Kad nebesa zapale Graz (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Primož Novak
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Graz / Orpheum Teater / Austrija
Datum koncerta: 04.12.2013
Broj posjetitelja: 650
Cijena karte: 30,00€

Kad je najavljena turneja Heaven Shall Burn, pojavilo se podosta razočaranih mišljenja, jer je bilo teško povjerovati da su sami Heaven Shall Burn glavna zvijezda turneje, a da su kao predgrupa najavljeni legendarni švedski death metalci Hypocrisy, koji na mnogim festivalima zauzimaju gotovo headlinerske termine. Pa ipak, činjenica je da su Heaven Shall Burn u Europi očito postali bolje prodavani, osim u skandinavskim državama. Vrlo buran odjek izazvali su ovogodišnjim izdanjem Veto, koje je vratilo povjerenje u bend koji se na zadnjem albumu Invictus malo izgubio. Uz legendarne Hypocrisy, na turneji su ih pratili death metalci Dying Fetus te škotski deathcore sastav Bleed From Within.

Prostor Orpheuma u Grazu bio je ugodno popunjen. Isprva je djelovalo čak pomalo neobično što cijeli prostor nije bio preplavljen istetoviranim tinejdžerima u uskim hlačama i nasumičnoj majici neke metalcore/deathcore grupe, iz čega se može zaključiti da publika nije došla samo zbog Heaven Shall Burn ili možda čak Bleed From Within. Vidjelo se naime da su mnoge posjetitelje privukli upravo Hypocrisy i Dying Fetus.

Događaj u Grazu otvorili su škotski deathcoreovci Bleed From Within, koji su praktički gotovo cijelu godinu na turnejama. Dovoljno govori činjenica da su u zadnjih par godina već četiri puta bili u Sloveniji. Naravno, odrade i pun kufer drugih europskih turneja. Bendu se nedvojbeno vidjelo da iza sebe ima konkretnu kilometražu. Svi članovi bili su uigrani, isticao se bubnjar s domišljatim dodacima između prijelaza te dugokosi gitarist koji je poslužio melodičnim pasažama. Bleed From Within inače imaju potencijal. Njihova verzija deathcorea nije prenatrpana prežvakanim breakdownima, a povremena melodičnost spašava ih od monotonije, no nažalost bend nema dovoljno izdvojenih skladbi da bi privukao veću publiku, ali ako ni zbog čega drugog, vokalist je svojim škotskim naglaskom uspio nasmijati poneku posjetitelja.

Kod Dying Fetus pokazala se malo drugačija slika. Dvorana je već bila punija, a ludi death metal trio svirao je bez milosti. Sam zvuk na početku nije bio najbolji, ali s vremenom je i taj nedostatak donekle ispravljen. Dying Fetus predstavili su ponajprije svoje stalnice, kao što su Your Treachery Will Die With You, One Shot, One Kill, a stariji obožavatelji došli su na svoje uz Opium for the Masses i Killing on Adrenaline. Bend i dalje promovira dobro prihvaćeni prošlogodišnji album Reign Supreme, koji u odnosu na prethodna izdanja za Dying Fetus ne znači ništa previše novo, nego samo održavanje njihova stila, koji krase brzi death metal rifovi i hardcore uloščići. Bend je nedvojbeno uigran, bubnjar unatoč nečovječnim brzinama ostaje precizan, gitara i bas dobro se nadopunjuju. No i čar Dying Fetus može malo splasnuti uz nerazaznatljivo režanje Johna Gallagherja i bas linije koje su identične gitarskima, a na koncertu te linije zvuče kao sviranje svega i svačega bez glave i repa, a ni zvučno nema izdvajanja. Dying Fetus su sa šest skladbi pokrenuli dio publike, ali mnogi su već nestrpljivo čekali preostala dva banda.

