Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 53:18
Ocjena: 4.5/5
Legendarni očevi teškog metala Black Sabbath ustali su od mrtvih u (gotovo) klasičnoj postavi s novim studijskim albumom, kako i priliči njihovu mračnom renomeu, naslovljenim »13«, iako se činilo da će zauvijek ostati u prerano iskopanom grobu, u koji su ih gotovo strpale brojne mušice njihova razvikanog (originalnog) pjevača Ozzyja Osbournea, koji se u posljednjih desetak godina radije posvećivao sve bizarnijoj samostalnoj glazbenoj karijeri i za moždane stanice nečuveno uvredljivoj reality emisiji o najdisfunkcionalnijoj heavy metal obitelji. Naravno, krivac za kašnjenje nije bio samo Ozzy, nego su se i ostali članovi benda u zadnjih deset godina susretali s brojnim problemima, što uopće nije iznenađenje, jer je riječ o grupi za koju većina i danas vjeruje da je prati neko gotovo zlokobno prokletstvo.
Pioniri teškog metala prve su zametke »13«, koji je usput rečeno njihov prvi studijski album s Ozzyjem nakon »Never Say Die!« (1978), prvi s basistom Geezerom Butlerom u postavi nakon »Cross Purposes« (1994) te ujedno prvi studijski uradak Black Sabbath nakon albuma »Forbidden« (1995), počeli smišljati već ubrzo nakon koncertnog albuma »Reunion« (1998), snimljenog u originalnoj postavi s bubnjarom Billom Wardom. Potonji, odavno poznat po svojoj nepredvidljivosti, nedavno se zbog suludih birokratskih komplikacija oko potpisa ugovora odlučio da neće sudjelovati u okupljanju klasične postave, pa ga je u ulozi gostujućeg bubnjara zamijenio Amerikanac Brad Wilk (Rage Against the Machine, Audioslave), što je, očekivano, razljutilo poneke stare fanove koji su priželjkivali potpuni studijski povratak klasične postave.
Preostala tri patrijarha teškog metala, predvođena gitarskim bogom Tonyjem Iommijem, jedinim članom koji je svirao u svim inkarnacijama grupe, posljednjih su nekoliko godina marljivo brusila novi studijski materijal, a za produkciju se pobrinuo slavni producent Rick Rubin (Metallica, AC/DC, The Mars Volta i cijeli niz drugih). Rubin je pobrinuo da distorzirani zvuk Iommijeve gitare bude snažno istaknut u produkciji i time pomalo srodan praksi iz ‘zlatnih’ sedamdesetih, jer »13« predstavlja stilski povratak standardima klasične Ozzy ere Black Sabbath, naravno uz tu ‘manu’ da na bubnjevima nedostaje Ward. Wilk je na »13« doduše dostojno odradio svoj posao, no ipak će mnogima nedostajati spomenuta bubnjarska legenda i njegov specifični bubnjarski stil. Upravo je taj nedostatak glavni razlog zašto »13« ne spada na sam stvaralački vrh, nego je i dalje vrlo dobar album, koji se može uvrstiti među najbolje Sabbath uratke i zasigurno je najbolje što su stvorili s Ozzyjem nakon »Technical Ecstasy« (1976). Već sam taj podatak dovoljan je razlog da se »13« može označiti jednim od većih studijskih iznenađenja 2013. te jednim od najuzbudljivijih ‘povratničkih’ albuma te godine, uz bok »The Next Day« u režiji Davida Bowieja. Rubinova je produkcija možda za malenkost previše ‘uglačana’ za klasičan Sabbath zvuk sedamdesetih, ali ta će činjenica peći tek najveće zvučne puriste.
