Emerson, Lake & Palmer bili su prva prava super rock postava u povijesti glazbe. Grupa je osnovana u travnju 1970. u Londonu. Nosioci njezine postave bili su klavijaturist Keith Emerson, pjevač, gitarist i basist Greg Lake te bubnjar Carl Palmer. Grupa je do danas prodala više od 48 milijuna albuma, a za njih je (samo na tlu SAD-a) dobila devet zlatnih certifikata. Još prije kraja prve godine djelovanja izdala je istoimeni studijski prvijenac, kojim je svoj identitet zauvijek ugravirala na posebno mjesto u živahnom zamahu progresivnog rocka, čime je u mnogočemu utjecala na daljnji razvoj rock glazbe.
Premotajmo za početak na kraj 1969. Keith Emerson i Greg Lake upoznali su se u prosincu te godine, kad su se Emersonovi The Nice i Lakeovi King Crimson našli na zajedničkom koncertnom rasporedu. Bilo je to u San Franciscu, u dvorani Fillmore West. U popodnevnim satima 16. 12. 1969. Greg Lake i Keith Emerson velikopotezno su razgovarali o mogućim opcijama svoje zajedničke glazbene budućnosti. Emerson je već bio čvrsto odlučio da će osnovati novi bend, a Greg Lake je želio napustiti King Crimson. Kad su Michael Giles i Ian McDonald odbili daljnju koncertnu suradnju s King Crimson, tadašnja je postava – barem u Lakeovim očima – polagano gubila pravi kredibilitet. Tijekom zvučne probe, prije nastupa jednog od dvaju bendova, Keith Emerson i Greg Lake zasvirali su zajedno, tek reda radi. Greg je svirao liniju na bas-gitari, a njemu se pridružio Emerson na klaviru i, prema Keithovim riječima, među njima se u tren oka rodila magija. Glazbenici su se inače već susreli u sličnim okolnostima, kad su The Nice i King Crimson nastupili zajedno, samo što je to bilo u Engleskoj. Prvi put u mjestu Plumpton na Jazz And Blues Pop festivalu, a zatim i na festivalu Fairfield Halls u mjestu Croydon.
RockLine recenziju prvijenca Emerson, Lake & Palmer, koju je u kolovozu 2006. za RockLine napisao Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik, možeš pročitati OVDJE.
Unatoč dogovoru o osnivanju novog benda, glazbenici su i dalje surađivali sa svojim matičnim sastavima. Sve do travnja 1970., kad je britanski tisak i službeno objavio da su udružili kreativne snage. Bez obzira na to što se Lake polagano razilazio sa svojim King Crimson kompanjonima, s bendom je surađivao taman toliko dugo da je ovaj uspio snimiti svoj drugi studijski album »In the Wake of Poseidon« (RockLine recenzija), koji je izašao sredinom svibnja 1970. Lake i Emerson su u proljeće te godine grozničavo tražili bubnjara koji bi im se pridružio. Prvi na popisu, za kojeg su željeli da surađuje s njima, bio je Mitch Mitchell. On je upravo ostao bez posla u The Jimi Hendrix Experience. Mitchell je predložio da organiziraju zajedničku probu na kojoj bi uz njega sudjelovali još Lake, Emerson i Jimi Hendrix, no do nje nikad nije došlo. To pak nije ostalo skriveno predstavnicima medija, koji su sve skupa brzo zgrabili i senzacionalistički napuhali, tvrdeći da nastaje novi bend pod akronimom HELP (ime je izvedeno iz inicijala prezimena četvorice glazbenika). Lake i Emerson su u sljedeća dva tjedna audicijama provjerili čak nekoliko bubnjara, no ni s jednim nisu bili zadovoljni. Zato je Emerson počeo sve više razgledavati po sjevernoameričkom kontinentu. Unatoč tome obratio se svom tadašnjem menadžeru Tonyju Stratton – Smithu, šefu izdavačke kuće Charisma Records, ujedno i menadžeru The Nice te dvaju svježih i vrućih progresivnorockerskih sastava, Genesis i Van Der Graaf Generator, za savjet tko bi bio prikladan za mjesto bubnjara. Tony Stratton – Smith predložio je Carla Palmera, koji je tada svirao s Atomic Rooster, a prije toga je surađivao i s The Crazy World of Arthur Brown.
