Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 03.12.2013
Broj posjetitelja: 1.000 – 1.200
Cijena ulaznice: 14 €
Koliko je glazbenik zapravo dobar kad mu oduzmeš kozmetiku efekata, umjesto vrišteće distorzije u ruke mu daš samo rezonantno tijelo akustične gitare, posjedneš ga pred mikrofon i daš mu priliku da samo s parom vlastitih glasnica i uigranim prstima posluži pročišćenu formu svoje glazbe? Malo je takvih asova koje sam u zadnje vrijeme uspio slušati dulje od par minuta, jer pozera i naklapala ne manjka, a ako akustika kao čista forma na svjetskoj sceni ne zauzima središnje radijske valove, u Sloveniji je nakon uvodnog posuđivanja i preoblikovanja utvrđene i provjerene forme velikih svoj ukorijenjeni format dobila emisija koja na akustiku i neiskvarenu zvučnu iskrenost kladi već cijelih dvadeset godina. Možda se promjene s ove strane Alpa, a još više u prostorijama nacionalnog medijskog ponosa, tvrđave jezične i glazbene nadstandardnosti, u zgradi pokraj dječaka sa svirALOM, događaju sporo i jedva primjetno, ali ostaje nešto potpuno nepromijenjeno – što nije pokvareno, ne popravljaj ni za pedalj! I upravo po tom imperativu »vaš omiljeni DJ Jure« ove je godine napunio pune dvadeset godina svoje radijske emisije, koja je prerasla format Radia Študent, prije petnaest se godina usidrila u prostorima Vala 202, poslužila više od 200 emisija i bezbroj gostiju, nekoliko se puta iz intime radijskog studija prikrala na velike pozornice i tako postavila statement da su Izštekani u našem prostoru nešto više. Ja imam peh da me pamćenje ne napušta tako brzo, pa sam nakon prve averzije prema emisiji koja je previše doslovno posudila format jedne vrlo poznate i gledane emisije, koja je obilježila MTV generaciju nezaboravnim izljevima emocija i senzualnosti glazbenika poput Erica Claptona, pa Nirvane, Alice In Chains, Pearl Jam, Neila Younga, Stinga i mogli bismo nabrajati dalje. Slovenija je po mojim standardima iz tog vremena bila prokleto premala da bi nešto poput Izštekanih vozilo vlak u nedogled, ali čini se da sam se tada prebrojao. Dobrih, ma kakvih dobrih – izvrsnih glazbenika imamo dovoljno da je Jure Longyka uspio u njedra svog akustičnog univerzuma namamiti dovoljno gostiju za više od 200 emisija. Nakon prvog izšteka davne 1993. sa Sokolima i neuništivim Perotom slijedilo je malo more imena domaće scene, poput meni dragih Demolition Group, Miladojke Youneed, Niet, nedavno krasno glazbeno ogoljenih i preinačenih Hexenbrutal, a između jednih i drugih proteže se duga evolucijska vremenska crta kvalitete i subverzivnosti na jedan svojevrstan provokativno produktivan način. Nisu to bili samo domorodni predstavnici avangarde, jer su Izštekani usput ugostili i strane poslastice, neki su se gosti (i zbog iskazane kvalitete) izredali više puta, a prava je zanimljivost bila najava da će okrugli 20. jubilej biti ovjekovječen cjelovečernjim spektaklom u ljubljanskom Kinu Šiška, gdje bi na pozornici nastupilo jedanaest sočnih imena slovenske estrade koja bi, potpomognuta dvadesetero članim orkestrom simfoničara RTV Slovenija, izvela dvadeset skladbi u maniri potpune izštekanosti, odspojenosti, odbačenog zvučnog balasta i svima na oči i na sluh! To je bio poziv koji nije mogla previdjeti takva masa ljudi da je kapela slovenskog koncertiranja bila nabijena do zadnjeg kutka, a masa je ljudi ispod pozornice čekala svoju dozu savršenstva.
