Nakon što smo prije mjesec dana slavili i ludovali na rođendanu smrdljivaca Dirty Skunks, prvog vikenda u veljači američku punoljetnost slavila je i naklada On Parole. Slaviti smo trebali već okrugli 20. rođendan, ali ga je, kao i još štošta drugo, »odnijela kuga«. Tako su Chop i Simona jednostavno spojili dvogodišnje slavlje u dvodnevni festival i obilježili priču koja je počela davnog ožujka 2002. izdanjem albuma Igra narave grupe Sarcasm (s dodanim prvijencem Crematory), a nakon kojeg je do danas uslijedilo nekoliko desetaka izdanja domaćih (i nekoliko stranih) bendova. Prvog dana u trboveljskom Domu svobode nastupili su Ate Era, Deprivacija, Vulvathrone i Hellcrawler, a u subotu je slijedila još petorka štićenika jedine domaće etikete koja već više od dvadeset godina pod svojim okriljem brine da na pravom nosaču zvuka ugledaju svjetlo dana brojna izdanja domaćih bendova.
Čast prvih nastupajućih u subotu je pripala kranjskim death metalcima Penitenziagite, koji su kod On Parole 2015. izdali svoj prvijenac Humanity Galore, a on je po mom mišljenju među tri najbolja death metal albuma izdana na našim prostorima. Penitenziagite na pozornicama nismo vidjeli cijelu vječnost pa je bilo pravo malo iznenađenje ugledati njihov logotip na plakatu za koncert. Od Penitenziagite se uživo oduvijek očekivalo puno i nisu razočarali ni ovaj put, iako im se malo osjeti dulja odsutnost s pozornica. Ovaj put su u Trbovljama nastupili s obnovljenom postavom, jer im se na mjestu gitarista pridružio Mičo iz Gonobe, koji je svoj prvi nastup s bendom odradio izvrsno. Inače, bend je u nepunih tričetvrt sata opet pogazio publiku udarnim death metalom kojim vlada snažan i razgovijetan Demshyjev vokal, koji s godinama nije izgubio ni mrvicu snage, a nadograđuju ga raznoliki rifovi i brutalna ritam sekcija. Epski death metal je kao vulkan provalio u komadima s prvijenca poput Origin of Desolation, Cleansing i Path Lain in Shadows, a lijepo je bilo čuti i nekoliko novijih stvari koje su nadogradnja zvuka, ponajprije u smislu još razrađenijih gitarskih poteza i prožimanja black i death elemenata. Nadam se da će Chop i Simona i dalje šutati Penitenziagite u guzicu (na što im se Demshy zahvalio) i što prije ih dogurati do nasljednika Humanity Galore.
Još brutalnije bio je nastavak s death grinderima Glista, koji su kod On Parole 2018. izdali svoj prvijenac Death Machinery. U grind maniri Glista su u dobrih četrdeset minuta odsvirali nekih dvadesetak komada i u njima predstavili sve od klasičnog Napalm Death/Carcass grinda pa do cupa-cupa polke i disko intermeca. Ukratko, kaos i ludilo, kako se od Glište i očekuje. Uživo uvijek osvoje Matijevi duboki gutural, vrištanje, pig squealovi i sve između, a pobjeđuju njegovi pomalo nespretni obraćanja između komada na lijepom, knjiškom slovenskom. Koja se potom gube u tornadu ritam sekcije i mesoreznici rifova gitarskog dvojca, koji se brine i za zanimljiv scenski nastup. Dok Gapa po pozornici divlja kao tasmanski vrag, drugi gitarist u polumraku stoički muči gitarske žice. I to je Glista od a do ž. A još bolje, sada se s Glistom možete i skejtati!
Tempo je malo usporila primorska stoner/doom trojka Omega Sun, koja već nekoliko godina uspješno i redovito nastupa i po europskim pozornicama. Svoj prvijenac, Opium for the Masses, kod On Parole izdali su 2017. Omega Sun su uz odličan zvuk ponudili doista teške, masivne rifove, debele basovske linije i snažan bubanj. Svoj klasičan stoner zvuk trojka mjestimice nadograđuje psihodeličnim i atmosferičnijim trenucima koji ih približavaju sedamdesetima i Black Sabbath, a drugi put modernijim prizvukom koji nije daleko od seattleske scene devedesetih. Dok se sporost i masnoća Omega Sun temelje na basu i bubnju, Arisova gitara je ta koja raznolikim linijama pazi da komadi ne postanu jednolični. Uz njih tu je naravno i snažan i uvjerljiv Medov vokal, koji zvuči kao mješavina Ozzyja Osbournea, Chrisa Cornella i Johna Garcie. Omega Sun su bili lijep žanrovski izlet u večeri uglavnom ekstremnije zvučećih bendova.
U žanrovski donekle srodnim, ali mnogo, mnogo težim vodama nastavili su koruški Britof, koji su kod On Parole prošle godine izdali svoj drugi studijski album Ruins. A još su više nedavno potresli domaću scenu time što su kao dosad prvi i jedini slovenski bend nastupili na (digitalnom) Ozzfestu! Vjerojatno još na krilima tog velikog poteza nastupili su i na trboveljskoj pozornici i od prve sekunde u dvoranu doveli pravi orkan utemeljen na životinjskom divljanju, u kojem trojka vješto spaja heavy i stoner metal s potezima Motörhead rock’n’rolla. Naravno nevjerojatno je uživo vidjeti ponajprije Alexa Paradiža, koji uz životinjsko (čitaj: Animal iz Muppeta) divljanje po bubnjevima brine i za prodoran i snažan poluvrišteći vokal, koji mjestimice podsjeti na grube trenutke Phila Anselma. A ne zaostaju ni basist Jan Laznik i gitarist Matej Pok, koji tvore snažan okvir trojke, koja je prema viđenom i čutom uživo izravno definicija »power tria«. Britof su Trbovlje doista pretvorili u ruševine.
Kao posljednji pozornicu Doma svobode zauzeli su ljubljanski Morost, koji su kod On Parole 2021. izdali svoj drugi album Forged Entropy, no ovaj put prevladao je povratak u Ljubljanu pa ćemo Morost uhvatiti nekom drugom prilikom. U svakom slučaju, za kraj je nedostajao samo još neki sočan govor Dr. Chopa, a On Parole svakako od srca sve najbolje i neka još dugo vijori zastava zastavonoše domaćeg metal izdavaštva.
Fotografije: Nina Grad