Palmer je pristao na audiciju, momci su izveli konkretno produljeni blues shuffle, a nakon zajedničke probe Palmer je izrazio zadovoljstvo kemijom uspostavljenom među trojicom glazbenika. Unatoč tome rekao je da želi ostati s Atomic Rooster jer je osjećao da je bend tik pred komercijalnim probojem. Ubrzo nakon toga nazvali su ga iz menadžmenta Grega Lakea i zamolili ga da još jednom razmisli. Nakon nekoliko dodatnih susreta i zajedničkih proba Palmer je odlučio da im se pridruži. Rekao je da se za to odlučio jer je predviđao da zajedno mogu stvoriti doista nešto veliko i još nečuveno. Emerson je u glavi imao nekoliko imena za novi bend. U igri su bila: Triton, Triumvirate i Seahorse. Naposljetku su se zaustavili baš na imenu Emerson, Lake & Palmer jer su htjeli izbjeći mogućnost da ih netko označi nadimkom »novi Nice« (New Nice). Ubrzo su usvojili i akronim ELP.
Slijedila su probna sviranja na kojima su, među ostalim, isprobavali kako funkcioniraju neke skladbe King Crimson i skladbe grupe The Nice, pri čemu su na kraju ostali samo kod jedne. Ona je našla put i u buduci koncertni repertoar. Bila je to »Rondo«, koju je Emerson izvodio već s The Nice. »Rondo« je zapravo adaptacija jazz standarda »Rondo a la Turk« Davea Brubecka. Drugi izbor bio je »Allegro barbaro« Béle Bartóka, koju je Emerson u svojoj adaptaciji preimenovao u »The Barbarian«, a treća je bila »Nut Rocker«, adaptacija suite »Pictures At An Exhibition« Modesta Musorgskog, predviđena za izvedbu u obaveznom bisu. Emerson je pogledao jednu od izvedbi te suite u izvođenju orkestra u londonskoj dvorani Royal Festival Hall, dok je još svirao s The Nice, i oduvijek je i sam želio isprobati suitu u rock režiji. Nakon osam tjedana probi u studiju Island, smještenom u londonskoj ulici Basing Street, Emerson, Lake & Palmer odlučili su na nekoliko koncerata provjeriti kako materijal funkcionira uživo. 23. 8. 1970. tako su odsvirali svoj prvi koncert na prizorištu Plymouth Guildhall. Podržao ih je lokalni bend Earth. Tamo su se odvezli kombijem grupe Yes, a za koncert su dobili otprilike 400,00 funti. Radilo se o malom prizorištu blizu Londona, koje su namjerno izabrali za slučaj da koncert bude slabo posjećen. No ispostavilo se upravo suprotno. Sljedeći koncert zabilježen je za 29. 8. 1970., kad su nastupili na famoznom Isle of Wight festivalu, koji je pogledalo 600.000 posjetitelja. Nastup su završili s »Nut Rocker« i dvjema topovskim salvama (sigurnost kojih je prethodno isprobavao Emerson na aerodromu Heathrow). Taj je nastup privukao pozornost glazbenih medija, a i A&R osoblja raznoraznih izdavačkih kuća. Uspjeh grupe i visoka reputacija Grega Lakea, kao bivšeg člana King Crimson i u to vrijeme jednog od najtraženijih pjevača, te Keitha Emersona, kao bivšeg člana The Nice i u to vrijeme za miljama izdvojenog Hammondista i klavijaturista, donijeli su grupi potpisivanje ugovora s EG Managementom, koji je u to vrijeme vodio i menadžment grupe King Crimson. Chris Blackwell zgrabio je ELP i tako su za izdavanje ploča u Velikoj Britaniji sklopili ugovor s Island Records, a za sjevernoameričko tržište s Atlantic Records. Šef potonje, Ahmet Ertegun, bio je naime uvjeren da ELP u SAD-u još prije izlaska studijskog prvijenca mogu puniti prizorišta s više desetaka tisuća posjetitelja.
