Izvođač: Tiles
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2008
Ocjena: 3.6/5
Tiles je ameriški sastav koji već poprilično dugo straši svijetom svojom mlakom glazbom i ljude tjera u očaj. Skoro je pa iznenađujuće da su završili u njemačkoj izdavačkoj kući Inside Out, koja podupire progresivniji metal i revitalistički simfonijski rock. Tiles naime ne spada ni u jednu od tih skupina, u najboljem slučaju mogli bi ih svrstati u melodičan hard rock.
Ipak, Tiles se nisu zadovoljili time da ponovno oduševe samo one koji su njihove albume kupili već u prošlosti. U pomoć im je priskočila prilično lijepa ekipa poznatih glazbenika i majstora zanata, kao što su Alex Lifeson (Rush), Hugh Syme (Rush) te producent Terry Brown (producent sastava (yes you guessed it) Rush). Tako su si američki gospodo osigurali još veću izloženost ne samo u progresivnom rocku, nego i u tvrđem rocku. Dakle, Amerikanci se eksponiraju na više frontova odjednom, a na kraju se upravo ta neodlučnost pokaže kao razlog glazbenog neuspjeha. Nema naime neke usredotočenosti, jer pokušavaju istodobno biti i progresivci i hard rockeri. Dok Rush to mogu raditi vrlo uspješno, Tilesima u tom pogledu fali još prilično prakse.
Glazba Tiles je sve prije nego neslušljiva. Štoviše, vrlo brzo ulazi u uho, ali što kad se napjevi i instrumentalni dijelovi prilično brzo istroše pa na kraju vidiš da je cijeli album bio postavljen na klimavim temeljima. Uglavnom, pjesme slijede iste obrasce – nešto hard rockerskih dijelova, pa odmah nakon toga neki sporiji dio na akustičnoj gitari. Isprva se čini da će takve kombinacije unijeti neki zanimljiv energetski naboj u album, ali negdje na pola primijetiš da sve slijedi neke generičke obrasce. Jedinu raznolikost donosi mellotron, koji se pojavljuje na Markers i Hide And Seek. Vidi se da su si Tiles zadali visoke ciljeve, očito za sada još previsoke. Htjeli su se svidjeti svima odjednom, a vrlo lako može biti da se neće svidjeti ni hard rockerima ni progresivcima. Cijeli je album inače odsviran na visokoj razini, tu stvarno ne mogu ništa zamjeriti. Jedino što me možda malo smeta je vokal, koji je neka mješavina Jamesa LaBriea (Dream Theater) i pokojnog Laynea Staleyja (Alice In Chains).
Tiles svojom glazbom neće pomaknuti svijet, ali neće ni napraviti neku strašnu štetu. Njihova glazba nema pravog naboja i samosvojnosti da bi se mogla svrstati u vrhunsku. U njoj jednostavno nema onih elemenata koji bi ih izdigli iz prosjeka. Još je tužnije to što se primijeti da se trude i pokušavaju biti novi i svježi. Na njihovu žalost, ti pokušaji ispadaju patetično, a učinak je plastičan i umjetan. Neću tvrditi da na Fly Paper nema ničega što vrijedi poslušati. Štoviše, pjesme su im uglavnom vrlo ugodne za uši. No kao što sam već rekao, sve ide po već ustaljenim formulama, za koje sumnjam da će uspjeti uvjeriti nekog avanturističkog slušatelja. Raznolikost vrlo često pokušavaju postići brzim prebacivanjem između električne i akustične gitare, ali dok su Rush na svom novom albumu Snakes And Arrows to radili potpuno prirodno, Tilesovi su pokušaji prije usiljeni. Kao da ne znaju što su – hard rockeri, progresivci ili soft rockeri. Fly Paper je generičan i melodičan uradak koji me nije uvjerio ni približno.
Postava
Chris Herin – gitara, klavijature
Paul Rarick – vokal
Jeff Whittle – bas
Mark Evans – bubnjevi
Gosti:
Sonya Mastick – udaraljke
Matthew Parmenter – klavijature i vokal
Nate Mills – vokal
dodatni gosti – Alex Lifeson, Alannah Myles, Kim Mitchell, Hugh Syme, Sonya Mastick
Produkcija
Terry Brown
Popis skladbi
1. Hide In My Shadow (5:43)
2. Sacred & Mundane (5:28)
3. Back & Forth (6:02)
4. Landscrape (4:33)
5. Markers (6:57)
6. Dragons, Dreams & Daring Deeds (8:08)
7. Crowded Emptiness (4:07)
8. Hide & Seek (8:31)
Trajanje albuma: 49:36