Švedski Hypocrisy, koji su ove godine izdali solidno prihvaćen album End of Disclosure, htjeli su se pokazati u što pompoznijem stilu. Zato se njihov repertoar sastojao od onih sporijih skladbi u kojima se ističu klavijature koje Hypocrisy čine atmosferičnima. Švedski kvartet, koji je na ovoj turneji nastupao s drugim basistom, tako je poslužio s Fire in the Sky, Eraser, Fractured Millenium te završnim Roswell 47. Naravno, novi album nije izostao pa je bend očekivano odsvirao naslovnu skladbu End of Disclosure te Tales of Thy Spineless. Stariji obožavatelji mogli su se oduševiti uz Adjusting the Sun i Killing Art. No na kraju se pokazalo da su Hypocrisy trulo jaje ove turneje. Idejnom vođi/radoholičaru/alkoholičaru Peteru Tägtgrenu vidjelo se da mu nije drago što nastupaju ispred Heaven Shall Burn, djelovao je umorno (vjerojatno zbog alkohola), a i njegovo je sviranje bilo prilično ispodprosječno. Doduše, Hypocrisy ne posjeduju neku zahtjevnost, ali njegove su solaže bile odsvirane loše. Peterov vokal na prvi dojam djeluje očuvano, njegovo vrištanje djeluje snažno, ali svi ti vriskovi bili su podignuti uz pomoć tonskog majstora, iz čega se vidjelo da Tägtgren već ima godina i da više nema onaj autentični vokal, no tako loše kao kod Maxa Cavalere (Soulfly) ipak još nije. Sve skupa djelovalo je odsvirano prilično rutinski, po sistemu »dođem i pokupim lovu«. Pogotovo se to vidjelo kod zamorenog bubnjara Horghe, kod kojeg je djelovalo kao da je došao samo pokazati svoj veliki bubnjarski set. Svakako su se Hypocrisy već pokazali u boljem svjetlu, zadnji put su iznenadili mnogo boljim nastupom na Metaldays 2013.

Nakon pola sata pauze nastupio je trenutak kojem su se mnogi veselili. Pozornica je bila spremna za velikane europske metalcore scene, Heaven Shall Burn. Upalile su se projekcije, a bend je otvorio svoj dugi set skladbom Die Stürme rufen Dich s novog albuma Veto, koja možda nije toliko udarna kao njihove najpoznatije skladbe, ali za zagrijavanje je bila skrojena publici po mjeri. No nakon toga bend je eksplodirao skladbom Counterweight, a zatim još jednom brutalnom novotarijom, Land of the Upright Ones. HSB su svojim zvukom i death metal rifovima u stilu Bolt Thrower te melodičnima u stilu starog švedskog death metala pokazali snagu koju bi se moglo opisati kao da je preko dvorane prošla tenkovska pješadija. U tom stilu nastavilo se skladbama Omen, Fallen i Combat, koja sadrži i industrial ulobritak. Cijelo vrijeme bend je puštao razne projekcije koje su naglaпаšavale njihovo mišljenje i društveno-političku kritiku sustava u kojem živimo. Zatim je uslijedila pauza, a na projekcijama su se pojavili govori mornara koji se bore na brodu Sea Shepherd, koji se bori protiv brodova koji se bave kitolovom. Nakon govora mornara na projekcijama se pojavio brod Sea Shepherd, a bend je počeo svirati skladbu Hunters Will Be Hunted, koja ima tipičnu HSB udarnost, a s druge strane joj sva melodičnost i klavijature daju nevjerojatnu epsku konotaciju. Teško je reći da su HSB tom skladbom dosegnuli sam vrhunac koncerta, ali sa svim projekcijama i snažnim zvukom dokazali su da u živo određena skladba može ispasti mnogo bolje nego na albumu, pa treba naglasiti da koncert HSB-a ima svoj čar, čak i ako ih vidiš već peti put.

