Svakogodišnje tradicionalno slavlje smrdenja, tj. rođendana najaktivnijih koncertnih organizatora kod nas, Dirty Skunks, nekako je postalo sinonim za prvi veći događaj nakon Nove godine. Dirty Skunks mini festival tako je postao siječanjska stalnica, svake godine obavezno »zacrtana« u kalendaru, a onda se dogodilo ono što svi znamo i proslava dvadesetog rođendana nažalost nije bila izvediva. No, nema veze, rekli su iz dihurskih jazbina i jednostavno organizirali dvadeseti zajedno s dvadeset prvim rođendanom, i to ne samo na jednoj lokaciji (zadnji put na tri pozornice Orto bara). »Go Big or Go Home« rekli su i organizirali pravi festival koji se u dva dana odvijao na čak pet pozornica s cca. 40 nastupača, pa još afterpartyji s DJ-ima. Za nekoga srednjih godina ovogodišnji Dirty Skunks fest već je bio pravi zalogaj, što je i glavni razlog zašto smo ovaj put pogledali manji dio nastupača drugog festivalskog dana.
Subotnja koncertna odiseja u Orto baru započela je u sporo valjajućim doom ritmovima ljubljanskih Mist. Sam ih već dugo nisam uspio uhvatiti uživo pa mi je njihov nastup bio pravi dobrodošlica za uvod. Bend je na pozornicu, žanru primjereno, stupio u svjetlima tamnih tonova i u nepunih četrdeset i pet minuta ponovno podsjetio na svoj odlični prvijenac Free Me From the Sun, kopali su i malo dalje u prošlost, a još ljepše, s dvije nove pjesme ukazali na budućnost. Ovaj put je bilo drukčije i to što na mjestu basistice više nije stajala Neža Pečan, jer je bend neposredno prije nastupa na Dirty Skunks festu objavio da su se razišli s njom. Ulogu basiranja ovaj je put preuzeo Urban Železnik (Challenger), koji je svoj posao odradio odlično. Mist su inače opet osvojili sporim i sanjivo-zloslutnim ritmovima kojima zapovijeda prezentna Ninina vokalna linija, koja te u mislima uvijek odvede nekamo na Slivnicu k vještičjem kotlu, kad su one sklopile pakt s Vragom. Snažno i uvjerljivo! Mist su (pre)brzo došli do kraja s naslovnom skladbom svojeg prvijenca, a prije toga su oduševili novom pjesmom, ako se ne varam, naslovljenom Mountains, koja je iznenadila time što se u njoj dalo osjetiti nešto utjecaja sjevernoirskih Darkest Era (koji su prošle godine izdali Wither on the Vine, jedan od najboljih albuma godine).
Večer se u Orto baru nastavila u posve drukčijim ritmovima, s HC/post metal sastavom Decair, koje još nisam uspio čuti uživo pa sam se pustio iznenaditi. Dečki su u prvom redu pobrinuli za izvanrednu svjetlosnu predstavu, a glazbeno su se vratili negdje u devedesete, jer su mjestimice zvučali blizu tada popularnom nu metalu. Dečki scensku predstavu poznaju do kosti, jer su uvjerili već spomenutim svjetlima usred kojih monolitno stoje basist i gitarist, a učinkovitim se pokazalo i povezivanje inače tišine među komadima raznim zvučnim efektima. Decair su uglavnom predstavili materijal s EP-ja Through Distance, koji je fanove žanra vjerojatno uvjerio, a mene su Decair uvjerili ponajprije bržim, težim dijelovima, dok su me refreni i dijelovi otpjevani čistim vokalima ostavili prilično hladnim. Ili mi je u ušima ostao jači dojam Mist.
