AC/DC su se početkom 1980. našli u nimalo zavidnom položaju. Žetelica je potapšala po ramenu njihova enigmatičnog vokala Bona Scotta i pozvala ga k sebi. Zauvijek. 19. 2. 1980. ujutro su ga našli mrtvog na stražnjem sjedalu automobila usred Londona. Nakon noćnog pijančevanja. Ugušio se vlastitom bljuvotinom. U snu. Imao je tek 33 godine.
Tog veljačkog dana prije 40 godina bend je izgubio pjevača i tekstopisca koji je s njim bio još od 1974. Scott je postao središnja figura grupe, koja je s beskompromisnom hrabrošću potpune odanosti rock’n’rollu gradila i učvršćivala svoju pozu. Bon Scott postao je glas generacije tinejdžera, pa je malo tko vjerovao da će AC/DC nakon gubitka Bona Scotta dobiti rat. Kad je krajem lipnja 1980. Brian Johnson prvi put nastupio s AC/DC u Belgiji, morao je stati u cipele čovjeka koji je bio srce i dreka-brusilica benda i kojeg su svi obožavali. Mlađi od braće Young – Angus, dakle, već je po ustaljenom običaju u zadnjim minutama prije koncerta u Belgiji bio posve spreman da polako odšeta prema pozornici. U tom je trenutku krajičkom oka uhvatio izraz lica Briana Johnsona, koji je bio svjetlosnim godinama daleko od svega što bi makar malo sličilo opuštenosti. Pjevač je naime išao ravno u zagrljaj svog vatrenog krštenja. Gitaristu, koji je takve situacije doživljavao posve rutinski, pri pogledu na Johnsona postalo je jasno da se Brian posrao u gaće. Na pozornici je Johnson na tom koncertu zbog treme dvaput otpjevao iste stihove, i to u dvije različite skladbe. To svakako nije promaklo ni starijem od braće Young – Malcolmu, koji je tijekom koncerta prišao pjevaču i povišenim tonom ga izravno upitao: »Što je, dovraga, to sad bilo!?!?« Ipak je Johnson odvozio koncert na visokoj razini, a opustio se i kad je ugledao jedan od transparenata u publici na kojem je pisalo: »Sretno, Brian!«
»Highway To Hell«, izdan 1979., bio je album koji se odlično prodavao diljem svijeta, no u SAD-u, gdje je doduše dosegao zlatni tiraž, prodaja nije dosegnula milijun primjeraka. Bio je to dakle album koji je nagovještavao da bi njegov nasljednik za AC/DC mogao biti onaj pravi div pred kojim će cijeli svijet masovno »kleknuti«. I sam je Bon Scott tek nekoliko dana prije smrti, u jednom telefonskom razgovoru s majkom Isom, razdragano pričao kako osjeća da će sljedeći album benda biti onaj pravi.
Kako god, samo dva dana nakon pogreba Bona Scotta, a to je bilo 1. 3. 1980., Malcolm je nazvao brata Angusa i pitao ga: »Bi li došao k nama u prostoriju da se nađemo na nekoj probi?« Braća su dakle vrlo brzo ponovno zasvirala zajedno i ta je gesta nagovijestila da se bend neće zaustaviti. 8. 4. 1980. AC/DC su službeno objavili da imaju novog pjevača. Brian Johnson bio je rudarev sin, rodom iz britanskog Newcastlea. Englez. Kao i basist Cliff Williams, koji se bendu pridružio tri godine ranije. Prije karijere s AC/DC Johnson je proveo gotovo cijelo desetljeće u sastavu Geordie, koji je bio na pragu komercijalnog uspjeha i koji je jednom prilikom došao pogledati i sam Bon Scott. Scott je Johnsonov nastup pohvalio pred ostalim AC/DC drugarima, a Angus je o tome rekao: »Bon nije volio puno ljudi, i ako je nekoga pohvalio, svi smo znali da mora biti stvarno dobar!« Brian se prehranjivao u firmi koja se bavila postavljanjem krovova na automobile kad ga je nazvao bend s pozivom na audiciju. Audiciju su odradili na jednoj od stanica benda u Londonu, kad su AC/DC pronašli slobodnu rupu u rasporedu. Johnson ju je uspješno prošao izvedbom Nutbush City Limits, koja izvorno pripada dvojcu Ike & Tina Turner, te Whole Lotta Rosie, Scottove omiljene AC/DC klasike s albuma »Let There Be Rock« (1977).
