Izdavač: Vertigo Records / Universal Music Group
Datum izlaska: 01.07.2013
Produkcija: Rick Rubin
Trajanje albuma: 53.18 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.0 / 10
Legendarni očevi teškog metala Black Sabbath ustali su iz mrtvih s (gotovo) klasičnom postavom i novim studijskim albumom, naslovljenim »13«, što paše njihovu mračnom renomeu. A činilo se da će zauvijek ostati u preranom grobu, u koji su ih gotovo strpale brojne mušice njihova razvikanog (originalnog) pjevača Ozzyja Osbournea, koji se u zadnjem desetljeću radije posvećivao sve nemoćnijoj solo karijeri i, za moždane stanice bezobrazno uvredljivom, reality showu o najdisfunkcionalnijoj metal obitelji. Naravno, Ozzy nije jedini kriv za kašnjenje, nego su se i ostali članovi benda u zadnjih deset godina suočavali s brojnim problemima, što uopće nije iznenađenje, jer je riječ o grupi za koju većina i danas vjeruje da je prati nekakvo gotovo zlokobno prokletstvo.
Pioniri teškog metala prve su začetke »13«, koji je usput rečeno njihov prvi studijski album s Ozzyjem nakon »Never Say Die!« (1978), prvi s basistom Geezerom Butlerom u postavi nakon »Cross Purposes« (1994) te ujedno prvi studijski uradak Black Sabbatha nakon albuma »Forbidden« (1995), počeli smišljati već ubrzo nakon koncertnog albuma »Reunion« (1998), snimljenog u originalnoj postavi s bubnjarom Billom Wardom. Potonji, odavno poznat po svojoj nepredvidljivosti, nedavno je zbog bezumnih birokratskih zavrzlama oko potpisa ugovora odlučio da neće sudjelovati u okupljanju klasične postave, pa ga je u ulozi gostujućeg bubnjara zamijenio Amerikanac Brad Wilk (Rage Against the Machine, Audioslave), što je, očekivano, razljutilo mnogog starog fana koji je priželjkivao potpuni studijski povratak klasične postave.
Preostala tri patrijarha teškog metala, predvođena gitarskim bogom Tonyjem Iommijem, jedinim članom koji je svirao u svim inkarnacijama grupe, posljednjih su nekoliko godina marljivo brusila novi studijski materijal, a produkciju je potpisao slavni producent Rick Rubin (Metallica, AC/DC, The Mars Volta i cijela hrpa drugih). Rubin se pobrinuo da distorzirani zvuk Iommijeve gitare bude snažno istaknut u produkciji te je time pomalo srodan praksi iz ‘zlatnih’ sedamdesetih, jer »13« predstavlja stilski povratak standardima klasične Ozzyjeve ere Black Sabbatha, naravno s tom ‘manom’ da na bubnjevima nedostaje Ward. Wilk je na »13« doduše dostojno obavio svoj posao, no mnogi će ipak žaliti za spomenutom bubnjarskom legendom i njegovim specifičnim stilom. Upravo je taj nedostatak glavni razlog zašto »13« ne spada na sam kreativni vrh, nego je i dalje vrlo dobar album, koji se može svrstati među najbolje Sabbathove uratke i zasigurno je najbolje što su stvorili s Ozzyjem nakon »Technical Ecstasy« (1976). Već je samo taj podatak dovoljan razlog da se »13« proglasi jednim od većih studijskih iznenađenja 2013. godine i jednim od najuzbudljivijih ‘povratničkih’ albuma te godine, uz bok »The Next Day« u režiji Davida Bowieja. Rubinova je produkcija možda za nijansu previše ‘uglačana’ za klasični sabbathovski zvuk sedamdesetih, ali ta će činjenica peći samo najveće zvučne puriste.