Nakon pomalo izlizane uvertire u živo izvedenih i te večeri prečesto čutih džinglova na račun »Vašeg omiljenog didžeja Jurea« otac i duša emisije, lagano osijedjeli, ali alternativi ništa manje naklonjeni Jure Longyka nakon nekoliko obraćanja u isključeni mikrofon ipak je pobijedio tehničkog škratca, a nehotični je spodriklijaj odmah postao dobra šala ili krasna dosjetka za povezivanje s imenom same krovne emisije. MC večeri u svom je epskom pripovjedačkom stilu načeo priču o rođenju, metamorfozama i preobrazbama same emisije, koja je krojila i oblikovala i radijsku ekipu, i glazbenike u studiju, i slušatelje za risiverima. Kao jedan od većih fenomena supernova koje su nakon milenija počele jako blijedjeti, nedvojbeno je ime Siddharta, koja se upravo isključivanjem, odmicanjem od svog razvodnjenog i produkcijski prenapuhanog zvuka, u kojem je nakon prvih erupcija kreativnosti i avangardnog draža u zadnje vrijeme bilo jedva nešto esencije (barem nakon ploče Petrolej, ako ne već i nakon Sage, primjetno je potpuno pražnjenje kreativnog naboja sastava), počela vraćati u svoju dobro poznatu formu. Pokriven dvadesetočlanim orkestrom RTV simfoničara pod ravnanjem Patrika Grebla, ljubljanski kvintet u potrazi za pravom kvintesencijom kreće na Nord. Klinik zvuči svježe i neusiljeno iskreno, a akustičnom opremom opasani Primož, Jani i Tomi uz zvukove klasičnog klavira i Tomaževe dodire crno-bijelih tipki te potentno Boštjanovo bubnjanje zagrijavaju na temperaturu suverenog početka kojem nema što prigovoriti. Tomi M. zvuči zrelije i punije, ostala soldateska ne zvuči tako napuhano i namješteno kao, recimo, na njihovom propalom spektaklu u Stožicama. Trebalo je malo prizemljenja da bi među petoricom odvojenih dijelova počele teći prave sinergijske struje, da bi se preko međuljudskih ponora ponovno ispleli sinapse i mostovi kreativnog zračenja, kojega mogu biti dio i zahvaljujući megalomanskom projektu Izštekani. Siddharta su na deseti rođendan svog uspješnog nastupa na Bežigrajskom stadionu izdali dvostruki CD i DVD, a dio te velike zvučne lijepljenke, zvučnog kolaža koji je popravio sliku sastava, bio je i dašak izvrsnih glazbenika orkestra RTV Slovenija. Gudački naglasci na Kliniku, a još više potresna nova nota zadnjeg izvrsnog singla Novi svet (Keaziree). Tomi M. opet je došao sa svojim lirskim demonima kreative, a nakon nove podjele svijeta napisao je stihove koji potresnim prizvukom Platine pune svodove Katedrale do vrha i na način kojem mu opet možete vjerovati više nego poluistinama od prije par godina: »Novi svet gori / Tišina / Vedno več ljudi v ogenj nosi sanje / Novi svet gori / in spet se bojimo / Novi svet gori / Tišina / Morda je to razlog, da v dimu odletim? / Morda je to razlog, / da ponovno se rodim? / Morda je to razlog, / da podrem vse in živim!«. Markantan uvod, kojem slijedi leteća izmjena, a prije dolaska spomeničara emisije, osobno gospodina Lovšina, slijedi iskrena rođendanska čestitka i dvoranska pjesma slavljenicima – klavijaturistu Siddharte Tomažu i oboistici simfoničara Maji, a za Izštekane je bilo dovoljno da smo ispod pozornice disali i osjećali nastavak, koji se odvijao s kirurškom preciznosti.
