25 godina rocka uz šank u velenjskoj Rdečoj dvorani (2007)

U stilu Big Foot Mame (pred)lani i Siddhartina maratona lani, treći “velikani” slovenske rock scene dugo su se spremali za svoj naj koncert 2007. – proslavu 25 godina postojanja grupe u domaćoj Rdeči dvorani u Velenju. Grupa je cijelu stvar najavljivala vrlo pompozno, a šaptalo se i o ’80s izgledu i glazbi benda, koji bi trebali biti glavne atrakcije koncerta. Pa je li stvarno bilo tako?

Već oko 19.00 smo se skupili pred dvoranom, 2 s kartama, 2 koja su trebala biti na listi, jedan je namjeravao kupiti kartu na licu mjesta……Naka! Koncert rasprodan, a dobiti kartu s liste prava je umjetnost svoje vrste i skoro sam odustao od toga da ću vidjeti koncert. Na kraju se sve nekako sredilo i malo prije osam već sam srkao hmeljni napitak zelene marke iz smiješno malih čaša od 0,3, a na pozornici su svoju svirku započeli Zablujena generacija. Sve lijepo i krasno, dečki imaju puno energije na pozornici, pohvale idu i za zafrkancije frontmena Primoža, ali što ćeš, glazba mi baš nije cup of tea….pop punka sam se, s izuzetkom neke legendarne ploče Green Daya ili Offspringa, zasitio još negdje krajem prošlog tisućljeća pa sam s mukom prožvakao koncert koji je publici oko mene inače bio zabavan. Superboj, parararararara……

 

A onda čekanje…i čekanje…i zijevanje fotografa u fotopitu oko mene….i čekanje…kratak dokumentarac o bendu, koji u fotopitu nismo mogli pratiti…i još malo čekanja… No na kraju su se ipak, Šank Rock pojavili na pozornici u nekim kvazi glamrockerskim krpama, koje su nažalost bile ispod svake kritike, pogotovo s obzirom na dana obećanja, a sve skupa više je izgledalo kao jeftina uredska maškarada nego neka šetnja kroz povijest ozbiljnog sastava. Nakon dvije skladbe u tom stilu (rockeri i zabava) do mikrofona je došao Uranjek i brzinski izjavio nešto u stilu da je ovo 2007., a ne 1987., i šanki su nestali s pozornice, koju je preuzeo DJ Housemouse i predstavio nam svoju house verziju Šank Rockove skladbe TV. Nakon toga su se šanki vratili na pozornicu u “normalnoj” odjeći i od tada više nismo čuli nikakva iznenađenja u obliku starih i rijetkih skladbi, što smatram najvećim minusom koncerta. Pored nas su naime proletjeli standardi TV, Hočeš nočeš (s obveznom Natalijom), Hvala za vse (s gostom s obale, čije mi je ime promaklo), Le 17, Laški pir, Maček, obvezni bas, gitarski i bubnjarski solo umetci, naravno i veći dio inače odlične posljednje ploče Senca sebe, a onda i sljedeće iznenađenje – vokalna skupina Cantemus izvela je legendarnu baladu Ker te ljubim a capella, što je zvučalo zanimljivo, ali osobno bih radije čuo original. Dok su oči dvorane bile uprte u slavuje na pozornici, zvijezde večeri su se gotovo neprimjetno preselile na desnu stranu dvorane, gdje su na improviziranom “odrčiću” nagovijestile početke svoje karijere, a opet svirali skladbu s posljednje ploče…. Kad su se vratili na glavnu pozornicu, pridružila im se buduća mamica Tinkara Kovač i zajedno su izveli doista odličnog Metulja, gdje je flauta slovenske rockerice nažalost ostala malo previše u pozadini. Na pozornici su se pojavile i dvije ekstremno plastične striptizete, koje su jasno zagrijale mušku publiku, a za njima još jedan obvezni (ali pomalo nepotrebni) gost 6pack Čukur i s njim su šanki izveli još jedan hit Dej bolj na glas radio. Više od dva sata koncerta ubrzo su prošla i grupa se prvi put oprostila. Naravno, bis je bio obvezan i slavljenici su se još jednom vratili, zahvalili fanovima na svim godinama podrške i s Pravljico o mavričnih ljudeh i Jaz nimam noč za spanje stvar je zaključena.

Što reći za kraj? Kao vječiti gunđalo, naravno, serem po setlisti….nadao sam se nekim skladbama à la Verjemi mi, Hold on, Heart is a fire, Hej ti, Hiša strahov, V balado spremenjen…u gotovo trosatni program moglo se ugurati poprilično tih skladbi. Zamjeram i to što se na pozornici nije ni pojavio niti je ni riječju spomenut Zvone Hranjec, legendarni autor i gitarist na ranim hitovima grupe. Prigovorio bih i publici, jer je rockera bilo malo, a puno je bilo klasične slovenske seljačije u košuljicama, kojima ovakav koncert znači novu priliku za izazivanje nove tučnjave, u koju naprosto uvučeš sve oko sebe u radiju 2m….takvih goveda nažalost nije manjkalo. Sama grupa je inače u odličnoj formi, Matjažev glas je top i sve govori da će svirati još mnogo godina; ali vlastitu povijest ipak ne treba gurati negdje u podsvijest.

tekst: Gregor Šujica
fotografije: Gregor Šujica