Prije četiri desetljeća, 14.04.1980., na svijet je stigao istoimeni studijski prvijenac heavy metal velikana Iron Maiden. Put do njega bio je trnovit, a sam uradak se po izlasku popeo čak za jedno mjesto više od tada užarenih Saxon, koji su u to doba na vrlo kratko preuzeli ulogu glavne lokomotive novog, tzv. N.W.O.B.H.M. žanra, jer ih je publika, ponajviše zbog zajedničke i vrlo uspješne turneje s Motorhead u jesen 1979., već puno bolje poznavala, a u džepu su imali i prvijenac. Saxon, koji su, za razliku od znatno modernijeg kalupa Iron Maiden, svoj inače brzi, bučni i udarni izričaj gradili više na tradiciji boogie rocka, bluesa i rock’n’rolla, objavili su svoj drugi album »Wheels Of Steel« samo deset dana prije prvijenca Iron Maiden.
Prije nego što počnemo razglabati o albumu »Iron Maiden«, vrijedi prevrnuti kalendar još nekoliko godina unatrag. Tamo u sredinu sedamdesetih. Kao što je poznato, Velika Britanija tada je zapala u znatnu gospodarsku recesiju. To je snažno pogodilo radničku klasu i pogoršalo njezin položaj. Vladala je velika nezaposlenost. Prva reakcija i revolt dogodili su se izbijanjem punka, koji se obračunavao s elitom kroz jezik eskapizma i nihilizma. No istodobno se u glazbenom podzemlju širom otvarala još jedna fronta, na koju nitko nije obraćao neku posebnu pozornost, a mediji su je na početku posve svjesno ignorirali. Ali s zalaskom punka, koji se u fokusu popularnosti zadržao kasnije kroz glazbeni jezik kasnijih new wave i post punk sastava, krajem sedamdesetih u glazbenom je podzemlju doslovno vrjelo. Mnogo je ljudi tražilo spas u novim životnim izazovima, novim prilikama kojima bi uspjeli veliki met, da ne bi postali žrtve bijede koju je uzrokovala recesija. Upravo 1979. u Downing Street 10 uselila se, među ostalim, i gospođa Thatcher. Na otoku je nastala hrpa novih sastava, a oni su se još uvijek rađali. Punk je ugasnuo, ali bilo je mnogo novih nadobudnika koji su se okušavali u drugoj glazbenoj sferi. Pa i apsolutnih glazbenih analfabeta. Bilo da nisu znali svirati instrumente, ili su ih znali, ali vrlo, vrlo loše. No punk je pokazao da je moguće uspjeti i s malo glazbenog znanja. Sve je ovisilo o upornosti i talentu. Ta struja budućih glazbenika nadahnjivala se pionirima rocka sedamdesetih, ponajviše onim sastavima koji su, uz skladateljski talent i znanje, razvijali obilje buke. Njezina namjera nije bila obračunavanje s rock dinosaurima koji su izumili progresivni rock iz elite dobrostoječe srednje klase, kao što je to činio punk.
Recenziju prvijenca Iron Maiden “Iron Maiden”, koju je davno za RockLine napisao uvijek brižni Rok Klemše, možete pročitati OVDJE!