Stari mačak Butler je uz manju Ozzyjevu asistenciju pobrinuo da su tekstovi na »13« poprilično tipični, ‘sabbathovski’, što znači da su manje-više obojeni postapokaliptično, u duhu našeg vremena (zeitgeista), dok se okultizma u ‘zrelim godinama’ radije odrekao, jer su vjerojatno sva trojica članova nakon svih tih desetljeća već poštenо dojadile brojne neutemeljene veze s raznoraznim sotonističkim društvima. Na »13« samo su dva teksta pomalo ‘bogohulna’, i to na »God Is Dead?«, a i to sadrži niz pitanja kao posljedicu čuvenih Nietzscheovih filozofiranja, te »Damaged Soul«, gdje se spominje princ tame, dok je većina preostalih tekstova, poput »Dear Father«, koji je kritika crkvenog licemjerja, puna oštrih društvenih bodlji na račun organiziranih religija, terora znanosti i ostalih donositelja smrti.
Već uvodni »End of the Beginning«, drugi singl s albuma, koji je pravi skok u vremeplov, sadrži sve one zvučne elemente kojima su Black Sabbath stekli slavu početkom sedamdesetih: udarnu i moćnu Iommijevu gitarsku frazu, spore, valjajuće ritmičke zahvate koji stvaraju izrazito mračnu atmosferu te Ozzyjev podrugljivo-srhljiv vokalni pristup. Upravo bi potonji mogao biti najugodnije iznenađenje cijelog albuma, jer o motorički atrofiranom zombiju, koji je u posljednjem desetljeću bio tek lutka svoje žene-vještice te je zadnjih nekoliko solo albuma stvorio na korporativan, MTV-jevski blagoslovljen način, kao bezlične, plastične proizvode s tekuće vrpce, nema ni traga. Ozzy ponovno zvuči kao onaj pomalo naivni i zbunjeni mladić s početka sedamdesetih, koji se slučajno zatekao u mračnom, postapokaliptičnom svijetu iz kojeg ne nalazi izlaz.
»God Is Dead?«, koji je izašao i kao prvi singl s albuma, prožet je mračnom postapokaliptičnom, gotovo morbidnom atmosferom, kakva inače prevladava kroz većinu albuma. Takvo raspoloženje najavljuje brutalna i potpuno specifična Iommijeva gitarska fraza, koja traje od početka do kraja skladbe, što znači da je sve skupa zaogrnuto potpunom crninom. Ozzyjev vokal, kako i priliči, zvuči paranoidno zlobno, osobito u refrenu »God Is Dead«. Nakon poprilično repetitivnog, ali ambijentalno snažnog središnjeg motiva, slijedi prijelaz u sarkastično obojenu dionicu, u kojoj se može čuti i nešto gitarske i bas-gitarske improvizacije.
I »Loner«, u kojem se prvi put na albumu usred paklene gitarske frazeologije i Ozzyjeva bijesa mogu čuti i neki suptilniji trenuci, lako bi se mogao uvrstiti na koji od njihovih prvih sedam studijskih uradaka. U tekstu, posve ‘za štos’, ne nedostaje ni Ozzyjeva tradicionalna fraza »All right now«, dok majstor Iommi prigodno oduševljava i kratkim, ali slasnim solom. Pomalo psihodelični i lirski potpuno postapokaliptični »Zeitgeist« zbog sanjalačke, ‘svemirske’ atmosfere u stilu Bowiejeva evergreena »Space Oddity« i suptilnih akorda akustične gitare na trenutak podsjeti na »Paranoid« klasik »Planet Caravan«, što će zasigurno razveseliti sve vječne romantike. »Age of Reason«, u kojem gospodin Iommi ponovno zablista žarkim i ujedno duhovitim gitarskim frazama, oduševljava u cijelom svom brutalnom veličanstvu i zbog iznenadnih, usputnih, suptilnih gitarskih aranžmana u pozadini pomalo podsjeti na poneki »Sabotage« uradak. Osobito zanimljivo zvuči iznenadna promjena tempa u srednjem dijelu, gdje se masivnim bubnjarskim prijelazima dobro iskazuje i Wilk.
