Godina 1969. za Led Zeppelin ostala je upamćena kao godina eksplozije supernove rock’n’rolla koju više nitko nije mogao previdjeti. Odjednom je ta nova zvijezda zasjala punim intenzitetom. Te su godine izgradili izvanrednu pistu s katapultom do besmrtnosti i postali popularni s obje strane Atlantika. Prvo su u siječnju te godine izdali studijski prvijenac, a onda u listopadu iste godine i drugi album. Serijom koncerata nevjerojatno energičnih za ono vrijeme bend je izborio status skupine koja je simbolizirala dotad neviđeni seksepil i razuzdanost te šokantno sirovu verziju rock’n’rolla, snažno ukrštenu s retorikom bluesa. U 1970. svi su nestrpljivo čekali novi album. Zapravo je treći album skupine, “III”, bio najnestrpljivije iščekivani album te godine. Svi su naime čekali novu inačicu skladbe Whole Lotta Love. I?
Već mjesecima prije službenog izlaska albuma »III« John Bohnam je »upozoravao« predstavnike medija da će sljedeći album biti »akustičan« i da će skladbe na njemu biti najbolje što je skupina do tog dana predstavila javnosti. Nitko to nije shvaćao dovoljno ozbiljno. Album nije samo akustičan. On je puno više od toga. U usporedbi s prethodnicima čak je art. Led Zeppelin njime nisu iznenadili ni sami sebe, dok je svijet, nakon izlaska tog albuma, bio u šoku.
U vrijeme kad su planetom već lomatali nevjerojatno bučni rock bendovi poput Deep Purple s albumom Deep Purple In Rock, ili Uriah Heep s prvijencem, pa Black Sabbath koji se budio s dva albuma u džepu, ili Ten Years After s “Cricklewood Green”, Led Zeppelin su krenuli drugačijim putem od onoga koji su diktirali tadašnji trendovi i novim su dostignućem pokazali da skupina nosi puno širi artistički potencijal i domet nego što se pretpostavljalo. Led Zeppelin su naravno opet servirali rock i blues i šund – po običaju, no ovaj put je sve bilo puno pažljivije posloženo. Gitara više nije nužno dominirala, aranžiranje je postalo »demokratičnije« i međusobno pomirljivo – dakle uravnoteženo, a prije svega John Paul Jones je mogao iskoristiti svoj arsenal višeslojno istesanog glazbenika. Prednost su dobili akustični aranžmani, integracija mnogih instrumenata, od egzotičnih udaraljki do običnih žlica, mandoline,… John Paul Jones je uz svoje standardno sviranje basa koristio i kontrabas, dodao u aranžmane gudače i klavijature. U That’s the Way je npr. svirao bas gitaru s naprstkom, što je praksa sviranja slide gitare. Robert Plant je dokazao da njegov vokal bez puno truda pali i uz normalno pjevanje, bez frenetičnog napona koji je na prošla dva albuma uglavnom pod svaku cijenu bio usmjeren samo na ljuljanje tonova na kraju pete oktave. Bend je svoju retoriku rocka i bluesa proširio integracijom elemenata folk glazbe, world glazbe i countryja. To je napravio tako da je Led Zeppelin karakter ostao do u tančine sačuvan, a u eklekticizmu zrelo nadograđen.
U proljeće 1970. Page i Plant odlučili su da će zajedno sa svojim obiteljima otputovati na odmor u Kambrijsko gorje u Walesu. Na odmor. Ništa drugo. Bend je samo u posljednjoj godini odsvirao 150 koncerata, a krajem 1969. već je počeo pisati novi materijal. Odmor je bio nužan. U svakom slučaju, to nije bio običan odmor. Utjecao je na konačnu sliku albuma »III«, što najavljuje i posebna zahvala lokaciji Bron-Yr-Aur, upisana na omotu albuma. Na ideju je došao tadašnji 22-godišnji Robert Plant, kad je iz sjećanja dozvao dječje uspomene na to kako je s roditeljima jednom posjetio kolibu iz 18. stoljeća zvanu Bron-Yr-Aur. Dakle, stara kamena kućica usred mistične velške pokrajine Snowdonia.
Robert Plant je kasnije rekao: »Bilo je vrijeme za “inventuru”, ali pritom nismo htjeli izgubiti moment kreativnosti i nadahnuća. Potez je bio izuzetno praktičan. Provesti vrijeme bez struje, uz svijeće i vodu iz izvora.«
Jimmy Page dodaje: »Bili smo toliko ispred svih da ljudi nisu mogli shvatiti što to, dovraga, radimo. Posebno kritičari nisu bili na istoj valnoj duljini s albumom. Dok su novinari govorili da smo novim albumom suzili kreativni raspon, bilo je u najmanju ruku obrnuto. Novim smo albumom u artističkom smislu ekspandirali.«
»Sazrijevao sam kao skladatelj i izvođač, a nadahnuće sam tada pronašao u mnoštvu raznolike glazbe. U društvu izvrsne skupine imao sam priliku isprobati stvari koje inače na takav način ne bih mogao«, dodaje Jimmy Page.