Među zadnjim taktovima Siddharte lijevu su stranu pozornice minimalistički zauzeli momci i muževi postave Španski borci, pratećeg sastava spomeničara emisije Izštekani i čovjeka koji je zapravo sve i otvorio, započeo sezonu lova na savršenu verziju razelektrizirane glazbe. Pero Lovšin, starosta slovenskog panka, prvo grlo Pankrta, pa potom Sokola i onda sam svoj majstor, gazda ili kako god to nazvali, oduvijek je bio sinonim za žurku, za zabavu, ali ne i sinonim preciznosti i senzualnosti. Lovšinova pomlađena prateća ekipa, koju čine Simon Cukljati i Rok Pogačnik na gitarama, Rihard Zadravec na harmonici i Perov »suborac iz francuske revolucije davne 1848.« Džimi Džej, ovaj put opremljen tarabukom, svoj je nastup započela country verzijom pjesme Vitezi obložene mize Neko glupo nedeljo. »Če moraš borit se, vrn udarc / če moraš bit mirn sprazn kozarc …« posjeden na stolcu znojno hrope Pero, a Španski borci u maniri sviranja pjesama uz logorsku vatru publiku ne bude najbolje. Među članovima nedostaje naboj kemije, zbog čega Lovšin ispada nalik ostarjelom bluesmenu, rockeru koji svira tuđe komade. Puno se više počinje događati na skladbi Sodn dan, koja najavljuje kraj svega, a s vizijom uništene Ljubljane skladba Sokola s ploče Satan je blazn zmatran iz pradavne 1992. odvija se kao nostalgično sjećanje i poziv na korjenitije promjene stanja u kojem trulimo već nekoliko zadnjih godina. Da je tisuću ljudi doista napunilo Kino Šiška počinje pokazivati malo jači aplauz i suzdržano pripjevanje refrenu »Kokr se spodobi za sodn dan«, dok Španski borci svoj malo produženi nastup solidno vode do velikog finala. Neke prekomjernosti ovdje ovaj put nije bilo, ali dva su jaka aduta već pala na stol, a mene je jako zanimalo što će slijediti.
Da Slovenci osim Smolara, Pengova, Mlakara, uvjetno Kreslina i Šifrera doista imamo ž ilavu kantautorsku snagu i potenciju, izlaskom iz sfera sastava poput Kataline, S Filtrom i sličnih eklektičnih poigravanja s granicama dopuštenog dokazao je poetično snažni i raspoloženi Boštjan Narat. Čovjek koji pod dojmom mirnog galantnog intelektualca skriva hrpu metaforikom preliveng bijesa. Strah je odveč naslov je ploče s koje poletimo u produbljenije dubine senzualnosti i raznobojnog milovanja Naratovim lijepim baritonom. CDG 14.45 s pozornice u uši ulijeva dozu uhvaćenog trenutka na pariškom aerodromu Charles de Gaulle, aerodromu nazvanom po francuskom predsjedniku koji je u kasnu jesen svog života jednom napisao »što bolje upoznajem ljude, to mi se više sviđaju psi«. Nježna gitara, u pozadini prigušeni pizzicato gudačke sekcije orkestra, a Narat u maniri potpune opuštenosti pjeva odu tijelu, ljubavi, otuđenosti, oprostaju, praznini, egocentrizmu odnosa, strahovima koji su na tome da crknu, staklenim sjećanjima i impresijama strasti. Narat je tečan i prelijevajući, senzibilan, metaforički pun, kontemplativan, ali je istina da nakon izjenjavanja gitarskog sviranja žica, koje na trenutak podsjeti na Metallicin One, publika ne prima savršenstvo tako bučno kao što bi primila nešto poznatije s radijskih valova. Mlak aplauz dovodi Naratov izvanredni pozornički performans do zaključka s ciničnom jazzy ljepotom skladbe Zdi se, skladbe s albuma Konec sveta pride vedno nenapovedano. Puna orkestracija djeluje potresno dok mladi kantautor pjeva pjesmu o još jednoj izgubljenoj ljubavi koja se nikad nije dogodila, priču o još jednom neostvarenom poznanstvu i romansi. Lijepa pripovijest o odlasku sa spoja na koji je došao samo jedan akter zvuči kao obraćanje nadi, Sreći, Budućnosti, a može i profanije onoj nepoznatoj zgodnoj djevojci i savršenoj Ljubavi. Krasno smirivanje strasti daje emisiji uživo sanjivij i prizvuk.
