Izdavač: Charisma Records
Datum izlaska: 23. 10. 1970
Produkcija: John Anthony
Trajanje albuma: 42.56 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
S »Trespass«, svojim prvim progresivnim albumom, bend je napravio golem iskorak u odnosu na prethodni album i pokazao da je usprkos mladosti članova riječ o jednoj od najzrelijih grupa tog vremena. Ili bolje rečeno: glazba koju su počeli stvarati od ovog albuma pa do sredine sedamdesetih bila je njihovo »zlatno« razdoblje, kad su bili praktički neustavivi i kad je malo koja grupa mogla parirati dotjeranošću, kompleksnošću i inteligencijom njihovih skladbi. Dakle, bend koji je već tako rano i usprkos mladosti članova bio daleko ispred svog vremena i još danas uzburkava duhove. Iako su bili mladi, njihova je glazba zvučala kao da dolazi iz neke legendarne, zaboravljene, pretpotopne ere keltskih priča i legendi. Upravo je »Trespass« bio i prvi stepenik na njihovu putu među glazbene legende.
Genijalni i još danas većini nerazumljeni pjevač i povremeni flautist Peter Gabriel postao je na »Trespass« središnja figura sastava. Svojim upečatljivim interpretacijama tekstova te nezaboravnim i originalnim scenskim nastupima, koji su uključivali čak čitav niz kostima, postao je duša grupe, nekakav Lennon Genesisa, osobnost »veća od života«.
Gitarist Anthony Phillips svojim je romantičnim, keltskim solažama i folk-rockerski intoniranom akustičnom gitarom u skladbe unosio dašak nekog mističnog, engleskog sela. Pa i mračnog i tajanstvenog ugođaja. Upravo su te kombinacije prevladavale u njihovoj glazbi »zlatnog«, odnosno klasičnog razdoblja, kad je bend stvarao povijest progresivnog rocka i napravio većinu svojih najboljih djela.
Banksove masivne hammond orgulje i izvrsno korištenje melotrona dodali su najviše tajanstvenosti i drame. Mješavina ta tri elementa bila je ključna da grupa postane prepoznatljiva i počne se potpuno razlikovati od svih rock sastava tog vremena. Zamjena bubnjara Johna Silvera s prvog albuma Johnom Mayhewom bila je priličan korak naprijed, iako ni potonji nije dugo ostao u grupi. Donio im je mnogo rockerskiju ritam liniju od prethodnika. Ako netko slučajno zna kamo je Mayhew danas nestao, bit ću mu jako zahvalan na informaciji.
Mike Rutherford pak već je izumio svoj osebujan, melodičan način sviranja bas-gitare i iako ga se danas uz sve genijalne glazbenike u toj grupi često zaboravlja, mogu reći da je zacijelo bio jedan od originalnijih basista tog vremena.
»Trespass« se otvara dramatičnim i romantičnim epom »Looking For Someone«, preciznije dramatičnim Gabrielovim pozivom koji izražava osamljenost. Zvučna pozadina sastavljena od Banksovih orgulja i melotrona pojačava klimaks cijele skladbe, u kojoj se mračno raspoloženje prelijeva s optimističnim. Maštoviti i mjestimice tužni Phillipsovi rifovi te sjajna ritam linija Rutherforda i Mayhewa u završnom dijelu skladbe podižu napetost. Gabrielov melankolični i dramatični vokal pak je onaj koji od cijele skladbe čini besmrtnu klasiku za sva vremena.
Još dramatičnija i napetija, upravo tragična skladba je ep »White Mountain«, koji priča priču o samotnom vuku iz romana Bijeli očnjak. Nije teško zamisliti zasnježene planine kroz koje trči osamljeni vuk kojeg progone divlji lovci. Gabrielov melankolični i mjestimice razjareni, gotovo čovječanstvu predbacujući vokal nad tragičnom sudbinom plemenite životinje nikad vas ne ostavlja hladnima. Brojni folk elementi i melotron sjajno se uklapaju u to napeto i “zimsko” raspoloženje.
»Visions« of Angels također je dramatičan ep, koji je u refrenu ipak nešto svjetliji, iako je tekst opet pun Gabrielova sarkazma na račun čovječanstva, koje je zatajilo Boga u sebi i zamijenilo ga lažnim, materijalnim idolima. Banks i ovaj put blista na orguljama i melotronu, a Mayhew iznenađuje svojim odličnim bubnjanjem. Akustična Phillipsova gitara pak je cijelo vrijeme konzistentna.