Upravo zbog tog nerazumijevanja medija album je na ljestvicama prošao slabije. Također se album u vrijeme izlaska nije prodavao tako dobro kao prethodna dva. Snimljen u Londonu, na prizorištu Headley Grange, uz pomoć Rolling Stones Mobile studija te u studiju Olympic, a izašao je 5. 10. 1970. kod izdavača Atlantic Records. Album je producirao Jimmy Page, a uz njega su sudjelovali i Jeremy Andrew Johns i Terry Manning.
Nakon njegova izlaska mnogi su nad čuvenim sadržajem albuma vrtjeli očima. Album je naime bio okrenut naglavce u odnosu na ono što se očekivalo i što bi, u očima javnosti i kritičara, trebao biti: hard rock injektiran teškom dozom testosteronskih viškova. Upravo ono što je godinu dana ranije Led Zeppelin uzdiglo među zvijezde međunarodne scene. Čak šest skladbi albuma »III« gradi aranžmane tako da proizlaze iz fraza Pageove akustične gitare. Bend je pritom isprobao baš sve što mu je palo na pamet. Od tradicionalnog folk i keltski zvučećeg instrumentala, uz koji bi se mogle podbrusiti i zavrtjeti pete (Bron-Y-Aur Stomp), do country blues obješenjaštva (Hats Off to (Roy) Harper), pa blue grassa (Gallows Pole), gdje ne nedostaje ni akustični ni električni bendžo. Brade su narasle do mjere na koju bi im zavidjeli i hobiti, u scensku konfekciju ušle su razne kape, a bend je preuzeo izgled stanovnika ruralnih farmi. Narav albuma često je pastoralna i zvuči organski koliko god može. Cijeli njegov sadržaj odsvirali su sami Led Zeppelin. Bez gostujućih glazbenika. Dodano je nešto efekata – što je normalno, a inače je album tijekom snimanja u punom izdanju zadržao sirov i autentičan zvuk. I tekstovi su u cijelosti bili samo tekstovi skupine. Njihov je autor u cijelosti Robert Plant, koji je kao pjesnik napravio odlučan napredak. Novi je album bio odlična sinteza rock’n’rolla, folka i world glazbe.
Zajedljivost kritičara vidljivo je iritirala skupinu pa Led Zeppelin ni u nastavku karijere nisu pokazivali posebno prijateljski odnos prema predstavnicima medija. Možda upravo zato što im mediji nikad nisu bili posebno skloni, a u razdoblju izlaska albuma »III« ta je nesklonost bila utoliko izraženija. Pa ipak. Tko je skupinu jako dobro poznavao, nad onim što je donosio album »III« nije smio biti ni najmanje iznenađen. Usput. Page je svoj sitar dovukao u Englesku mnogo prije nego što je George Harrison njime impresionirao publiku i radijske postaje. Već duboko u šezdesetima, kad je Jimmy Page važio za jednog od najcjenjenijih studijskih glazbenika, tip je upijao baš sve što bi mu prošlo pokraj nosa te tako širio svoje vidike i držao korak s aktualnim trendovima. Uz čikaški blues bum, Page se tada oduševljavao i folk gitarskim virtuozima Bertom Janschem i Johnom Fahreyem.
Dodavanje začina »egzotike« u rock’n’roll može se primijetiti već na oba prethodna Led Zeppelin albuma. Npr. u Babe I’m Gonna Leave You, gdje je satkano nekoliko različitih glazbenih elemenata. Od neoklasike, skretanja unutar solaže odsvirane po gotovo flamenco uzoru i gotovo metalskog fraziranja. Kao da je oženio Joni Mitchell s metalom. I Black Mountain Side sadrži gostovanje indijskog glazbenika na tabli.
Immigrant Song, najtvrđa skladba albuma, zapravo je priča o Vikinzima i njihovoj invaziji. Skupina je naime 22. 6. 1970. nastupila u islandskom Reykjavíku. Tamošnji zastanak s danom koji je svijetlio nevjerojatnih 24 sata bio je za Plantovu inspiraciju pri pisanju tekstova jednako važan kao odmor u Snowdoniji. Samo tjedan dana kasnije Led Zeppelin su nastupili na domaćem festivalu u mjestu Bath. Immigrant Song ostavila je među članovima kvarteta takav dojam da ju je skupina htjela odmah predstaviti publici pa je njome otvorila koncert u Bathu. Bend je nastupio pred 150.000 glava mnoštva, svirao više od tri sata i izveo čak pet dodataka. Led Zeppelin su izašli na pozornicu u vrijeme zalaska sunca, a dan je polako gasnuo točno iza pozornice. Menadžer Peter Grant nije skrivao zadovoljstvo dok je oduševljeno pratio uspješnu predstavu svojih štićenika. Publiku i javnost pak je više nego nastup u zalasku sunca šokirao trenutak kad je Page zamijenio svog Les Paula akustičnom gitarom, a John Paul Jones uzeo u ruke mandolinu. Plant je najavio izvedbu skladbe naslova »The Boy Next Door«, koju su Plant i Page jedinu dovršili tijekom odmora u Snowdoniji i koju su prije izlaska albuma »III« Led Zeppelin preimenovali u That’s The Way. Bilo je to prvi put da su Led Zeppelin pred domaćom publikom zasvirali akustično.