Nakon sanjivosti vrijeme je za malo humora, burkaštva, osvježenja i izravne provokacije na avangardan način. Ljudi razumiju sve, zar ne? Sigurno! Zato su mi Zmelkoow, primorski nositelji Monty Pythonovskog humora i intelektualci brutalno iskrenog cinizma, tako jako dragi. Izazov koji su si ovaj put postavili primorski zabavljači bio je nadstandardan. I vizualno, jer su u doba recesije i oskudice odjenuli svoju najbolju, doslovno zlatnu odjeću i zauzeli lijevu stranu pozornice. U skladbi koja je u deset minuta trebala isplesti priču o revolucionarnom duhu i učinkovitosti slovenske mladeži i prevratnika bila je krasna doza pikantnijeg humora. »Prosvjedi su išli u hipermarket, o čemu ćemo nešto više reći kasnije. Zombiji su isto u hipermarketima, tako da su se stvari samo preselile – ali ide se dalje,« u sebi svojstvenom stilu koncertnu je pripovijest započeo Goga. »Otpjevat ćemo jedan novi komad koji se zove Pussy revolucija. Prije toga ćemo otpjevati komad Revolution Nine i za njim jedan komad koji nema naslova, ali je dovoljno prepoznatljiva mešavina dvaju komada da mu ne treba naslov,« publiku na šok priprema prvo grlo sastava, a Longyka počinje desetminutno odbrojavanje, nakon kojeg bi obalni šaljivci mogli biti i doslovno izštekani, šali se moderator večeri. Da je u bisagama Zmelkoow uvijek nešto svježe i da nostalgiju ovaj put ne namjeravaju provoditi, Nuša, Žare, Goga i Aleš dokazali su praktičnim prikazom dadaističke kreativnosti. Aritmični uvod bio je prava zvučna provokacija, tijekom koje Goga u mikrofon svako toliko zabrunda: »Number five … Number five … Number twelve …«, a nakon trećine proteklog vremena jasnija se kritika sustava nastavlja pikantnim cinizmom na račun svih revolucionara koji umjesto borbe za svoje pravo pred parlamentom i ostalim institucijama podlegnu zomboidnom pozivu na posjet hipermarketima, jer tamo su rasprodaje. Jesmo li prodane duše ili bolje – revolucija je propala, dodaju na svoj način Zmelkoow, a nakon te spoznaje slijedi doslovno nebovzetje s krasnom fuzijom Led Zeppelina i njihove Stairway To Heaven te Kekčeve pjesme. Dobra volja je najbolja, zar ne, a bez orkestralne podrške pozornički provokatori večer zaključuju spokojnim pjevom i pitanjem na koje moramo odgovoriti sami, a tako ga često rado preslušamo: »Kaj mi poje ptičica sinička?« Već ptice pjevaju da smo u … Zato – osmijeh na usne i sve će biti OK, zar ne?
Vse je OK naslov je i novog albuma mladog riječitog reperskog asa Roka Trkaja, koji je ovaj put izštekao svoje snimljene semplove i matrice, a umjesto DJ-a je uz gudačku pratnju orkestra na pozornicu pozvao svoj živi sastav, u kojem su svoje mjesto izborili Jani Hace na basu (da, sadanji Siddhartin basist …), za bubnjeve sjeda Janez Gabrič, gitaru je opasao Teo Kolori, a za koncertni klavir sjeda Denis Horvat. Saksofonista Lovra Ravbarja na pozornici ne vidim, ni prateće vokalistice, ali zato Trkaj potentno i bez zadrške skladbom Prvič s albuma Rapostoli, koji ove godine slavi pet godina, zajedri u tekući tok slobodne rime, izljeva svih stvari koje mi mladi činimo uvijek jednom prvi put, a slobodni je freestyle ovaj put metrički precizan, a s funkoidnim grooveom prateće se postave lijepo slijevaju u pozadini slojevi bogate orkestracije. Stvar djeluje prirodno, neusiljeno i zaista bogato, a na lavinu dobro isprepletenih slovenskih riječi možemo se aktivnije prepustiti energičnijem ljuljuškanju. Na skladbi Živim zato mladi Ljubljančanin potpuno se opušta, otvara sve registre i po principu nepredvidljivosti i spontanosti, koliko to emisija uživo dopušta, prepušta se beatboxerskoj pratnji člana sastava A-Kamela i Oktet 9, Jana Šilca. Trkaj svoj posao obavlja s odlikom, prateći bend također, pa je lavina riječitih misli i trenutaka bila pravi kontrast inače organskijoj glazbi, a Trkaj u konkurentskom dvoboju stječe par pedalja prednosti pred »takmacima« u borbi za naslov »Pobjednik večeri Izštekani«, čiji je lovorov vijenac, naravno, usmena poruka koju trijezni posjetitelji koncerta možda ponesu u svijet.