»Stagnation« je pjesma puna različitih motiva i raspoloženja. Uvod je svijetao, pozitivan, a otvaraju ga Phillipsova akustična gitara i Banksova pozadina iz melotrona. Najbolji dio skladbe nastupa u srednjem dijelu, kad se cijelo raspoloženje potpuno smiri i slijedi smiren, gotovo transcendentalan ritam na akustičnoj gitari, u kojem Gabriel nastupa sa stihovima »and each will find a home, and there will still be time, for love in my friend…«. Zatim slijedi juriš orgulja, melotrona, bubnjeva i gitare, a potom opet nastupa melodičan i smiren dio na flauti s višeglasnim, pozitivističkim refrenom. Općenito, upravo je ta skladba središnji dio albuma i najbolje odražava njegov mistični i tajanstveni duh te Gabrielove tekstove pune vječnog ljudskog sukoba i njegove osobne bitke između dobra i zla.
»Dusk«, s pratećim vokalima u refrenu, vrlo je lijepa pjesma koja nešto smiri cjelokupno raspoloženje albuma i svojevrsna je priprema za završni finale. Grade je Phillipsova melodična akustična gitara, Gabrielova flauta i Banksov melotron te već spomenute vokalne harmonije.
»The Knife«, završna drama o brutalnosti nadzornih institucija, nije samo jedna od najboljih skladbi ovog albuma, nego i jedna od njihovih najviše »heavy« kompozicija u povijesti. Ujedno je i najmanje mistična i najprizemljenija skladba albuma. Odražava i tadašnji duh većine članova grupe kojima je glazba tada među ostalim značila bijeg od okoštalog britanskog sustava, koji je takvim umjetnicima namijenio malo perspektive u životu. Ta je skladba dugo vremena bila obavezni završetak njihovih koncerata. Anthony Phillips, koji na albumu većinom koristi akustičnu gitaru, ovdje s brojnim naelektriziranim i sirovim rifovima te izvrsnom solažom u središnjem dijelu, punom tercnih harmonija, naprosto poziva na sukob sila tame i svjetlosti; nadzora i slobode. To je po mom mišljenju i njegovo najbolje djelo s grupom, odnosno najbolji prikaz njegova izuzetnog glazbenog talenta. Njegov nasljednik Steve Hackett puno je naučio upravo od njega. Ritam je brz, jedan od najbržih kod njih uopće, bubnjar Mayhew također pokazuje da nije bio naivac i da je ostao naširoko previđen, za razliku od svog nasljednika Phila Collinsa, koji je postao jedna od najpoznatijih glazbenih ikona. Ta Gabrielova sarkastična kritika britanskog društva i represije režima bila je samo jedan od mnogih njegovih obračuna na račun »zaostalosti« čovječanstva. Album sa svojim epskim kompozicijama blista od početka do kraja.
Kao što sam već ranije spomenuo, originalni i sjajni gitarist Anthony Phillips napustio je grupu nakon ovog albuma, službeno zbog slabog zdravlja, a neslužbeno i po vlastitim riječima zbog velike treme pred nastupima na pozornici. Kasnije je ipak započeo solo karijeru i stvorio nekoliko sjajnih albuma simfonijskog progresivnog rocka. Njegov prvi album »The Geese And The Ghost« (1977) obavezno je slušanje za sve fanove ranih Genesis, jer stilom najviše podsjeća upravo na »Trespass«. Za Genesis su tada slijedile dvije vrlo važne promjene koje su oblikovale »klasične« Genesis i naposljetku ih odvele na sam vrh žanra, rame uz rame s najvećima, a rock (pa i pop) glazbi donijele su dvije besmrtne ikone.
»Trespass« je odličan album, takoreći klasik, koji označava početak klasičnih, progresivnih Genesis i upravo zato što su ga slijedili albumi za koje je dugo bilo karakteristično da je svaki sljedeći bio još bolji od prethodnog, danas je ostao nepravedno nešto previđen među fanovima.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Looking For Someone (7:06)
2. White Mountain (6:42)
3. Visions Of Angels (6:50)
4. Stagnation (8:48)
5. Dusk (4:13)
6. The Knife (8:56)
Postava:
Peter Gabriel – vokal, flauta, harmonika, tamburin, bas bubanj
Anthony Phillips – akustična 12-žičana gitara, sve električne gitare, dulcimer, prateći vokal
Anthony Banks – orgulje, klavir, Mellotron, gitara, prateći vokal
Michael Rutherford – bas-gitara, najlonska i akustična 12-žičana gitara, čelo, prateći vokal
John Mayhew – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