Ako se zadržimo još malo na ostalim skladbama albuma, npr. intenzivna, ali misteriozna Friends nosi Pageov eksperiment s ugađanjem, jer je njime htio uhvatiti vibraciju drndanja tradicionalnih ritmova sjevernoafričke glazbe. Dodana orijentalna tonalnost, kao i gudački aranžmani, izazivaju čak i Holstovo djelo Mars. S Friends je skupina tako otvorila vrata da jednom stvori kompozicije poput Kashmir ili/i Four Sticks. I Stairway To Heaven i Over The Hills And Far Away imaju na albumu »III« svoje pretke. Srodnost se može naći u skladbama That’s the Way i Gallows Pole.
Since I’ve Been Loving You skladba je koja je nagovještavala kamo će se skupina razvijati u budućnosti. Page je za nju rekao da je odsvirana u duhu bluesa, a istodobno odražava odsjaj zajedničke svijesti kvarteta da se pomakne prema novim kreativnim sferama. U svakom slučaju, po uzoru na blues »uhvaćena je među dvanaest taktova«, no daje osjećaj da se tijekom svoje gradacije neprestano mijenja. Od početka do kraja. S Jonesovim Hammondom.
A onaj brujeći zvuk koji na prijelazu povezuje skladbe Celebration Day i Friends? Dodan je naknadno, i to nakon što je jedan od tehničara greškom izbrisao uvodni bubnjarski umetak Johna Bohnama, za koji je u početku bilo zamišljeno da se koristi u Celebration Day. Moguće je da Bohnam nije želio još jednom odsvirati taj umetak. Prijelaz koji povezuje oba komada inače je briljantna zamisao.
Da se Page oduševljavao Aleisterom Crowleyjem, tada već nije bila novost. Kasnije je kupio čak i njegovu kuću i posjed na Loch Nessu te se onamo i preselio. Ako su The Beatles na naslovnicu albuma »Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band« dodali lik Crowleya, Led Zeppelin su otišli korak dalje. Dio njegovih fraza (izreka) ugradili su na samu ploču. To su napravili u završnoj fazi masteriranja zvuka, a za to se pobrinuo Terry Manning. Odabrali su fraze: ‘Do what thou wilt’, koja se nalazi na prvoj strani, i ‘So mote it be’, koja se nalazi na drugoj strani ploče. Namjera je bila odati počast Crowleyju. Jimmy Page naravno nije bio opsjednut vragom, ali ga je oduvijek privlačio okultizam i crna magija.
»III« ne spada među komercijalno najpoznatija postignuća skupine, ali je Page slikovito sažeo duh vremena u kojem je album nastao i njegovu artističku srž: »Znali smo da je ono čega smo se prihvatili pravi put. Albumom smo zapravo zakoračili na novo glazbeno tlo. Kao da smo se mačetom probijali kroz džunglu i pritom otkrili svetište koje je tisućljećima bilo skriveno.«
Kad je album »III« izašao i kad se sva prašina slegla, Led Zeppelin su jednostavno krenuli dalje. Kao što su to činili uvijek, počeli su pisati i stvarati novi materijal, koji se našao na njihovu najvećem albumu, a to je “Led Zeppelin IV”. I na tom se albumu Page u aranžiranju obilato oslanjao na upotrebu akustične gitare. To je nemoguće preslušati u najpopularnijim klasicima predvođenima Stairway To Heaven, Going To California, The Battle Of Evermore i Four Sticks. Pa onda razumi glazbene kritičare.
Album »III« među svim Led Zeppelin albumima zacijelo čuva najviše suvremenog karaktera. Čuva karakter vječne aktualnosti. Čak i kad ga slušaš u 2020., dakle 50 godina nakon izlaska. To znači da je bend zapravo stvorio artistički briljant koji je cijelo vrijeme aktualno inspirativan. Na njemu su uspjeli poslužiti izvanrednu koliziju folka, world glazbe, rocka i bluesa, što djeluje naprosto jedinstveno i neponovljivo. Pritom su instinkti i iskonski osjećaji – uz neslućene talente kvarteta, dosegnuli najvišu razinu srčanosti i iskrenosti. Album »III« i nakon 50 godina od izlaska ostaje u svemu poseban Led Zeppelin album. To je onaj album koji raste sa svakim naknadnim slušanjem i hvata sve intenzivnije. Album koji nagrađuje slušatelja bogatim sadržajem mnogih detalja unutar drskog i hrabrog aranžiranja. Pristup koji je u rock 1970. donosio nevjerojatnu inovativnost. To znači da su Led Zeppelin njime zapravo bili ispred vremena i da je vrijeme možda tek danas, 50 godina kasnije, stiglo album »III«.
Autor: Aleš Podbrežnik