Nastavak je bio bitno kontrastniji i ekstremniji, barem što se tiče umjetničke strane. Aphra Tesla izvanredna je slovenska glazbenica koja sebe opisuje kao pravi operacijski sustav, kao ventil za istjecanje svoje lirike i poezije, a ja sam nakon što su mi uši prvi put počeli mazati zvukovi izvanredne ploče Home In The Zone jedva čekao ovaj čin koncerta. Ovaj put zaista opravdano upotrebljavam riječi kontroverzno, nadstandardno i ekstravagantno u istoj rečenici, jer je minimalistički pristup samo dvaju aktera razgolitio dušu same Aphrine glazbe do srži, savršen splet izvanrednog šarolikog vokala pjevačice koja u istoj personi spaja gracioznost Josipe Lisac, jazzovski prizvuk diva iz zlatnih dvadesetih prošlog stoljeća, a ispod debelog sloja žmohta na svijet se prikradaju sjene Rimbauda, koji pruža ruku napjevnosti metrike Jima Morrisona (barem ja osjećam u cijelosti nešto sudbonosno, oštro i bolno, fatalno). Dodatni faktor ugode plete tekući jazzovski kompendij metrike i izvanrednog glazbenog znanja, kojim poslužuje nadobudni talent slovenskog jazza, potentni Marko Črnčec, a nakon Pojke Indiani i senzibilno otpjevanog Ravena moram priznati da su bisere izvrsnosti ovaj put servirali ljudima koji to nisu zaslužili. O koncertnoj kulturi ne bih gubio riječi, jer su primitivne osobe i vulgarci koji su tijekom nastupa koji traži malo više pažnje i koncentracije rasipali neukusne primjedbe, remetili pozornički ritam razgovorima na glas i kvarili savršeno uživanje onima koji smo došli na koncert slušati glazbu, a ne idiotske priče o stvarima koje s Izštekanima nemaju ništa zajedničko. Bisere su ovaj put servirali svinjama, ako smijem biti malo ekstreman. Vokalni minimalistički prizvuk intenzivne srčanosti i izvanredne lirike, koja zna potresti do samog središta srca, servirani su rulji koja uvijek traži igru iz prve. Ostarjeli rockeri, pozeri, studenti s produljenim apsolventskim stažem, petičnjaci i praznoglavi jadnici padaju na nešto napjevnije i na prvu, a patetična horda žednih nepotrebno je praznila dvoranu da bi zasitila svoja presušena grla. Aphra Tesla bila je previđeno blago večeri, zbog čega si barem s moje strane za profesionalizam, dostojanstvo i visoku kvalitetu izvedbe zaslužuje iskrene pohvale i napisanu stojeću ovaciju, koju umjetnost tako visoke kvalitete i zaslužuje!
Slovenija s druge strane ima inflaciju plimovanja, jer osim sastava Tide postoje i The Tide. Koja je bila prva i koja je bolja, naravno, stvar je ukusa i o potonjem se ne isplati raspravljati. Osobno ne preferiram ni jedne ni druge, ali moram priznati da su The Tide pozorničkom zadatku pred nabijeno punom dvoranom, odbacivanjem svog balasta i jednim od mnogih usputnih doticaja približavanja pristajanju na novoj studijskoj ploči Landings, potpuno dorasli. Radi se o izravnosti i nekoj čistoći kojom Longyka po svom ključu pročišćava otrovane organizme sastava koji povremeno zalutaju sa svog (pravog) puta. Rješenje su The Tide 2007. pronašli i u ekološkom čišćenju na Izštekanima 2007., a pjevač Tomaž Štular i kompanjoni iz sastava The Tide žanju gromoglasan aplauz već samim dolaskom na pozornicu. Album Landings navodno će ugledati svjetlo dana u ožujku sljedeće godine, a Kino Šiška doživljava premijerno izvođenje skladbe Little Love Pretender, koju umjesto bučnih ambijentalija i alternativnog pristupa sastava ovaj put odlikuje minimalizam klavira, basa i vokala, a buđenje strasti udahnjuje joj bogat sloj orkestralne podrške. The Tide žele biti više od samo alternativnog benda, a pompozna zvučna slika pred oči dovlači sliku velikih pozornica, bljeskavih svjetala, mora bljeskalica, iako ja smatram da su zvjezdani sjaj i žeđ za slavom precijenjeni, a The Tide bi trebali imati nešto više, čime bi široki svijet bio osvojiviji. Na promjenu mi mišljenja ne tjera ni pozorničko gostovanje pjevačice sastava Tabu Tine Marinšek, koja u duetu sa Štularom pjeva skladbu Carry On. Komadić pažnje Longyka posvećuje i činjenici da su Tabu, kao jedna od jačih zvijezda na nebu slovenske estrade (što god to značilo), na tome da potpuno preodjenu svoju glazbu, svoj repertoar, a u lipnju sljedeće godine Slovenija će doživjeti Tabu i simfoničare RTV Slovenija u Križankama. Još jedan od »vrhunaca godine« dakle …
