« donio skokovit otklon u zgušnjavanju tutnjave poželjnosti, koji novopronađeni izraz približava čak i elementima speed i thrash metala, »Sacrifice« je kao cjelina još razorniji od prethodnika.
»We Are Motörhead« (2000):
Nakon pomalo neuvjerljivog »Snakebite Love«, za koji je Lemmy rekao da skupina nije imala ni jednu skladbu u rukavu, i to samo mjesec i pol dana prije početka snimanja, »We Are Motörhead« trijumfalno je popravio blijedi dojam svog prethodnika. S naslovnom skladbom koja zaključuje vrtuljak besprijekorno neotesane tutnjave, na kojem su Motörhead ponovno razvili onu pravu jetkost, brzinu i rušilačku snagu, čemu od nekad zavide i svijet metala i punka, »We Are Motörhead« je besprijekorno svjež albumski projektil kojim su Motörhead ušli na vrata novog milenija na tipično svoj način. Vrata je pritom naime izbacilo iz ležajeva uvis i odbacilo daleko, a svježe utjelovljenje u iverju našlo je funkcionalnost u čačkanju zubi.
Autor: Aleš Podbrežnik