Stari mačak Butler je uz manju Ozzyjevu asistenciju poskrbio da su tekstovi na »13« prilično tipični, ‘sabbathovski’, što znači da su manje-više obojeni postapokaliptično, u duhu našeg vremena (zeitgeista), dok se okultizma na ‘zrele dane’ radije odrekao, jer su vjerojatno sva trojica nakon svih tih desetljeća već poprilično siti brojnih neutemeljenih povezivanja s raznim sotonističkim društvima. Na »13« su samo dva teksta pomalo ‘bogohulna’, i to »God Is Dead?«, pa i taj sadrži niz upitnika kao posljedicu slavnih Nietzscheovih filozofiranja, te »Damaged Soul«, u kojem se spominje princ tame, dok je većina ostalih tekstova, poput »Dear Father«, koji je kritika crkvenog licemjerja, puna oštrih društvenih uboda na račun organiziranih religija, terora znanosti i ostalih donositelja smrti.
Već uvodni »End of the Beginning«, drugi singl s albuma, koji je pravi skok u vremeplov, sadrži sve one zvučne sastojke kojima su Black Sabbath proslavili početkom sedamdesetih; udarnu i moćnu Iommijevu gitarsku frazu, spore, valjajuće ritmičke zahvate koji stvaraju izrazito mračnu atmosferu te Ozzyjev šaljivo-srhljivi vokalni pristup. Upravo je potonji možda najugodnije iznenađenje cijelog albuma, jer o motorički atrofiranom zombiju, koji je u zadnjem desetljeću bio tek lutka svoje žene-vještice i zadnjih je nekoliko solo albuma snimio na korporativni, po MTV-jevski blagoslovljen način, kao bezlične, plastične proizvode s tekuće vrpce, nema ni traga. Ozzy opet zvuči kao onaj pomalo naivni i zbunjeni mladić s početka sedamdesetih, koji se slučajno našao u mračnom, postapokaliptičnom svijetu iz kojeg ne može pronaći izlaz.
»God Is Dead?«, koji je izašao i kao prvi singl s albuma, prožet je mračnom postapokaliptičnom, gotovo morbidnom atmosferom, kakva inače prevladava kroz većinu albuma. Takvo raspoloženje najavljuje brutalna i potpuno specifična Iommijeva gitarska fraza, koja traje od početka do kraja skladbe, što znači da je sve skupa zavijeno u potpunu crninu. Ozzyjev vokal, kako i dolikuje, zvuči paranoično zlobno, posebno u refrenu »God Is Dead«. Nakon prilično ponavljajućeg, ali ambijentalno snažnog središnjeg motiva slijedi prijelaz u sarkastično obojenu dionicu, u kojoj se čuje i nešto gitarske i bas-gitarske improvizacije.
I »Loner«, u kojem se prvi put na albumu usred paklene gitarske frazeologije i Ozzyjeva bijesa čuje i nekoliko suptilnijih trenutaka, mogao bi se lako naći na nekom od njihovih prvih sedam studijskih uradaka. U tekstu, čisto ‘za štos’, ne manjka ni Ozzyjeve tradicionalne fraze »All right now«, dok majstor Iommi prilikom oduševi i kratkim, ali slasnim solom. Pomalo psihodelični i tekstualno posve postapokaliptični »Zeitgeist« zbog sanjive, ‘svemirske’ atmosfere u stilu Bowiejeva evergreena »Space Oddity« i suptilnih akorda akustične gitare na tren podsjeti na »Paranoid« klasik »Planet Caravan«, što će zasigurno razveseliti sve vječne romantike. »Age of Reason«, u kojem gospodin Iommi ponovno zasja žarkim i istodobno duhovitim gitarskim frazama, oduševljava u svoj svojoj brutalnoj veličanstvenosti i zbog iznenadnih, usputnih, suptilnih gitarskih aranžmana u pozadini pomalo podsjeća na neki »Sabotage« uradak. Posebno zanimljivo zvuči iznenadna promjena tempa u srednjem dijelu, u kojem se masivnim bubnjarskim prijelazima dobro iskazuje i Wilk.