Ja sam čekao pozorničku vrnitu u vrijeme rock’n’rolla i dolazak falange sastava Res Nullius, koji su prije nekoliko dana na internetu najavili svoje konačno isključivanje pojačala, respiratora na izdisajućem bolesniku koji sluša na ime Res Nullius, a razlozi su plemeniti – u ime nedostatka kreativnosti i žudnje za stvaranjem odluka je konsenzualna i navodno konačna. Ovaj se put, međutim, obećavalo nešto novo i rijetko čuto i viđeno. »Kad smo razgovarali o večerAšnjem večeri, bilo je i veliko pitanje: hoće li ili neće. Prije deset dana vrijedilo je da hoće. Onda su rekli da će biti električna gitara i pojačalo, ali će aranžmani biti promijenjeni. Jučer u podne javili su: ‘Res Nullius donose akustičnu gitaru!« dolazak velenjskih veterana najavljuje moderator, domaćin večeri. Boštjan Časl na basu, Janez Marin za bubnjevima, akustikom opasani Boštjen Senegačnik i u prvom planu nikad smireni Zoran Benčič pozornicu su ovaj put dijelili s jednim od najboljih, ako ne i najboljim slovenskim blues usnoharmonikašem Damirom Jazbecom – Jimmyjem. Potonji je svoj izvanredni pečat ostavio na radovima sastava Mestni postopači, u sastavima B.A.N.G., upleo se u koprenu Jezdeca prostranih dimenzija i izgradio moćan renome jednog od najsenzibilnijih i najprodornijih učenika Joeyja Frisca s ove strane Alpa. Res Nullius su ljubljanskoj publici pokazali donekle drugačije lice od uobičajeno poznatog, jer su u izvanrednoj blues rockerskoj predstavi potpunog zvučnog minimalizma odbacili svu onu furioznost, eruptivnu energiju, naelektriziranu opasnost i prijeteći naboj samouništenja zbog kojeg je dosad svaki njihov nastup kojem sam prisustvovao bio nalik adrenalinskoj vožnji po brzacima nekrotizirane rijeke emocija ili slijepom spustu ili skoku u tamu nepoznatog, a ovaj je put dvojac skladbi Krvavi kolaž i Zdravo je biti divji bio nekako obuzdan, pitom, suzdržan i atipičan za ovaj organski četverac velenjskih garažnih umjetnika potpunog rock’n’rolla. Seni i Zoki bili su šutljivi i mrakobni, Boštjan i Janez gotovo odsutni, a jedini koji je davao više od 200 % pozorničke energije bio je izvanredni Jimmy. Res Nullius bez distorziranih električnih gitara kao krafna su bez marmelade – nešto jednostavno nedostaje. Prije svega energija i prijeko potreban šus, koji ostarjela, gotovo benigna akustika ne može i ne uspijeva ponuditi. Nešto je trulo u državi Kranjskoj, a gorčina je ovaj put bila u znaku anemičnog, ništa pretjerano potresnog i nezaboravnog nastupa koji Nulliusima nekog novog miljokaza izvrsnosti ovaj put jednostavno neće postaviti. Ili pak govorimo o gorčem činu povijesti i okolnosti? Dijelom tome kumuje gotovo konačno dana neopoziva ostavka svih osnivačkih članova sastava da je nakon četvrt stoljeća postojanja vrijeme za ukidanje, embargo na rasprodaju obiteljskog srebra sastava te prijelaz u nešto drugo, ne nužno bolje. Može biti fatalizam ili promišljen marketinški potez, a činjenica je da će odgovore na nagađanja dati samo vrijeme, jer je Zoki na nagovještaj da je pred vratima kolaps, raspad ustroja Res Nullius, dvosmisleno odgovorio da je prosinac još mjesec Res Nulliusa, a onda će vidjeti kamo će se priča i daljnja saga sama razvezati.