6. 9. 1970. Emerson, Lake & Palmer otišli su u londonski studio Advising Recording. U njemu su u tjedan dana snimili svoj studijski prvijenac. Lake je preuzeo i ulogu glavnog producenta, kao što je to radio u King Crimson, a asistirao mu je tonski inženjer Eddy Offord, poznat i po suradnji s Yes. Prva skladba koju su snimili i kojom se otvara studijski prvijenac adaptacija je Bartókove »Allegro barbaro«, koju su nazvali »The Barbarian«. Greg Lake rekao je o skladbi: »To smo djelo poprilično okrenuli naglavačke. Za naslov »The Barbarian« odlučili smo se jer djeluje vrlo agresivno. Osnovna poruka proizlazi iz mržnje, a skladba me oduvijek podsjeća na nasilje.« Zbog radikalnog zahvata u izvornik grupu je u svom ogorčenju kontaktirala čak i žena Béle Bartóka, koja je zahtijevala da se odmah ukloni ime autora suite. Sljedeću skladbu »Take a Pebble« napisao je Greg Lake pet godina prije nastanka ELP-a. Aranžmane su dovršili Lake i Emerson prije nego što se grupi pridružio Palmer. Središnji folk dio pripada Lakeu, a jazzovske aranžmane dodao je Emerson. Prvi put su je isprobali na jednoj od proba, u lipnju 1970.
Skladba »Knife Edge« jedna je od posljednjih tvorevina koje su ELP snimili za prvijenac. Kombinacija je dvaju klasičnih djela. Skladbu su sooblikovali Emerson i Lake. Budući da je Emerson u jednoj od linija »posudio« vodeći motiv prvog stavka klasičnog djela »Sinfonietta«, koje je 1929. skladao Leoš Janáček, zaradili su tužbu njegove supruge. Obje strane dogovorile su izvansudsku nagodbu, u kojoj su ELP isplatili svotu za korištenje autorskih prava, a Janáček je naveden kao suautor kompozicije. »Knife Edge« istodobno posuđuje i središnji motiv stavka »Allemande«, koji pripada »Francuskoj suiti u d-molu« Johanna Sebastiana Bacha, a odsviran je na orguljama.
»The Three Fates« pseudo je suita sastavljena od triju stavaka. Napisao ju je Keith Emerson inspiriran grčkom mitologijom o trima ženama koje su inkarnacije sudbine (Clotho, Lechesis, Atropos). Prvi dio, odnosno stavak »Clotho«, Emerson je odsvirao na crkvenim cijevnim orguljama koje se nalaze u londonskom prizorištu Royal Festival Hall. Drugi stavak »Lechesis« zapravo je solo ulomak kraći od tri minute, odsviran na klaviru, koji sadrži barokne i jazzovske elemente. U »Atropos« se Emerson nakon kratkog ulomka na cijevnim orguljama seli na klavir, a ritmičku podlogu u taktu 7/8 drži Carl Palmer. Preko svega položena je improvizacija. U repeticijama motiva kroz 4/4 metriku zadnji stavak dobiva razmjere poliritmije. Greg Lake u ovoj suiti nije sudjelovao.
Peta skladba »Tank« Emersonova je kompozicija koja u svom središnjem dijelu sadrži Palmerovu solo točku na bubnjevima. U prvom dijelu sudjeluju sva trojica glazbenika, Emerson svira klavir i klavinet, a u zadnjem dijelu i Moog.