Zato je za nas zadnji bend u Ortu ponovno više uvjerio, ptujski melodični death metalci Ashine, koje, baš kao i prethodnike, uživo još nisam uspio čuti. Ashine su drukčije zauzeli pozornicu, jer su s visokom razinom samopouzdanja i vladanjem instrumentima pozornicu Orta zauzeli poput uragana. Dečki su u dobrih četrdeset minuta podsjetili na svoj prvijenac Force of Nature, koji je s obzirom na njihovu scensku prisutnost prilično primjereno naslovljen. Ashine su tako pobrinuli za poprilično konkretno micanje vratova napokon nešto punijeg Orto bara, a uvjerili su ponajprije s nekoliko doista epski zvučećih linija, zapamtljivim melodičnim rifovima, dubokim growlom i odličnom bubnjarskom predstavom. Ashine su bez sumnje upozorili na to da treba posvetiti više pažnje i istočnoslovenskoj metal sceni, a ponajprije prvijencu Force of Nature, koji je uz brojna visokokvalitetna domaća izdanja u zadnjih nekoliko godina ostao neopravdano previđen. Idemo na popravni ispit.
Budući da toaletne potrepštine radije imam u domaćem WC-u nego ispred pozornice, Gutalax kao glavne nastupače u Orto baru smo preskočili i u Gali hali uhvatili još zadnje trenutke štajerskih Dethrone the Corrupted, čiji je nastup bio žanrovski i po intenzitetu blizu Ashine. Nastavak večeri u Gali hali opet je bio žanrovski posve drukčiji, jer je pozornicu zauzeo instrumentalni trojac Auto, koji je Metelkovu zavio u dim progresivnog, psihodeličnog rocka i odveo u posve drukčije glazbene sfere. Auto su tako trenutačno posve metalski zarezali, a drugi put dugim, psihodeličnim pasažama i gitarskim solažama odveli u rock sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U Auto su se tako mogli čuti utjecaji nekakvih Cream kao i The Vintage Caravan, a poprilično puna Gala hala zadovoljno je mahala glavama i groovala uz zarazne ritmove razigranog i živahnog trojca na pozornici. Lijepo je da Dirty Skunks žanrovski raznolikim izborom nastupača nude uvid u drukčije glazbene slike i predstavljaju i bendove koji inače ostaju »pod radarom«.
Veterane domaćeg thrasha vidjeli smo već mnogo puta i zato se točno zna što od njih očekivati. A to nije ništa više i ništa manje od visokooktanskog thrasha, uživo izvedenog na najvišoj razini. Dobrih pola godine već je prošlo od izlaska četvrtog studijskog albuma Tellurian Rupture i taj se već dobro usidrio u uši razgrijane publike, koja je u Gali hali gutala svaki stih, svaku gitarsku liniju i svaki udarac ritam sekcije. Dečki i cura trenutačno su vjerojatno jedna od najbolje uigranih postava kod nas i pod zapovjedništvom Bucotova vokala ponovno su dokazali da je svaki nastup Eruption za prste polizati. Ponovno je tako ubijao izvanredni gitarski dvojac Kamenšek/Lavtar, osobito se potonji u bendu usidrio kao pčela radilica u kolektivni um košnice, a svoje odlično sviranje nadograđuje pouzdanim back vokalima i stalnim čupanjem, i zaista se vidi da je dečku sviranje u Eruption veliko veselje. Eruption su ovaj put jednostavno još jednom dokazali da im u domaćem thrashu nema ravnog i da je njihov put cijelo vrijeme usmjeren samo prema gore, a dokaz je Tellurian Rupture, kao njihova najbolja ploča do sada.
Dirty Skunks fest 2023 u Gali hali zaključili smo s atmosferičnim/eksperimentalnim black metal sastavom Kamra, koji je svoje dosadašnje djelovanje krajem prošle godine okrunio odlično primljenim prvijencem Cerebral Alchemy. Jedno od uzbudljivijih izdanja prošle godine. Subota se tako završila u zloslutnim, disonantnim tonovima neklasično zvučećeg black metala, koji uz vrištući vokal nadograđuju pasaže govorene riječi i jedinstven čist vokal.
Vjerojatno do sada najambiciozniji Dirty Skunks projekt (iako samo s, uglavnom, lokalnim predstavnicima) ostat će u lijepom sjećanju, iako je i za organizatore i za posjetitelje bio logistički prilično velik zalogaj. No, istodobno je velik podsjetnik na bogatstvo i raznolikost slovenske »underground« scene, čiji su važan dio i Dirty Skunks. Do sljedećeg velikog Dirty Skunks projekta, ovogodišnjeg premijernog izdanja Tolminatora!
Fotografije: Nina Grad