Dobro se pak razvezuju kreativne niti superzvjezdane alijanse, koja pod krovnim imenom Werefox spaja ljude iz sastava Psycho-Path, Bekko, Sphericube i Lollobrigida, a zajednički je nazivnik ovaj put potpuni power-pop, nabildani alternativni vrhunac slovenskog mainstreama, koji je više od opskurne lakoglazbene sklonosti potpunoj slatkoći. Werefox su ubilačka zvijer s mekim srcem, izvanredan glazbeni kolos kojeg grade otrovne gitarske linije izvanrednog Saša Benka – Bekota, kojem bez trunke slabosti pridružuju se mladići sa stilom, basist Manuel Hahn, udarni ritmičar David Halb za bubnjevima i femme fatale slovenskog alternativnog svijeta, izvanredna Melee. Ovaj je put povratak u dom kontemplativne i mistično sočne ploče I Am Memory ponešto preinačen. Prekmurski avangardni popoidni alternativci odlučili su se za novi elan skladbi, kojem je aranžerskom palicom dobrano pomogao Mirko Lazer, koji je u čvrste strukture skladbe March Of The Finest, koja je tražila još pravu kalibriranu notu, prelaskom u sfere Redneck Genious Storyja, u pripovijest o čovjeku koji se odlučuje pojesti svoj automobil, potpuno utkao sofisticiranu notu potpunog savršenstva i poboljšanog sjaja. Werefox postaju u vlastitoj priči moderatori osnovne sheme, a orkestar daje shematskoj zamisli country rock alternative prijeko potrebno meso potpune pompoznosti i novootkrivene udarnosti. Dramaturški je finale doveo do potpune ekstaze, kojoj je slijedio bučan aplauz, a Werefox tako dobivaju i sonično potvrdu da se doista radi o nešto više od golog slučaja i samo dvije izvrsne skladbe. Smatram da će se u budućnosti čuti još nešto više od ponavljanja izvrsnosti. Momci i djevojka imaju dovoljno mojota da će priču još nadograditi i oplemeniti!
Odbrojavanje do kraja još nije zaključeno, jer je nakon prelaska na broj od dvadeset skladbi za dvadeset godina postojanja umjesto Nieta pozornicu zauzeo neki sasvim drugi sastav, koji je prekršio obvezu čiste numerike 20 godina Izštekanih i poslužio novu dozu provokativnosti. Kvintet Flirrt, koji su nakon nametnutog slova R u imenu, pod kojim su snimili tri ploče (Frizerski salon, Modroplavo i Univerzum), s ovogodišnjim Lajfom dopunjuju priču Horizonta. Skupina koju čine inače solidni glazbenici kova Peter Vdovč na klavijaturama, Toni Habula za bubnjevima, Borut Velušček na basu, David Stritar na gitari te Rok Lunaček za mikrofonom i gitarom nikad nije bila u sferi potpunog glazbenog vrhunca, a svojom krasnom akustičnom buntovničkom skladbom Izštekani daju dobru kritiku i ocjenu sadanjeg stanja u društvu i vremenu. Da preživimo u ovim ludim vremenima, moramo znati povremeno se jednostavno izštekati, a momci se nadaju da država neće uvesti neki novi porez za krpanje poražavajuće proračunske rupe – recimo na izštekanost. Ukrali su nam sve – snove, budućnost i nadu u bolje sutra, a Rok i kompanija to lijepo izražavaju u izravnom i ništa nedlakavom pjevu uglazbljenog nezadovoljstva i sarkazma.
