»S »Trespass«, njihovom prvom progresivnom pločom, bend je napravio silovit iskorak u odnosu na prethodnu ploču i pokazao da je unatoč mladosti članova riječ o jednoj od najzrelijih grupa tog vremena. Ili bolje rečeno: glazba koju su počeli stvarati od te ploče pa sve do sredine sedamdesetih bila je njihovo »zlatno« razdoblje, kad su bili praktički nezaustavljivi i kad je bilo malo grupa koje su se mogle mjeriti s dotjeranošću, kompleksnošću i inteligencijom njihovih kompozicija. Dakle, bend koji je već tako rano i unatoč mladosti članova bio daleko ispred svog vremena i još se danas raspravlja o njemu. Iako su bili mladi, njihova je glazba zvučala kao da dolazi iz neke legendarne, zaboravljene, pretpotopne ere keltskih bajki i legendi. Upravo je »Trespass« bio i prvi stepenik na njihovu putu među glazbene legende.
Genijalni i još danas većini nerazumljeni pjevač i povremeni flautist Peter Gabriel postao je na »Trespass« središnja figura sastava. Svojim upečatljivim interpretacijama tekstova te nezaboravnim i originalnim scenskim nastupima, koji su uključivali cijelu lepezu kostima, postao je duša grupe, nekakav Lennon Genesisa, osobnost »veća od života«.«
Cijelu recenziju albuma »Trespass«, koju je za RockLine 2006. godine napisao Peter »Dr. ProgRock«, možeš pročitati OVDJE.
U kolovozu 1969. Genesis su odlučili krenuti profesionalnim glazbenim putem. Osnivači grupe Peter Gabriel, Tony Banks, Anthony Phillips i Mike Rutherford, u društvu tadašnjeg bubnjara Johna Silvera, razišli su se s producentom Jonathanom Kingom i počeli skladati kompleksnije skladbe. To ih je snažno udaljilo od onoga što su stvorili na pop prvijencu »From Genesis to Revelation«, koji je izašao u ožujku te godine. Grupa je skupila dovoljno novca da si u to vrijeme kupi novu opremu, među ostalim novu bas-gitaru i Hammond orgulje, te je otišla u studio Regent, gdje je snimila nekoliko demo snimki. Među njima i za dvije nove skladbe: “White Mountain” i “Dusk” (“Dusk” se u izvornoj verziji zvala »Family«). John Silver, koji je s grupom snimio gotovo cijeli albumski prvijenac, ubrzo nakon toga odlučio je otići na studij u SAD.
No, grupa nije sjedila skrštenih ruku pa im se već u rujnu pridružio novi bubnjar John Mayhew, s kojim je odsvirala prve koncerte po lokalnim klubovima. S vlasnikom jazz kluba Ronnie Scott’s Genesis su uspjeli dogovoriti da u klubu mogu nastupati jednom na vikend, i to šest vikenda zaredom. Na jednom od tih koncerata primijetio ih je i kućni producent izdavačke kuće Charisma Records John Anthony. On je uvjerio šefa kuće i tadašnjeg menadžera Van Der Graaf Generatora Tonyja Stratton-Smitha da s njima sklopi ugovor. Grupa je željela razgranati i razigrati svoj stil, odmaknuti se od pop orijentiranih skladbi koje su obilježile prvijenac i stvoriti glazbu kakvu svijet do tada još nije upoznao. Mike Rutherford sjeća se: »Naši su koncerti bili poprilično zahtjevni, čak i naporni, ali ipak odličan način na koji se kalio naš novi glazbeni identitet.« Grupa je za emisiju BBC Sessions u veljači 1970. snimila dvije posve nove skladbe, »Looking For Someone« i »Stagnation«.