»Live Forever«, u kojem dominiraju spori, valjajući ritmovi, po zvučnim paralelama pomalo podsjeća na nezaboravni »Master of Reality« standard »Children of the Grave«. Ozzyjev u crninu zaogrnuti fatalizam, koji sadrži vječno pitanje o životu poslije smrti, odlično se prilagođava mrakobesnom i dramatičnom raspoloženju. »Damaged Soul« jedan je od najzabavnijih eksperimenata na »13«, koji zbog brojnih bluesovskih improvizacija na gitari i usnoj harmonici podsjeća na njihove početke, odnosno na neko zaboravljeno djelo s istoimenog prvijenca Black Sabbath. Tekst ne bi mogao biti više sabbathovski, jer je protagonist razapet između boga i đavla. Unatoč tome što je, kao i većina djela na albumu, ova tvorevina duga gotovo osam minuta, niti trenutak ne zvuči dosadno ili razvučeno. Završna skladba na regularnoj, običnoj verziji albuma, »Dear Father«, oštar je obračun s pedofilskim licemjerjem katoličke crkve i među nabrijanim gitarskim frazama i melodičnim bas linijama sadrži niz suptilnih aranžmana, dok Ozzyjev vokal već jako dugo nije zvučao tako potresno i iskreno u ulozi ‘žrtve’. Skladba završava točno ondje gdje je sve počelo 1970. – s olujom i zvonjavom crkvenog zvona koje najavljuje uvod u Crni sabat – tako da je krug zatvoren. Bolji završetak redovnog dijela albuma jednostavno nisu mogli izabrati.
Posebna verzija »13« na dodatnom disku sadrži poslasticu, jer su sve tri bonus skladbe kvalitetom posve ravnopravne regularnom materijalu. »Methademic« sadrži suptilan akustični uvod, nakon čega se vrlo brzo pretvara u jednu od najtvrđih i ujedno iznenađujuće ubrzano tempiranih Black Sabbath tvorevina s Ozzyjem. Black Sabbath su u sedamdesetima rijetko zvučali tako ‘ubrzano’, što je posebno zanimljivo, dok se tekst dotiče Ozzyju vrlo dobro poznate tematike zlouporabe raznoraznih opojnih supstanci. Ništa manje zanimljiv nije ni bijesni i turobni »Peace Of Mind«, koji se u srednjem dijelu ponaša iznenađujućim, melodičnim preokretom, dok je »Pariah« inkarnacija svih najboljih Sabbath zvučnih elemenata i zasigurno bi spadao među najbolje tvorevine na regularnoj verziji albuma.
Black Sabbath na »13« zvuče kao da su upravo ustali iz grobnice, izumili vremeplov i vratili se njime u sedamdesete, kad im je posljednje počivalište bilo tek svježe iskopano. Svi oni koji su ‘metalske djedove’ odavno otpisali morat će se sada složiti da već jako dugo nisu zvučali ovako dobro, što je za momke koji bi po godinama već mogli igrati šah usred parka u domu za umirovljenike i koji su u svojoj glazbenoj karijeri odavno postigli sve što su mogli, doista veličanstveno postignuće. Nakon više od tri desetljeća stvorili su album koji u mnogočemu predstavlja povratak klasičnog ‘doom & gloom’ zvuka, a ipak je posve drukčiji od svih albuma s Ozzyjem iz sedamdesetih. Ujedno su, kao jedna od rijetkih skupina kojoj se može pripisati izum novog glazbenog žanra, dali i dobru lekciju brojnim samozvanim nasljednicima, suvremenim bendovima koji u glazbenom smislu imaju malo ozbiljne veze s iskonskim i srdačnim teškim metalom kakav se radio u nekim znatno romantičnijim vremenima. Čak i ako je ovo njihov posljednji studijski album, što je s obzirom na to da je Tony Iommi već neko vrijeme ozbiljno bolestan, nažalost prilično vjerojatno, oprostili su se na najbolji mogući način – u stilu pravih rock legendi, i tako zatvorili nedovršeni krug.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal, usna harmonika
Tony Iommi – električna gitara, akustična gitara
Geezer Butler – bas-gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Brad Wilk – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Rick Rubin
Popis skladbi
1. End of the Beginning
2. God Is Dead?
3. Loner
4. Zeitgeist
5. Age of Reason
6. Live Forever
7. Damaged Soul
8. Dear Father