U duhu buntovništva i punkerske revolucije na posve zvjezdani se način odvijao i zaključni čin, kad su pozornicu zauzeli nekadašnji nekonformisti, a danas legendarno opjevane zvijezde urbane revolucije anarhističkog otpora – izvanredni Niet. Da punkoidnost djeluje i na potpunom isključenju buke, dokazuju gitarist Igro Dernovšek, Janez Brezigar na basu, Robert Likar na drugoj gitari, Tomaž Bergant za bubnjevima i potentni orator Borut Marolt (priznajmo konačno naglas da je dečko više od samo zamjene za pokojnog Habiča!) krasno i uz pomoć simfoničara te članova glumačke postave Rokovnjača. Balada za obečence je baudlerijanska vinjeta, socijalna kritika sustava, veliki »Niet!« uzurpaciji i kapitalističkom porobljavanju, silovanju naroda, a zbor glumačke postave Rokovnjača (na pozornici među ostalima stoji i drugi reper večeri, koji ovaj put ubranije pjeva, Muratov kompanjon Jose) dodaje notu veće jakosti, koja uz kompaktne zvukove Nieta i orkestra dobiva još i treću dimenziju zborske ubranosti. Katarzičnijeg finala od Ruskega vohuna, kojem pluća i grla nudi tisućglava publika u Katedrali, ni Niet ni Izštekani ne bi mogli poželjeti. Krasan energični finale nadograđuje bučan aplauz, o kojem je ovisio nastavak i posljednji čin gotovo tri sata, ma dva i pol sigurno trajajuće rođendanske proslave emisije sa smislom. Slijedio je dramaturški finale s vatrometom, kad su na pozornicu uz Niet stupili najprije prvi čovjek sastava Dan D Tomislav Jovanović – Tokac, koji svojom interpretacijom refrena skladbe Lep dan za smrt žanje velike ovacije. »Sonce je sijalo / in sirene so tulile. / Nebo je bilo modro, / skoraj brez oblačka. / Pod svetlorumenim soncem / sva tekla po cesti, / ko naju je objel prvi blisk, / sva padla. / Pa tako lep dan je bil, / preveč lep za smrt,« odjekuje pod svodovima Kina Šiška, a zatim na pozornicu dolazi još i Tomi M., liježe uz monitore i odrecitira: »Ležala si v krvi, / sredi lovečega zraka in ognja. / Ležala pod soncem, / razžarjenim, rdečim, neresničnim / Sredi obzorja, / zavitega v dim. / Sredi prvega dneva / vojne, vojne …« a dvorana nadglasava već prije bučan izraz ekstaze, koji nadrasta statiku večeri, koja se odvila tako profinjeno, ali ipak podređeno znaku da je događaj uživo u eteru, uhvaćen među valovima Vala 202, u kvadrantu potpune izštekanosti …
Jubilarni je događaj tako dobio zasluženo mjesto u povijesti događanja emisije Izštekani, a u cjelini je sve bilo podređeno gotovo rokokoovskom osjećaju prenapunjenosti, bogatstva, sjaja i eksibicionizma potpune moći koja je mogla huktati posve na akustičnim plućima. Cjelina je zvučala uređeno, planirano, dobro promišljeno i galantno. S manjim ispravcima, prije svega reprogramiranjem ljudi plitkog ukusa, priča je mogla biti savršena i na još višoj razini, ali ovaj put osude nećete ponovno čuti, jer je kraj bio dobar, a onda je sve dobro, zar ne? Nakon potpunog gašenja svih svjetala u utrobi Katedrale, svetišta koncertnog užitka, slijedilo je postupno isključivanje, izlazak, izštekavanje u prostorima pred dvoranom. U društvu najboljih, najglasnijih, najmoćnijih, u društvu posvećenih, prosvijetljenih i sveznajućih, a onima skromnijima bio je dovoljan već osjećaj da je ovaj put ponuđeno puno dobrog za snove o sljedećih 20 godina, o sljedećim organskim skokovima u akustičniji spektar glazbe, o sljedećim prijelazima crte subverzije i prihvatljivosti na način Jurea Longyke. Što više od večeri slatkih sitnica slovenske glazbe ne bi mogli poželjeti. Ili ipak? Možda neke Miladojke, Demolišne ili slične kalibre, što će zasad ostati samo neostvareni mokri snovi do sljedećeg puta. Možda za velikih 30 godina, do kojih nas dijeli samo još 10 godina? Možda … Vidjet ćemo …
Setlista
1. Klinik (Siddharta)
2. Novi svet (Keaziree) (Siddharta)
3. Neko glupo nedeljo (Peter Lovšin)
4. Sodni dan (Peter Lovšin)
5. CDG 14.45 (Narat)
6. Zdi se (Narat)
7. “10 minutni digitalni ajmoht skladb” (Zmelkoow)
8. Prvič (Trkaj)
9. Žvim zato (Trkaj)
10. Pojke Indiana (Aphra Tesla)
11. Raven (Aphra Tesla)
12. Little Love Pretender (The Tide)
13. Carry On (The Tide in Tina Marinšek)
14. Krvavi kolaž (Res Nullius)
15. Zdravo je biti divji (Res Nullius)
16. March of the Finest (Werefox)
17. The Redneck Genius Story (Werefox)
18. Izšekani (Flirrt)
19. Balada za obešence (Niet)
20. Ruski vohun (Niet)
————————
21. Lep dan za smrt (Niet, Tokac in Tomi M.)
Galerija slika