Nakon nekoliko mjeseci koncertiranja Genesis su imali dovoljno materijala za novi album. U lipnju te godine otišli su u londonski studio Trident da snime novi album. Za producenta su izabrali Johna Anthonyja. Skladbe su snimljene na analognom šesnaestokanalnom snimaču. Anthony Phillips kaže da je snimanje u usporedbi s prvijencem bilo znatno sofisticiranije te da je John Anthony počeo gunđati u situacijama kad je netko iz ekipe morao posebno uskočiti i snimiti svoje dijelove pojedinačno. John Anthony sjeća se: »Dogodilo se da je Mike Rutherford morao slušati određenu skladbu nekoliko minuta jer nije znao kakav gitarski solo da joj doda. To ga je toliko izbacilo iz takta da je poslije, kad je nervozan prionuo na posao, napravio hrpu grešaka.«
Genesis su imali dovoljno materijala za čak dva albuma, ali su bili svjesni i toga da neke ideje nisu dovoljno dobre da bi ih iskoristili. Odabrali su najbolje. Snimanje je trajalo dobar mjesec, što je za ono vrijeme bilo puno. Bend je isprobavao mnogo ideja, više ih puta preuređivao, a vodeći ljudi iz Charisma Recordsa mislili su da se bend više neće pojaviti iz studija i da se u njega jednostavno preselio. Grupa je djelovala u uskoj vezi s Johnom Anthonyjem i bila je vrlo zadovoljna rezultatom. Anthony je naime svojim idejama, iskustvom i osjećajem za profinjenu pozornost pridonio važan dio oblikovanju konačnih aranžmana.
Peter Gabriel kasnije se sjeća: »Pokušavali smo spojiti akustičnu i električnu glazbu unutar iste kompozicije. To su u ono vrijeme radile i neke druge grupe. Na taj smo način željeli postići različita raspoloženja unutar skladbe. Kad danas slušam taj album, trgnem se jer znam da smo neke stvari već tada mogli odsvirati na puno višoj razini. Ipak, već sam tada znao da se određene stvari koje smo radili kreću u pravom smjeru. Ali tada smo svi još učili.«
Skladbe koje su se našle na albumu u osnovi su skladala po dva člana grupe zajedno. Dakle, vodeće motive i osnovni kostur skladbe. Obično su radili u odvojenim parovima, Gabriel – Banks i Phillips – Rutherford. Zatim bi kompoziciju predstavili cijeloj grupi, koja ju je razradila do kraja. Tony Banks kaže: » U to smo vrijeme dosta koncertirali i sve nove skladbe mogli smo vrlo dobro provjeriti kako funkcioniraju na pozornici. Imali smo barem dvostruko više napisanih skladbi nego što ih je na kraju završilo na albumu, a pojedine su se verzije skladbi nevjerojatno brzo mijenjale.«
Mike Rutherford kaže: »Skladbe su bile skladane i aranžirane unaprijed, pa je bilo vrlo malo prilike da poslije, dok smo ih snimali, išta mijenjamo. I zvukovno i u aranžmanima.« Bend je obično uzimao Gabrielove vokalne melodije kao polazište i dodavao elemente klasične glazbe, popa i folka, a posvuda je dodavao i motive odsvirane dvanaesterožičnim akustičnim gitarama Rutherforda i Phillipsa. Aranžmanima s dvanaesterožičnim gitarama bio je sklon osobito Gabriel, koji je smatrao da taj element daje grupi inovativan i jedinstven zvuk.
Skladbu “Looking For Someone” napisali su zajedno Gabriel i Banks. Razvija se iz soulovske vokalne melodije Petera Gabriela, kojoj je grupa dodala elemente folka i naravno element posve samosvojega artizma, koji je kao žanr tek stjecao snagu i u kompozicijama diktirao progresivni razvoj razigranih struktura. Konačni oblik skladbe bio je zajednički rad cijele grupe. Gabriel je kasnije rekao da je skladba “Looking For Someone” već u osnovi dovoljno »idiosinkratična (sama po sebi izdvojena – svojevrsna) da u nekoliko sekundi preusmjeri pozornost publike«.