Skladbu »Lucky Man«, koja zaključuje album, napisao je Greg Lake sa svojih dvanaest godina. Akustična je folk rock balada koja je postala jedna od najpopularnijih i najprepoznatljivijih skladbi cjelokupnog diskografskog opusa grupe. Na album je uvrštena tek kad je grupi trebalo dodatnih minuta kojima bi popunila prostor na njemu. Greg Lake je ispričao: »Sve što smo željeli imati na albumskom prvijencu već smo snimili. Ništa više nismo imali napisano. Nedostajalo je nekoliko minuta da bi obje strane vinilne ploče trajale po dvadeset minuta. Tada sam se sjetio skladbe koju sam napisao sa dvanaest godina, ubrzo nakon što sam naučio svirati gitaru.«
Greg Lake nastavlja: »Snimanje te skladbe počelo je prilično beznadno. Na početku smo bili samo Carl i ja. Onda je stvar počela rasti i razvijati se u doista veliko djelo. Pogotovo kad smo pred kraj u refren dodali i prateće vokale. Ipak je nedostajala ‘točka na i’. Keith se upravo igrao na jednom od Moogova, i to smo uhvatili na snimačku vrpcu.«
Keith Emerson dodaje: »Tada još nisam imao svoj Moog. U studiju se međutim nalazio jedan, koji je pripadao Miku Vickersu iz sastava Manfred Mann’s Earth Band. Greg je upravo završavao rad na skladbi, koju sam tada prvi put čuo. Pritom je slijegao ramenima jer ni sam nije bio siguran kako će sve ispasti. No, nakon nekoliko sati zamolio me da dodam nešto u završni dio skladbe. Pokrenuo je kolut, a ja sam odsvirao solo na Moogu. Zapravo nisam ni znao da se taj moj solo doista snima. Mislio sam da je riječ samo o probnom sviranju. Dok sam svirao, uperio sam pogled ispred sebe i primijetio Grega u kontrolnoj sobi studija kako poskakuje od oduševljenja. Nakon završetka pozvao me da poslušam što su upravo snimili. Objasnio sam mu da je to bio samo moj »preletan« prolaz preko stvari i predložio da snimimo još jednom. Kao pravi solo. Greg je ipak inzistirao na tom mom prvom solu, koji smo tako zadržali u konačnoj verziji skladbe.«
Greg Lake o kasnijoj popularnosti skladbe »Lucky Man« kaže sljedeće: »Ni sam ne razumijem otkud takav uspjeh skladbe, koja nam je kao singl pomogla da se album proda u više od 10 milijuna primjeraka. Ljudi su na temelju stihova tumačili da je riječ o prosvjednoj skladbi o vijetnamskom ratu. Ali to nije istina. Skladbu sam napisao u vrijeme kad sam kao dvanaestogodišnjak bio siromašan i uživio sam se u osjećaj kako je biti bogat.«
»… Imao je bijele konje i gospođice među kojima je mogao birati …«
»… Sve u satenu, čekale su pred njegovim vratima …«
Za Grega Lakea i drugove, dakle, nije bio daleko dan kad su snovi postali stvarnost. Album »Emerson, Lake & Palmer« u Velikoj Britaniji izašao je 20. 11. 1970., a u SAD-u 3. 1. 1971. U Velikoj Britaniji zauzeo je 4. mjesto glazbene ljestvice najprodavanijih albuma, a u SAD-u 18. Singl »Lucky Man« u SAD-u se plasirao na 48. mjesto glazbene ljestvice najprodavanijih singlova. ELP su postali svjetski hit. Ironično, ali »Lucky Man«, koji je kao singl izdan u više zemalja, u domaćoj Velikoj Britaniji nije doživio ništa slično.
Prvijenac »Emerson, Lake & Palmer« djelo je apsolutne eklektičnosti. Zajednička je kreacija triju izvanserijskih glazbenih talenata koji su – udruženi u artistički kumulus triju ravnopravnih doprinosa -, stvorili temelj novih glazbenih standarda u rapidnom žanrovskom grananju rock glazbe, u kojem je krajem 1970. posebno mjesto zauzimao procvat visoko pronicljive drskosti eksperimentalne naravi. »Emerson, Lake & Palmer« polako su se popeli na sam vrh cvjetajućeg progresivnog rocka, gdje su kraljevali sljedećih pet godina. Već iduće godine zbog sukoba triju velikih ega gotovo bi se raspali. Umjesto toga snimili su i stvorili jedan od najboljih albuma u povijesti progresivnog rocka. O njemu ćemo pisati uskoro.
Za finale se usput zadržimo još na pozadini djela koje krasi naslovnicu prvijenca. Djelo je stvorio britanski umjetnik Nic Dartnell. Riječ je o motivu ptice, odnosno bijele golubice (prednja strana albuma), koja simbolizira dušu (sveti duh) kako napušta mrtvaca (stražnja strana albuma). Nic Dartnell kasnije je opovrgnuo nagovještaje, odnosno špekulacije da je riječ o istom motivu koji je upotrijebljen na albumu američkog sastava Spirit iz Los Angelesa. Istodobno je naime nacrtao dva slična motiva. Jedan od njih poslao je grupi Spirit, koja ga je uključila na stražnju stranu albuma »Twelve Dreams of Dr. Sardonicus«. Dartnell dodaje: »Gola glava pokraj ptice nema nikakve veze sa Spiritovim bubnjarom Edom Cassidyjem, jer mu ni najmanje nije slična, a isto tako nema baš nikakve veze s onom koja se nalazi na prvom ELP albumu.«
Autor: Aleš Podbrežnik