»Live Forever«, u kojem dominiraju spori, valjajući ritmovi, po zvučnim paralelama pomalo podsjeća na nezaboravni standard s »Master of Reality«, »Children of the Grave«. Ozzyjev u crninu zavijeni fatalizam, koji sadrži vječno pitanje o životu poslije smrti, odlično se prilagođava mrakobesnom i dramatičnom ugođaju. »Damaged Soul« je jedan od najzabavnijih eksperimenata na »13«, koji zbog brojnih bluesovskih improvizacija na gitari i usnoj harmonici podsjeća na njihove početke, odnosno na neki zaboravljeni uradak s istoimenog prvijenca Black Sabbath. Tekst ne bi mogao biti više sabbathovski, jer je protagonist razapet između boga i đavola. Unatoč tome što je, kao i većina radova na albumu, ova skladba duga gotovo osam minuta, ni na tren ne zvuči dosadno ili razvučeno. Završna skladba na regularnoj, običnoj verziji albuma, »Dear Father«, oštar je obračun s pedofilskim licemjerjem katoličke crkve i među nakostriješenim gitarskim frazama i melodičnim bas linijama sadrži niz suptilnih aranžmana, dok Ozzyjev vokal već jako dugo nije zvučao tako potresno i iskreno u ulozi ‘žrtve’. Skladba završava točno ondje gdje je sve počelo 1970. – s olujom i odjekivanjem crkvenog zvona koje najavljuje uvod u Crni sabat – tako da je krug zatvoren. Bolji završetak regularnog dijela albuma jednostavno nisu mogli odabrati.
Posebna verzija »13« na dodatnom disku sadrži prave poslastice, jer su sve tri bonus skladbe po kvaliteti posve ravnopravne regularnom materijalu. »Methademic« ima suptilan akustični uvod, nakon čega se vrlo brzo preobrazi u jedno od najtvrđih i istodobno iznenađujuće ubrzanih ostvarenja Black Sabbatha s Ozzyjem. Black Sabbath su sedamdesetih rijetko zvučali tako ‘ubrzano’, što je posebno zanimljivo, dok se tekst dotiče Ozzyju vrlo dobro poznate teme zlouporabe svakojakih opojnih tvari. Ništa manje zanimljiv nije ni bijesni i turobni »Peace Of Mind«, koji se u srednjem dijelu može pohvaliti iznenađujućim, melodičnim obratom, dok je »Pariah« inkarnacija svih najboljih sabbathovskih zvučnih sastojaka i zasigurno bi spadao među najbolje skladbe na regularnoj verziji albuma.
Black Sabbath na »13« zvuče kao da su upravo ustali iz grobnice, izumili vremeplov i vratili se njime u sedamdesete, kad je njihovo posljednje počivalište još bilo svježe iskopano. Svi oni koji su ‘metalske dide’ odavno otpisali sada će se morati složiti da već jako dugo nisu zvučali ovako dobro, što je za momke koji bi po godinama već mogli igrati šah usred parka u domu za umirovljenike i koji su u svojoj glazbenoj karijeri odavno postigli sve što su mogli, doista veličanstven uspjeh. Nakon više od tri desetljeća stvorili su album koji u mnogočemu predstavlja povratak klasičnog ‘doom & gloom’ zvuka, a ujedno je posve drukčiji od svih albuma s Ozzyjem iz sedamdesetih. Ujedno su, kao jedna od rijetkih grupa kojoj se može pripisati izum novog glazbenog žanra, dali dobru lekciju brojnim samoprozvanim nasljednicima, suvremenim bendovima koji u glazbenom smislu imaju tek malo ozbiljne veze s iskonskim i srčanim teškim metalom, kakav se radio u nekim znatno romantičnijim vremenima. Čak i ako je ovo njihov posljednji studijski album, što je s obzirom na to da je Tony Iommi već neko vrijeme ozbiljno bolestan nažalost prilično vjerojatno, oprostili su se na najbolji mogući način – u stilu pravih rock legendi – i tako zatvorili nedovršeni krug.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. End of the Beginning
2. God Is Dead?
3. Loner
4. Zeitgeist
5. Age of Reason
6. Live Forever
7. Damaged Soul
8. Dear Father
Postava:
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara
Geezer Butler – bas gitara
Gostujući glazbenik:
Brad Wilk – bubnjevi, udaraljke