Životna besperspektivnost najviše je pogodila stanovništvo industrijskih gradova Velike Britanije. Tome nije izmaknuo ni mladi gospodin imena Steve Harris, koji je tada odlučio da neće postati nogometaš, nego da će se radije posvetiti glazbi. Vrijedi istaknuti nekoliko okolnosti koje su išle na ruku valu nadolazećih sastava pri utemeljenju novog žanra. Tri tada gigantska benda, poznavao ih je naime cijeli svijet, Deep Purple, Black Sabbath i Led Zepeplin, u to su se vrijeme mučili s problemima. Prvi su se raspali, drugi su proživjeli svoje zlatno doba nakon što su morali otpustiti »nezrelog« Ozzyja, a treći su na plećima nosili cijeli zbroj nesretnih okolnosti (osobne tragedije, incident s tučnjavom u koji su bili uključeni menadžment i bubnjar John Bonham na jednom od koncerata na američkoj turneji, droge,…) pa su morali drastično smanjiti aktivnosti. Zbog toga se na sceni otvarao prostor drugim sastavima. Npr. drugoj fronti bendova, koja je bila općepoznata na sceni, ali se još uvijek trudila doseći karijerne vrhunce. Od Thin Lizzy, UFO, Judas Priest, Whitesnake do Rainbow. I naposljetku, tu je bila još jedna grupa čija je popularnost u to vrijeme rasla eksponencijalno. Motorhead. Oni su, doduše, svjesno od prvog dana karijere uporno odbijali bilo kakvo izjednačavanje njihove rock’n’roll buke s metalom. Bili su bend koji je svirao brzo, svu energiju polagao na bezgraničnu bučnost i izvedbeno se klonio svih poluga tehničke naravi. To je bila jedina grupa koja je u to vrijeme okupljala (i okuplja još i danas) pod istim krovom punkere i novu srenju slušatelja koje su zvali »mutci« (Muthas). Potonji su naime utjehu pronašli u falangi novih sastava nastalih kao njihovi generacijski vršnjaci, uključujući i one prvog vala, kao što su, među ostalima, Saxon, Def Leppard, Girlschool, Diamond Head, Angel Witch i naravno Iron Maiden. Dakle, s glazbom budućnosti, koja će uskoro promijeniti svijet. Još je nešto išlo tim bendovima na ruku pri popularizaciji njihove udarnosti. Karijerni proboj do vrhunaca Motorhead i Judas Priest, koji su 1980. objavili albume »Ace Of Spades« i »British Steel«. Tome je svoje dodao i Back in Black australskih AC/DC. Treba dodati i faktor da su etablirani sastavi poput Uriah Heep, Rainbow, Black Sabbath (krajem travnja iste godine objavili su »Heaven And Hell«) i Wishbone Ash u to vrijeme tražili komercijalan zvuk, koji je diktirao viši udio decibela distorzirane naravi.
Zanimanje menadžmenata, izdavačkih kuća i A&R osoblja za struju novih sastava raslo je. Oblikovala se hrpa neovisnih izdavača (Rondolet, Ebony, Killerwatt, Neat Records), uz već prisutne EMI, MCA, Polydor, Mercury Records, koji su otvarali vrata novom stilu. U to je vrijeme bilo teško doći do pozicije s koje bi se heavy metalom, koji je tada bio novorođenče, mogao izazvati veći interes. Mediji jednostavno nisu gajili zanimanje za glazbeno podzemlje. Srećom, drukčije je mislio Neal Kay, koji je na prostoru Bandwagon Heavy Metal Soundhouse u Londonu organizirao koncertne nastupe sastava bez ugovora s izdavačima, pred cca 100 fanatičnih mutaca, a istodobno je, kao DJ, pobrinuo se za radijsku promociju te nove glazbe.