Skladbe “White Mountain” i “Dusk” suosmislili su Banks i Rutherford, i kad su se složili da su obje dovoljno dobre i da mogu naći mjesto na albumu, predstavili su ih grupi. Skladbu »Stagnation«, koja se u prvotnoj verziji zvala »Movement«, kvintet je napisao zajedno, a Gabriel je tekst za nju napisao tek na kraju. Skladba »Visions of Angels« izvorno je napisana u vrijeme stvaranja materijala za prvijenac »From Genesis to Revelation«, ali je grupa nije iskoristila. Genesis su naime smatrali da nijedna od snimljenih verzija nije dovoljno dobra pa su odlučili promijeniti aranžmane i snimiti je za album »Trespass« u posve novoj verziji. Izvornik skladbe »Stagnation« definira klavirska dionica iz 1968. koju je napisao Anthony Phillips. Phillipsovo sviranje klavira bilo je tada tehnički još vrlo ograničeno. U kombinaciji s vrlo izravnim refrenskim napjevom grupa se pobojala da bi skladba previše podsjećala na pristupe The Beatles ili The Beach Boys. Skladbe »Stagnation« i »Dusk« prikazuju kombiniranje dvanaesterožičnih gitara Phillipsa i Rutherforda, uz podršku Banksa, koji je dodavao vodeće motive na klaviru, a dodao je i sviranje melotrona i orgulja. Zapravo je taj pristup izrastao u zaštitni znak aranžiranja ranih Genesisa. Rutherford je kasnije objasnio da je grupa za određene dijelove skladbe »Stagnation« snimila najprije barem deset linija akustičnih gitara, ali su ih u završnom miksu reducirali. Gabriel je skladbu opisao kao avanturističku pjesmu, bez tipične forme “strofa/refren”, ali s raznolikim promjenama raspoloženja. U jednoj je točki svoje evolucije ta skladba trajala čak 13 minuta, no određeni su dijelovi poslije izbačeni ili promijenjeni. Uvodni dio te skladbe ostao je nepromijenjen.
Završnu skladbu albuma »The Knife« napisali su Banks i Gabriel. U početku se zvala »The Nice«. Naziv je proizašao iz posvete grupi »The Nice«, jer je pristup sviranju Hammond orgulja u njoj podsjećao na stil tadašnjeg klavijaturista grupe The Nice Keitha Emersona (on je iste, 1970. godine, već suosnovao ELP). Genesis su bili veliki pristalice težeg zvuka koji su razvijali The Nice pa su tako pristupili i skladbi »The Knife«. Peter Gabriel rekao je da su htjeli stvoriti »nešto opasnije«, što će odstupati od njihovih točaka akustične delikatnosti. Gabriel dodaje: »To je bio naš prvi vrhunac mračnjačkih vibracija koje smo tada otkrili. Skladba, koja je na albumu duga samo osam minuta, na koncertima se izvodila u znatno duljoj verziji i tako dosezala malo manje od 20 minuta.«
Anthony Phillips rekao je da skladbe »Everywhere is Here«, »Grandma«, »Little Leaf«, »Going out to Get You«, »Shepherd«, »Moss«, »Let Us Now Make Love« i »Pacidy« u studiju nisu dalje razvijali. I Banks je potvrdio da je »Going out to Get You« jednostavno bila preduga da bi se mogla dodati na album, a morali su izbaciti i konkretne dijelove skladbe »The Knife«, koja je tako našla mjesto na albumu u poprilično skraćenoj završnoj verziji. Tony Banks dodaje i to da Phillipsovu skladbu »Let Us Now Make Love« Genesis nikad nisu snimili u studiju jer su se pobojali, odnosno smatrali da bi mogla postati hit singl. Ta je skladba dodana u koncertnoj verziji odsviranoj u veljači 1970. na arhivsku kompilaciju »Genesis Archive 1967-1975«.
Iako je snimanje teklo u opuštenoj atmosferi, Phillips je sa svojim položajem i ulogom u grupi bio sve nezadovoljniji. Sve se više udaljavao i od same glazbene orijentacije, kao i od činjenice da je grupa nastupala na mnogo koncerata, zbog čega je patio njegov rad na skladanju skladbe »Stagnation«. S Genesisom više nije nalazio prave dodirne točke. Phillips je također smatrao da ideje za kompozicije doprinosi previše članova grupe pa je zato teško postići odlučnost pri odlučivanju o tome koju će ideju grupa dalje razvijati u određenoj kompoziciji. I Mike Rutherford primijetio je Phillipsovu sve veću nelagodu već tijekom snimanja albuma. Zato ga je počelo brinuti da će se grupa raspasti ako je Phillips napusti. Phillips je izrazio da ga nastupanje na pozornici, odnosno pred očima javnosti, dodatno stresno opterećuje, a prema nekim zapisima navodno je odlučio napustiti grupu zbog krhkog zdravlja, što ipak nije točno. Phillips je izdržao do koncerta grupe na prostoru Hayward’s Heath, a bend je nakon sastanka u Gabrielovoj kući u mjestu Cobham odlučio nastaviti karijeru.