Sredinom travnja 1980. AC/DC su se našli u gradu Nassau na Bahamima i poznatom studiju Compass Point. Osim incidenta kad je inspektor po dolasku na aerodrom zaplijenio Malcolmu niz njegovih gitara, pa su gitarista, kojem je pritom pošteno proključala krv, jedva zadržali da svi skupa slučajno ne završe u zatvoru, AC/DC su sljedećih mjesec i pol dana proveli potpuno profesionalno kujući nove poslovne uspjehe. U studiju su im društvo pravili producent i njihov znanac s »Highway To Hell« Robert John »Mutt« Lange te tonski inženjer Tony Platt. Lange, koji je tada bio tek na početku puta što će ga kasnije obilježiti kao jednog od najuspješnijih »manipulatora zvučnih konzola u studijima« svih vremena, već je poznavao bend od ranije i točno je znao kako od elementarne, jednostavne, ali do kosti nazubljene prodornosti gitarskog fraziranja braće Young naslikati pravi zvučni orkan. O tome je Lange kasnije u jednom intervjuu rekao: »AC/DC su bili majstori sporog rocka. Njihova snaga posebno je dolazila do izražaja kad su svirali u srednje brzom tempu.«
AC/DC su u osnovi bili blues bend. S jedne su strane koketirali s modnom ćudi heavy metal groznice, a istodobno su se rado zadržavali i u karakteristikama R&B-ja. Silovito sijevanje, koje se temeljilo na čvrstom gitarskom fraziranju i vokalnim linijama na razini zvuka sirene za uzbunu, održavalo je jednoslojno, ali tenkovski razarajuće ritmičko šamaranje. Lange je uz malo korekcija, ali uz veliko i detaljno fokusiranje na sirovu energiju benda, uspio u stereo zvuk »stisnuti« životinjsku neukroćenost bendovih nastupa uživo i zadržati svu njegovu divljačku narav. Unatoč tome bendu je podigao i navio zvuk, opteretio ga obilnom količinom decibela i naoštrio. Pisala se 1980. i Lange je jako dobro poznavao tadašnje zvučne trendove u heavy rocku, hard rocku i osobito u novom žanru heavy metala. Tražila se buka. Johnson opisuje Langeovo petljanje oko detalja posebno slikovito, jer je upravo njegovu vokalu »Mutt« posvetio najviše pažnje: »Opet Brian. Još jednom ćeš otpjevati. Predugo si ostao u liniji. Njemu je naime bilo važno i gdje se nalaze udasi i izdasi. Nije htio da ljudi tijekom slušanja tumače sadržaj albuma u stilu: »Tako nešto je ipak nemoguće postići samo normalnim pjevanjem! Od svega toga mi se na kraju već pošteno mutilo.«
Bahami su za rockera zacijelo čudno odredište, a Johnson je jednom o tome rekao: »Sve što želiš je ležanje na plažama, a nigdje ne možeš dobiti normalnu pintu piva. Ali nekako smo se snašli.«
Logistika i komfor studija Compass Point bili su naprosto besprijekorni i za ono vrijeme u samom svjetskom vrhu, a sagradio ga je Chris Blackwell, vlasnik izdavačke kuće Island Records. Langeov pomoćnik Tony Platt rekao je da je odluka o izboru tog studija bila vrlo korisna jer su svi članovi neprestano bili na oku i nije bilo smetnji do kojih bi dolazilo da je bend snimao u Londonu ili Sydneyu.
Skladbe su zračile drukčijim karakterom nego prije. Ne zbog novog pjevača. Isto tako bile su sve prije nego suptilne, ali promjena se osjećala. Bila je tu. Esencija naježenog i teškog fraziranja ostala je netaknuta, ali je album nosio zvučni pomak. Ostao je rock’n’roll, ali s metaliziranim vrhovima. Ono čime se Lange »igrao« na »Highway to Hell« sada se u zvuku punim plućima razbujalo. Zvuk je postao golem, a Johnsonov izniman vokal sve je to dotjerao do krajnjeg maksimuma. Na albumu je hrpa točaka skrojenih po uzoru na klasične AC/DC »hice iz zgloba«, kao što su Shake A Leg, Given The Dog A Bone, Have Drink On Me ili What Do You Do For Money Honey. Svakako album nosi i nešto više sofisticiranosti, što isporučuju završna boogie blues propovijed Rock And Roll Ain’t Noise Pollution, pa Let Me Put My Love Into You ili Shoot To Thrill. Uvodni Hell’s Bells koristi crkvena zvona, što je u povijesti rocka bilo isprobano deset godina ranije. Na prvijencu Black Sabbath. No ako su ondje zvučala pogrebno, ta zvona na Hell’s Bells imaju posve drukčiji efekt. Epski, zlokobni, čak i mistični. Na tom bi se mjestu mogla naći i naslovna skladba, pa ne čudi što se njome otvara B-strana albuma. I naposljetku, tu je naravno You Shock Me (All Night Long). Točka kojoj je odmah bilo suđeno da postane hit. Tulumarska zvijer koja nosi magnetski naboj i koju kida trenutačna grabežljivost, toliko da se može rezati nožem.
AC/DC su znali da u džepu imaju vrhunsko štivo za čudovišno velik novi album. I u Atlantic Records toga su bili svjesni, ali problem je bio što u izdavačkoj kući nisu htjeli upotrijebiti naslovnicu kakvu je predložio bend. AC/DC su htjeli potpuno crnu naslovnicu. Kao nadgrobni spomenik s jednostavnim simboličnim natpisom »natrag u crninu« i logom benda. Album posvećen Bonu Scottu, dakle. Otvara se zvonima, nečim što bend prije nikad nije isprobao, a takvom simbolikom ujedno izražava svoju žalost. Na albumu se osjeća kao da je Scottov duh još uvijek prisutan i u studiju. Izdavačka kuća taj je izbor benda shvatila kao lošu poslovnu odluku. Bend se nije smekšao, ali su s izdavačem postigli konsenzus da logo benda na albumu smije dobiti sivi obrub.
U svemu tome najveća je enigma svakako bio Brian Johnson, koji je, unatoč nimalo zavidnom teretu vokalne zamjene, u tu ulogu ulazio i s velikim poštovanjem. Prema svemu što su AC/DC postali i bili s Bonom Scottom.
Brian Johnson je u jednom intervjuu slikovito opisao i rođenje svojevrsne esencije albuma “Back in Black”, rekavši: »Ponekad je neobično kako se uz rock glazbu istodobno rađaju ekstaza, ali i tragedija. Svake večeri stvaraš sva ta nevjerojatna strastvena raspoloženja kad si na pozornici, a onda odjednom niotkuda udari smrt, na način koji si stvarno ne možeš predstaviti! Kruna svega toga je Bonova smrt, koji je umro dok je povraćao, kad je u snu imao uvijen vrat i ugušio se. Jadnog mladića divile su se tisuće i tisuće diljem svijeta.«
Za razliku od Bona Scotta, koji je na pozornicu prenio izgled posljednjeg uličnog otpadnika, pritom besramno pokazujući svoja preznojena dlakava prsa i tetovaže, kao i nesputanu pozorničku razuzdanost mačo pijetlovanja punog nestašnih manira koje su graničile s pozorničkim ekscesom, Brian je bio njegova prava suprotnost. S »spljoštenom« kapom na glavi, kao znakom pripadnosti radničkoj klasi, Brian, inače robusnog izgleda, neprestano se rukovao s obožavateljima u prvim redovima, pri čemu je odmah srušio most koji inače obično razdvaja zvijezde od masa. Zato su ga sljedbenici benda brzo posvojili, a njegov glas prihvatili kao svoj.
Johnson je svoju ulogu prihvaćao ponizno i s mnogo skromnosti, čime je izražavao veliku zahvalnost. Svakako ga je pratila lijepa doza nesigurnosti i izjedala hrpa sumnji, što je s obzirom na to koga je morao zamijeniti u bendu posve logično. To izražava i njegovo razmišljanje: »Nadam se da su me AC/DC fanovi prihvatili. Željeli su da bend ide dalje. Zasad ne čitam natpise niti primam telefonske pozive koji bi tražili da odem iz benda!«
Svoj prvi koncertni susret s novim pjevačem AC/DC slikovito opisuje i vokalist sastava Def Leppard Joe Elliott. Bilo je 1. 8. 1980. i Def Leppard su na AC/DC turneji samo jednom otvorili koncertnu večer. Bilo je to u New Yorku. Elliott se Briana sjećao još iz vremena Geordiea i znao je da je Johnson na rock sceni već veteran, no taj je nastup za Briana općenito bio prvi na tlu SAD-a, pa je pjevača pratila priličnu nelagodu. Elliott se sjeća: »Odvukao me u stranu i pitao. Što dovraga da radim? Za njega sam bio klinac koji još uči vještine, ali sam mu ipak odgovorio: Samo budi ono što jesi. To je sve što ti treba!«
Nešto više od godinu dana nakon smrti Bona Scotta bend je odsvirao sedam uzastopnih koncerata u rodnoj Australiji. Na trećem nastupu benda u Sydneyu Brian je dobio potvrdu koju neće zaboraviti do kraja života. Nakon koncerta susreo se s Bonovom majkom Isom, koja mu je rekla: »Naš bi Bon bio ponosan na tebe, sinko!«
U vrijeme povratka benda kući, dakle nešto više od godinu dana nakon izlaska, kad je osvojio 4. mjesto Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma, »Back in Black« se samo u SAD-u prodao u tri milijuna primjeraka. Do 1984. prodaja je narasla na 5 milijuna prodanih primjeraka albuma, a do 2003. prodao se u 19 milijuna. Do današnjeg dana album se samo u SAD-u prodao u više od 50 milijuna primjeraka. U SAD-u je »Back in Black« do danas postao čak dvadeset i pet puta platinast i smatra se jednim od najprodavanijih rock albuma svih vremena. Singl You Shock Me All Night Long bio je prvi AC/DC singl koji se probio na američku Billboardovu ljestvicu najprodavanijih hitova, gdje je osvojio 35. mjesto.
Nakon što su AC/DC izgubili gotovo sve, dobili su dakle rat. U velikom stilu. Slava.
Autor: Aleš Podbrežnik