To su mjesto u prosincu 1979. posjetili i Iron Maiden. No prije nego što dođemo do njihova prvijenca, vrijedi dodati još nekoliko detalja o ljetu 1978. Tada su Iron Maiden bili u postavi Steve Harris (bas gitara), Dave Murray (gitara) i Doug Sampson (bubnjevi). Dečki su marljivo vježbali i pisali glazbeni materijal, pri čemu je Harris preuzeo i ulogu vokala, kojeg sastav tada nije imao. Harris je Murraya u ekipi želio već prije, no zbog povratnog revolta tadašnjih članova sastava bend se čak nakratko raspao. Zatim je došao studeni 1978., kad je legendarni Paul Samson u pubu Red Lions u Leytonstoneu povezao Harrisa s tipom koji se zvao Paul Di’Anno. On se nakon uspjele audicije ekipi priključio na mjestu vokala. Iron Maiden su dakle tada djelovali kao kvartet, pri čemu je Murray bio toliko dobar gitarist da mu je bilo teško naći ravnopravnog ili boljeg partnera. Harris je u viziji cijelo vrijeme imao u ekipi još jednog gitarista, no većina kandidata bila je zbog Murrayjevih kvaliteta jednostavno previše frustrirana da bi se priključila sastavu. Bend je tako, nakon što je čuo što je snimila grupa V1, koja je snimila svoj prvi demo, a vodio ju je bivši vokal Iron Maiden Dennis Wilcock (čovjek koji je prvi došao na ideju o Eddieju i čovjek koji će mnogo godina kasnije tužiti sastav zbog autorskih prava, ali to je druga priča), odlučio da i sam tamo snimi svoj demo. Bilo je 30.12. & 31.12.1978., kad su Iron Maiden stavili na vrpce skladbe Iron Maiden, Invasion, Prowler i Strange World. Bend je jedva sastrugao 200Ł, koliko je tražio Mike Kemp, vlasnik studija Spaceward u kojem je demo snimljen. Iron Maiden su izabrali četiri skladbe koje su, prema Harrisovim riječima, u to vrijeme najuvjerljivije izvodili na pozornicama. Na taj su se način htjeli što je više moguće izbjeći naknadnom snimanju i uljepšavanju, jer kao što rekosmo. Bili su bez novca. Sva četiri demo snimka dakle su u velikoj većini odsvirana iz prvog pokušaja. Studio Spaceward je, prema Murrayevim riječima, kasnije želio zaraditi još dodatnih 50Ł kako bi »uljepšao« sirovi zvuk izvornika. Iron Maiden tog novca nisu imali, ali su u studiju bez njihova znanja ipak krenuli sa zvučnim ispravcima, što je bend silno iznenadilo i šokiralo. Iron Maiden su se s tim pomirili. Uzeli su dakle sa sobom ono što su tada imali pri ruci. Još nešto. Iako na izdanju nije službeno zabilježeno, sa sastavom je pri snimanju surađivao i peti član, Paul Cairns, koji je došao ravno iz sastava Mad Mac, ali nije dugo izdržao u ekipi.
I tako smo opet kod Neala Kaya. S tim snimkom Harris je nedugo zatim došao do Neala, točnije s kopijom kasete. On je, oduševljen onim što je čuo, ubrzo počeo snažno popularizirati sastav. Među ostalim, vodio je i svoju Soundhouse ljestvicu, a Prowler je ondje ubrzo zauzeo prvo mjesto. Istodobno je izvrsno funkcionirala Nealova veza s Geoffom Bartonom iz časopisa Sounds (Barton danas piše za Classic Rock), u kojem je Geoff Barton prvi put upotrijebio izraz »New Wave Of British Heavy Metal«, nakon što je u svibnju 1980. pogledao zajednički nastup Samson, Iron Maiden i Angel Witch. U tim manevrima Kaya, ali i Bartona, dobar glas o sastavu doprijevao je do Roda Smallwooda, koji je također primio kopiju kasete s demo snimkama sastava. On je uzeo sastav pod okrilje svog menadžmenta, koji je kasnije nazvao po jednoj od skladbi Iron Maiden (Sanctuary), te je predano odjurio do čelnika izdavačke kuće EMI Records, gdje ih je uvjerio da sklope ugovor sa sastavom.
U vrijeme dok je bend čekao službeno sklapanje ugovora s EMI Records, dečki su odlučili da će demo nastao u studiju Spaceward objaviti u samizdatu. Jednostavno, potražnja za bilo kakvim nosačem zvuka na koncertima Iron Maiden bila je izvanredna, a fanovi jednostavno nisu mogli shvatiti da bend još nema ni jedan nosač svoje glazbe koji bi obožavatelji mogli kupiti. Svoj prvi službeni snimak nazvali su »The Soundhouse Tapes«, a na njemu su mjesto našle skladbe Iron Maiden (A-strana) te Invasion i Prowler (obje na B-strani sedmo-inčnog vinila). Naklada je bila ograničena na 5000 primjeraka, od čega je 3000 rasprodano samo prednarudžbama (poštom). Zanimanje za to izdanje bilo je toliko snažno da su trgovine HMV i Virgin Records naručile ukupno 20.000 primjeraka, no bend je, prema Smallwoodovim riječima, želio ostati vjeran svojim pravim obožavateljima, premda su Iron Maiden već tada mogli zaraditi lijepe svote pretiscima. Pričekali su dakle izlazak prvijenca.
Još prije potpisa ugovora s EMI Records u prosincu 1979, točnije 14.11.1979, Iron Maiden su se našli u emisiji »The Friday Rock Radio Show« (iza Def Leppard, Samson i Praying Mantis, kao četvrti bend u nizu emisija koje su se tada tek počele emitirati na BBC-ju). Tamo su izveli skladbe Iron Maiden, Running Free, Transylvania i Sanctuary. Uz Murraya je tada u Iron Maiden svirao gitaru Tony Parsons, koji se nakon tri mjeseca suradnje oprostio od benda. Već je tada Murray pokušavao dovesti u Iron Maiden svog kolegu iz školskih klupa Adriana Smitha, no on je zbog obveza prema tadašnjoj postavi Urchin u njoj i ostao. Harris se tako okrenuo Dennisu Strattonu, nakon što je pogledao njegov nastup s bendom Remus Down Boulevard. U to je vrijeme došlo i do još jedne rošade u postavi. Doug Sampson napustio je bend zbog iscrpljenosti i krhkog zdravlja. Na njegovo je mjesto 26.12.1979 uskočio Clive Burr, kojeg je Harrisu preporučio upravo Stratton. Clive Burr bio je bez pravog posla, dakle još cijelu godinu nakon što je krajem 1978 napustio Samson. Tamo ga je zamijenio upravo Thunderstick, koji je prije toga svirao i za Iron Maiden.
Bend je u siječnju 1980 otišao u studio Kingsway, smješten u zapadnom dijelu Londona, gdje je počeo snimati studijski prvijenac. Zbog promotivnih aktivnosti rezervirao je dva tjedna za izvedbu jedanaest koncerata. 10.02.1980 Iron Maiden nastupili su u emisiji Top of The Pops, gdje su odsvirali Running Free. Kao drugi u povijesti te emisije uspjeli su postići da skladbu izvedu uživo. Prije njih to je 1972 uspjelo samo još bendu The Who. Njihov je uvjet bio još na samom početku, kad su dogovarali potpis ugovora s EMI Records, da ako dobiju poziv u »Top Of the Pops«, tamo nastupaju samo ako im se omoguće uvjeti pravog koncertnog nastupa, to jest bez ikakvog imitiranja na snimci. U to je vrijeme EMI Records, 15.02.1980, izdao i kompilaciju »Metal For Muthas« na koju su uvrštene skladbe Iron Maiden Sanctuary i Wrathchild, snimljene u verziji kvarteta, dakle još s Dougom Sampsonom na bubnjevima. Izlazak kompilacije, kojom su u izdavačkoj kući »napipavali« tržište, postavio je temelj turneji na kojoj su se predstavili bendovi s kompilacije. Svih postava bilo je kasnije čak 22. One su nastupale prije Motorhead, Samson i Saxon, koji su naizmjence bili izabrani za glavne zvijezde pojedinih koncerata turneje. Iron Maiden nastupili su na uvodnih jedanaest koncerata te turneje, koja je počela 01.02.1980. Tijekom turneje, 08.02.1980 izašao je prvi singl za skladbu Running Free, koji je dosegao 34. mjesto najprodavanijih singlova na britanskoj ljestvici. Nakon turneje Iron Maiden su još tog istog veljače obavili posljednje miksove novog albuma u studiju Morgan, na sjeveru Londona.
Bend je imao nekoliko problema s izborom producenta. Najprije je još u prosincu 1979 otpustio Guya Edwardsa jer nije bio zadovoljan previše »prljavim« zvukom. Isto tako nije se složio s The Sweet gitaristom Andyjem Scottom, koji je tjerao Harrisa da svoje linije na bas gitari svira trzalicom. Iako je na albumu kao producent naveden Wil Malone (čovjek je prije toga u studiju pomagao Black Sabbath oko aranžiranja skladbi), ni s njim Iron Maiden nisu bili zadovoljni pa su nezainteresiranog tonskog inženjera taktički zaobišli tako da su se sami bavili finalizacijom zvuka albuma. Zvuk zadržava sirovost, iskonskost, izražava neposlušnost, agresiju, izražava rođenje nove teške glazbe, koja je izašla iz teških vremena za nova vremena. Iako Iron Maiden dakle nikad nisu bili posve zadovoljni zvukom prvijenca, upravo je on zbog takvog zvuka kod obožavatelja benda samo dobio na simpatijama. Čak i ako zvuk odražava neku srodnost nastajanja glazbe u vrijeme kad je planetom bjesnio punk, Harris odlučno tvrdi da je bend u to vrijeme prezirao baš sve što je ikako bilo povezano s punkom. Oh, i usput. Martin Birch, kojeg je bend htio već na prvijencu, bio je u to vrijeme preko glave zaposlen albumom Black Sabbath »Heaven And Hell«. Kao što je poznato, Birch je s bendom počeo surađivati na sljedećem albumu.
O tekstu Running Free, prvog singla albuma Iron Maiden, Di’Anno je rekao da je poruka vrlo autobiografska. To je refleksija na vrijeme kad je bio punkerski klinac. Iako tekst nagovješćuje da provodi šest dana u zatvoru u Los Angelesu, taj stih odzvanja proročki, jer je Di’Anno 1991 završio upravo tamo. Na prvijencu Running Free vrijedi za jednu od najtradicionalnije zamišljenih rockerskih skladbi, kojoj Di’Anno dodaje posebno naglašenu punkersku notu. Snimka B-strane singla Running Free, to jest skladba Burning Ambitions, potječe iz vremena kad su Iron Maiden bili u verziji kvarteta i kad je za njih bubnjao Doug Sampson. Zanimljivo je da su Iron Maiden za japansko tržište odabrali malo drukčiji potez. Za singl su izabrali Prowler, a verziju singla Running Free za europsko tržište ugurali su na B-stranu. I omot singla bio je drukčiji za japansko tržište. Izabrali su cenzuriranu verziju europskog omota singla Sanctuary.
Skladba Sanctuary izabrana je za drugi singl prvijenca. Izašao je 23.05.1980. Opremljen je kontroverznim omotom. Kasniju cenzuru omota navodno je predložio sam Rod Smallwood izdavačkoj kući EMI Records, jer je lukavo smatrao da će to medije još više potaknuti da preusmjere pozornost masa na singl. Prema Smallwoodovim riječima, na omotu je prikazana premijerka vlade Margaret Thatcher, koju je dok je trgala plakate Iron Maiden sa zida zatekao sam Eddie i presudio joj bodežom. Originalna verzija sedam-inčnog singla na B-strani sadrži koncertne verzije skladbi Drifter i I’ve Got the Fire (obrada Montrose izvornika), a obje su snimljene na koncertu benda 03.04.1980 u klubu Marquee. Verzija singla za nizozemsko tržište je proširena. Na A-strani sadrži i koncertnu verziju Prowlera, također iz Marqueeja, a omot nije cenzuriran i lice nemoćne uniformirane žene doista silno podsjeća na Thatcher. Prema nekim izvorima Sanctuary je, iako se kao autori potpisuju Harris, Di’Anno i Murray, napisao gitarist Rob Angelo, inače bivši član benda iz 1977, koji se navodno kasnije odrekao autorskih prava, a u zamjenu dobio isplatu u vrijednosti 300Ł. Dodajmo još da verzija albuma »Iron Maiden« za europsko tržište nije sadržavala tu skladbu, a za američko jest. Godine 1998 prvih devet albuma doživjelo je remasterizaciju i ponovno izdanje. Novoizdana verzija prvijenca sadrži i Sanctuary, a onaj »popačeni« jezivi Di’Annov poklik u ponavljanju završnog stiha Phantom Of the Opera »… you torture me back at your lair…«, tik prije početka instrumentala Transylvania, u novoj je verziji izrezan (to vrijedi i za izdanje slikovnog vinila, koje ne sadrži Sanctuary).
Album otvara skladba Prowler. Agresivno! Murray uvodno predstavlja svoju pronicljivu idejnu dinamiku kad rif ukrasi wah-wahom i komad sam po sebi u to vrijeme definitivno djeluje kao nešto što nitko na planetu do tog dana još nikad nije čuo. Di’Annov tekst u ovoj je skladbi naravno djetinjast i nosi dozu luciodnog stripovskog mačizma. Prema Di’Annovim riječima, Prowler priča o bestijalno razuzdanom muškarcu koji traži seksualno zadovoljenje. Skladba Remember Tomorrow, komad izvanredne gradacije između strofe i refrena, prema Di’Annovim riječima opisuje njegova djeda, koji je bio dijabetičar i kojem je pri operaciji najprije otpao prst, zatim noga, a onda se predao sudbini. Nešto slično odnijelo je u vječna lovišta i bivšeg maršala SFRJ, koji je preminuo u ljubljanskom Kliničkom centru, manje od mjesec dana nakon izlaska prvijenca Iron Maiden.
Charlotte The Harlot jedna je od rijetkih skladbi Iron Maiden u cijeloj karijeri koje autorski u potpunosti pripadaju Murrayu. Riječ je o prvom dijelu sage o curi koja je adresu stalnog boravka našla u bordelu i prodaje svoje tijelo, a pritom uvijek postoji opasnost da ćeš biti izgubljen ako se zaljubiš u nju, jer je to »femme fatale«. Izuzetno udaran komad prvijenca, koji nakon sanjivog Strange World priprema slušatelja za veliki finale albuma. Njega naravno donosi završna naslovna skladba Iron Maiden. Bez te skladbe ne može se zamisliti ni jedan koncert benda u svim godinama postojanja. A kamoli Eddieja, koji bi bez te skladbe izgubio sav svoj smisao.
Prvijenac Iron Maiden zanimljiv je iz više kutova. Jednostavno rečeno, unikat je vremena u kojem je nastao. Iako je Harris rekao da bend prezire sve što je vezano uz punk, album se tog elementa ne može otresti, a upravo mu taj element daje duh bezvremenosti, što ga općenito čini iznimno posebnim. Bez obzira na to što je Harris brzo zavolio teatralno komponiranje, u kojem se ritam češće mijenja, a atmosfera poskakuje u dinamici izmjene vodećih fraza i harmonija vođenih u tercama, Di’Annova punkerska energija na albumu je sveprisutna. Harris je oduvijek bio fasciniran radovima progresivnorockovskih sastava poput Genesis, Yes, Jethro Tull, a inspirirao se i radovima Uriah Heep, Wishbone Ash, Nazareth, Nektar, UFO, Deep Purple, Thin Lizzy.Na skladbi Phantom of the Opera Maiden donose tip komponiranja koji se kasnije usavršavao i zrelo rastao kroz Harrisove Killers, Hallowed Be Thy Name, To Tame A Land, Rhyme Of The Ancient Mariner, Alexander the Great, da bi dosegnuo svoj progresivni vrhunac u nezaboravnom epu Seventh Son Of A Seventh Son. Phantom of the Opera svojevrsni je izvorni kalup tog Harrisova pristupa. Tu je i Transylvania. Izvrstan instrumental pun drame, koji je dobio svoj nastavak i na studijskom nasljedniku »Killers« (Genghis Khan), a za vrijeme albuma »Horror Show« preradili su ga mnogo godina kasnije Iced Earth.
Di’Anno je od početka pridruživanja Maidenima izborio neku vrstu nedodirljivosti. Mogao si je priuštiti sve. Nosio je kratku frizuru, odijevao se praktički u bilo što, a pjevao je i birao vokalne linije po vlastitoj volji, kako mu je već odgovaralo. Nitko mu nije prigovarao. Tako je uz svoje poslovično razbojništvo uskoro postao pomalo drzak, a prema Strattonovim navodima, koji nije uživao takav imunitet i kojemu su, za razliku od pjevača, dani bili odbrojeni, Di’Anno je tada patio i od krize osobnog identiteta. Prema Strattonu, Di’Anno je u nekom trenutku koncerta mogao početi pjevati kao Sting iz The Police, a već u sljedećoj minuti pojavio bi se na pozornici sa šeširom, koji je simbolizirao tadašnji SKA pokret (Britanci ga zovu »pork pie hat«, jer podsjeća na pitu s mesom – inače tradicionalno britansko kulinarsko jelo).
Raskol koji je polako rastao između pjevača i ostalih u ekipi postajao je stvarnost kad je već prilično uobraženi Di’Annno zapeo zadirkivati Judas Priest, koji su u ožujku poveli Iron Maiden na britanski dio turneje, da će ih Maiden na koncertima “otpuhati” s pozornice. Mjesec dana ranije, u vrijeme koncerata turneje “Metal for Muthas”, Di’Anno je, prema Strattonovim riječima, pritiskao sastav da otkaže jedan od nastupa zbog pjevačeva upaljenog grla. Iron Maiden nisu ni pomislili da bi slučajno razočarali svoje obožavatelje pa su koncert izveli bez Di’Anna, a vokale je preuzeo Steve Harris. Tijekom koncerta Di’Anno je sa strane pozornice nijemo promatrao svoje drugove, a Stratton se sjeća njegova ledenog pogleda iz kojeg su cijelo vrijeme sijevale munje. Dennis dodaje da si Di’Anno nakon toga takve manevre ni u snu više nije priuštio.
Za razliku od Di’Anna, Stratton se zbog drukčijih glazbenih pogleda uskoro morao oprostiti od Iron Maiden. Svoj posljednji koncert za Maiden odsvirao je 13.10.1980. Jedne večeri, u vrijeme snimanja prvijenca, dogodilo se da su Stratton i inženjer Martin Levan ostali u studiju dugo nakon što su svi ostali otišli kući. Strattonu je pala na pamet ideja da na vlastitu ruku i bez pristanka ostalih drugova iz ekipe »oplemeni« skladbu Phantom of the Opera dodatnim aranžmanima za šesterožičnu gitaru, a dodao je i dodatne zborske vokalne harmonije koje su neodoljivo podsjećale na stil skladbe Bohemian Rhapsody sastava Queen. Potez zbog kojeg je Harrisu, kao i Smallwoodu, osijedjelo nekoliko (dragocjenih) vlasi. Dennis se inače od ostalih članova sastava izdvajao i godinama. Bio je nekoliko godina stariji, a slušao je i »mekše« zvučeće sastave američkog tržišta poput Styx, REO Speedwagon, Eagles, što naravno nije išlo u kontekst sastava. Harris dodaje da je počeo primjećivati kako Stratton na koncertima znatno više uživa u izvedbi Strange World nego, primjerice, u skladbama Prowler ili Iron Maiden.
Iron Maiden su se u ožujku te godine pojavili kao predgrupa na britanskom dijelu turneje Judas Priest, koji su predstavljali svoj komercijalno probojni album »British Steel«. Zanimljivo je da su albumi »British Steel« i »Iron Maiden« izašli istog dana!
Prvijenac Iron Maiden po izlasku se na ljestvici Velike Britanije popeo do 4. mjesta. Na britanskoj ljestvici najprodavanijih ploča zadržao se čak 15 tjedana! Kritičari su ga dočekali s odličnim ocjenama. Njegov sadržaj je bezvremenski i svojim, za ono vrijeme revolucionarnim izgledom te unikatnim karizmom, krči put procvatu i razvoju metala kroz osamdesete. U tom smislu vrijedi za jedan od elementarnih odnosno temeljnih albuma prema kojem se metal ugledao u budućnosti.