U vrijeme kad se grupa razilazila s Phillipsom, počela je razmišljati i o zamjeni bubnjara. Mayhew, koji je bio iskusniji po stažu, ali i stariji po godinama te se od njega očekivalo da će upravo zbog dulje kilometraže biti dorastao zadaći, nije bio nešto osobito u doprinosu idejama u fazi skladanja materijala. Također nikako nije uspijevao ni znao slobodnije disati tijekom koncertnih nastupa. Uz to nije znao razviti traženo samopouzdanje. Grupa je promociju albuma »Trespass« započela već u kolovozu. Zato je brzo organizirala audicije. Na njih se prijavio Phil Collins i bio primljen na mjesto novog bubnjara. Genesis su u to vrijeme inače tražili i novog gitarista pa su privremeno nastupali samo kao kvartet. U kasnu jesen grupa se pojavila u televizijskoj emisiji »Disco 2«, gdje je predstavljala album »Trespass«. Na mjestu gitarista tada je s grupom svirao Mick Barnard, koji je s grupom izdržao samo nekoliko tjedana. Peter Gabriel kasnije je rekao da je taj nastup bio potpuna katastrofa. Naime, osim Gabriela svi su ostali svirali na »play-back«. Genesis su u prosincu 1970. održali audiciju za Stevea Hacketta, kojega su početkom siječnja 1971. primili na mjesto stalnog gitarista.
Naslovnicu za album “Trespass” dao je Paul Whitehead, inače kućni slikar izdavačke kuće Charisma Records, koji je oblikovao i naslovnice sljedeća dva albuma Genesisa, »Nursery Crime« i »Foxtrot«. Whitehead je naslovnicu stvorio po uzoru na pastoralne i starinske folk-keltske primjese koje prožimaju album. Međutim, radio je prema popisu skladbi na kojem nije bilo skladbe “The Knife”. Nju su Genesis dodali baš pri kraju, tik prije izlaska albuma. Budući da je ta skladba znatno odstupala od onoga što je Whitehead stvorio na svojoj prvotnoj slici, nije iznenađivalo da je pokazao priličnu nevolju kad su mu članovi grupe pristupili i nagovarali ga da je potrebna promjena. Kako nisu odustajali, uzeo je nož u ruke i njime povukao koso rezanje preko platna. Nož je ostao zabijen u platnu (stražnja strana omota).
Album »Trespass« izašao je 23. 10. 1970. kod izdavačke kuće Charisma Records. U SAD-u je izašao kod jazzovske kuće Impulse! Iako izvori nisu jedinstveni, najpouzdaniji među njima je onaj koji navodi 4. 6. 1971. kao datum izlaska singla “The Knife”. Sedmoinčni vinilni singl za “The Knife” sadržavao je skladbu u dva dijela. Prvi na A-strani vinilnog singla, drugi na B-strani. Ipak, njime se nisu uspjeli plasirati na glazbene ljestvice. Album se prodao u 6.000 primjeraka, što je bilo dovoljno da aktivira novi dio glazbene javnosti, koji se ubrzo počeo vjerno uključivati na koncerte grupe. Iako »Trespass« nije stigao na ljestvice u SAD-u i Velikoj Britaniji, na belgijskoj je ljestvici najprodavanijih ploča zauzeo prvo mjesto, što je grupi otvorilo vrata prvih koncerata na staroj europskoj celini. Godine 1980. album je doživio novo reizdanje. Tada je na tlu Velike Britanije nakratko zauzeo 98. mjesto najprodavanijih ploča. Do te je godine popularnost grupe već konkretno porasla.
»Trespass« je odlična ploča, takoreći klasik, koji označava početak klasičnih, progresivnih Genesisa, i upravo zato što su je slijedile ploče za koje je dugo bilo karakteristično da je svaka sljedeća bila bolja od prethodne, danas je ostala nepravedno pomalo previđena od strane fanova. S njom su Genesis postavili temelje glazbene orijentacije kojoj su ostali vjerni i nadograđivali je kroz sedamdesete, kad su snimili i izdali besmrtne klasike progresivnog rocka.
Autor: Aleš Podbrežnik