Uz Hunter Will Be Hunted HSB su na svoj način pokazali sve: udarnost, melodičnost, snažnu ritam sekciju i izražen vokal, koji se nadopunjavao i s gitaristove strane, a on je između ostalog brinuo za gitarske melodije. No u samom izboru skladbi nedostajalo je još nekoliko poslastica. Skladbom Behind the Wall of Silence probudili su malo nostalgije, jer je drugi album Whatever It May Take zadnjih godina poprilično u pozadini. Tu bi se bendu moglo prigovoriti da izbor skladbi nije bio najprikladniji, ali kod mnogih danas prednost imaju noviji albumi. Trenutak koji se nedvojbeno čekao bio je sljedeći: »Words, this words of freedom! A bequest, never to be silenced!« Riječ je o skladbi The Weapon They Fear, kojom su HSB stekli veću prepoznatljivost. Album Antigone za bend je najvažnija prekretnica u karijeri. Ne samo da su pristali na većoj izdavačkoj kući, nego su i skladbe i sama glazba postale bolje na području produkcije i dinamike. Nakon Antigone su HSB na svoj način stagnirali, jer ponuđene skladbe na koncertu, kao što su Of No Avail, Tresspassing the Shores of Your World, nisu toliko privukle. Privukla je pak skladba Endzeit, koju je bend odsvirao nakon pauze koja je prekinuta nježnim klavirskim introm, a zatim je bend eksplodirao, a publika je zajedno s pjevačem Marcusom Bischoffom zaorila:

»nothing, just nothing
nothing will wipe this heart out
and no one, just no one will break this frontline
We are, we are, we are the fighting ones
We are, we are the, we are the final resistance!«

Moglo bi se reći da su HSB tu malo klišejski s jednostavnim »sing-along« tekstovima, kao npr. neki hardcore bendovi, Soulfly ili Machine Head. No poruka HSB-a je jasna i snažna. Svakako je iznenađujuće da je odsvirana i poneka obrada. Kao prva ponuđena je melodična Black Tears od Edge of Sanity, a kao druga na rasporedu je bila Not My God (Hate Squad), koja posjetitelja naprosto prisili na vrtnju kose zahvaljujući snažnoj ritam sekciji i dvostrukoj bas pedali. Za kraj je bend odsvirao još Voice of the Voiceless, kod koje se često izvodi wall of death, ali nažalost u nabijenoj dvorani ovaj put te mogućnosti nije bilo. Nakon toga su HSB svoj dugi repertoar završili zbog neprimjerenog ponašanja publike, što je rezultiralo bacanjem piva na pozornicu, što je svakako nepoštovanje prema bendu. Pa i sama publika koja nije voljela bend prosvjedovala je vikanjem svog najdražeg banda umjesto da jednostavno iziđe van ili do šanka. Tako je nažalost izostala završna skladba, koja je svakako zabavna, naime riječ je o skladbi Valhalla, obradi Blind Guardian, koja uz zvuk HSB-a zvuči vrlo zanimljivo.

Dvorana Orpheum bila je svjedok odličnom izboru bendova, svaki se na svoj način istaknuo, ali na kraju je, usprkos neslaganju nekih, ispalo da su pobjednici večeri ipak bili Heaven Shall Burn. Na temelju ovog koncerta nedvojbeno se može potvrditi da će HSB uvjeriti i na Metaldays 2014.

Setlista

BLEED FROM WITHIN:
1. Colony
2. Leech
3. Our Divide
4. I Am Oblivion
5. It Lives In Me
6. Uprising

DYING FETUS:
1. From Womb to Waste
2. Your Treachery Will Die With You
3. One Shot, One Kill
4. Praise the Lord (Opium of the Masses)
5. Killing on Adrenaline
6. In the Trenches

HYPOCRISY:
1. End of Disclosure
2. The Tale of Thy Spineless
3. Fractured Millennium
4. Fire in the Sky
5. Killing Art
6. Eraser
7. Adjusting the Sun
8. Roswell 47

HEAVEN SHALL BURN: