Iron Maiden su nakon albuma »Seventh Son Of A Seventh Son«, izuzetno uspješne turneje koja je slijedila njegov izlazak – na kojoj je nove scenske podvige pratila golema ambicioznost sastava da još više proširi i obogati sve popratne scenske kulise i posluži još spektakularnijim nastupima – te najambicioznijeg albuma, koji je svojim usmjerenjem nalagao još kompleksnije aranžmane, reflektirao se čak i progresivno i opet sadržavao zvučne efekte gitara odsviranih kroz sintesajzer, dosegnuli točku zenita. I u artizmu i u komercijalnom smislu. Postavu je krasila magija sastava koji je od 1982. djelovao u nepromijenjenoj postavi i nanizao najbolje albume ne samo svog zlatnog doba, nego čitave karijere. Stoga nije čudo da je album »Seventh Son Of A Seventh Son« (RockLine recenzija) zauzeo prvo mjesto najprodavanijih ploča u SAD-u. Pravilo bi bilo da si svaki sastav koji bi u karijeri postigao nešto slično bez ozbiljnijih dvojbi priušti barem godinu dana stanke, u tom vremenu napuni baterije i revitalizira se. Čestita si i ponovno se nađe nakon godinu dana da nastavi sa svojom misijom. Godina 1989. trebala je tako za Iron Maiden biti godina zasluženog odmora. A ipak?
Steve Harris se predano bavio produkcijom i režijom koncertnog filma »Maiden England«, koji potječe s britanskog dijela turneje »Seventh Tour Of A Seventh Tour« i koncerta u Birminghamu. Adrian Smith, koji je svoj skladateljski talent kapitalizirao ponajviše na albumima »Somewhere In Time« (RockLine recenzija) i »Seventh Son Of A Seventh Son«, pokrenuo je novi glazbeni projekt A.S.a.P. (Adrian Smith and Project), koji je bio rockerski »mekši« i više muzikalno orijentiran, mjestimice čak i AOR-ovski. Iskru koja je zapalila taj projekt valja potražiti na dva skrivena nastupa članova Iron Maiden, FM i Urchin. Jedan od ta dva izašao je i u obliku bootlega (The Entire Population of Hackney, 19.12.1985, uživo iz kluba Marquee). Adrian je u A.S.a.P.-u preuzeo i vokalne dužnosti (njegov je vokal grubljeg karaktera, povremeno na pamet padne neki Bryan Adams) i mnogi su se uplašili da će potpuno prestati svirati metal. Izlazak prvijenca i jedinog albuma tog projekta »Silver And Gold« obožavatelji Iron Maiden nisu previše toplo dočekali, a nije ni naišao na pretjeranu pažnju medija, donio je komercijalni debakl i brzo potonuo u zaborav.
Bruce Diskinson je pak 1989. snimao svoj prvi samostalni studijski album »Tattooed Millionaire«. U to je vrijeme napisao skladbu Bring Your Daughter to the Slaughter, namijenjenu kao glazbena podloga za film »A Nightmare On Elm Street 5: The Dream Child«. U Dickinsonovoj studijskoj ekipi bio je bivši gitarist White Spirita Janick Gers, koji je skupljao iskustva i kod Iana Gillana i njegova sastava te čak doprinio jednim od gitarskih solaža na prvijencu bivšeg pjevača Marilliona Fisha »Vigil in a Wilderness of Dreams« (RockLine recenzija). On je Dickinsonu zapravo odsvirao sve gitare na prvom albumu. Bruce Dickinson je taj potez obrazložio činjenicom da se na taj način želio okušati u glazbenim izazovima, što si unutar Iron Maiden nikad ne bi mogao ili smio dopustiti.
Zatim je došao kraj 1989. i studeni, kad je sastav priredio zabavu kojom je proslavio izlazak novog koncertnog filma, dostupnog na VHS kasetama. Tamo su objavili da u bliskoj budućnosti kreću u novi proces snimanja albuma, koji bi u odnosu na razigrani »Seventh Son Of A Seventh Son« trebao biti više »skinut do kosti« i pojednostavljen te tako donijeti povratak sastava svojem izvorištu – elementarnosti. Dok je za Iron Maiden sve još djelovalo kao savršen proljetni procvat, ako ne i vrhunac umjetničkog i komercijalnog cvjetanja, ta je bliska budućnost nagovijestila da je sastav stigao do vrtloga koji će ga povući u neizvjesna i turbulentna devedeseta.
Ono što je Dickinson stvarao na svom albumu impresioniralo je Harrisa. Album »Tattooed Millionaire« izašao je u svibnju 1990., dakle dobrih četiri mjeseca prije novog albuma Iron Maiden. Harris je oduševljenje pokazao već za skladbu »Bring Your Daughter… To the Slaughter« i procijenio da bi i Iron Maiden mogli potražiti priliku u sličnom glazbenom smjeru. Dickinsonova skladba, zamišljena kao glazbena podloga za horor, toliko se Harrisu svidjela da je pitao bi li Iron Maiden mogli snimiti svoju verziju te skladbe za svoj novi album, s čime se pjevač složio. I više od toga. Bio je čak počašćen. Dickinsonov studijski prvijenac po kvaliteti je doduše oscilirao. Nije sadržavao Bring Your Daughter… To The Slaughter, a i inače mu je zajednički nazivnik prije bio u hard rocku nego u metalu. Sadržavao je vrlo raznolik glazbeni izbor, uključujući epski uvod skladbom Son Of A Gun, himničnu naslovnu skladbu, pa jureći rock’n’roll zavodnik Dive! Dive! Dive!, osobnu ispovjednu Born in ’58 i čak više nego pristojnu obradu hita All The Young Dudes grupe Mott The Hoople, čiji je autor David Bowie. Kako god, pjevač je prvim samostalnim studijskim albumom postigao svoj cilj. Načas je istupio iz konformističke udobnosti koju je uživao artizam njegova bivanja u Iron Maiden
Smith, koji je s A.S.a.P. prvijencem »Silver And Gold« izgorio, u srcu je važio za klasičnog hard rock skladatelja. Posjedovao je profinjen i izgrađen smisao za pečatnu muzikalnost kad je slagao svoje kompozicije. Malodušnost gitarista zbog pogroma A.S.a.P.-ova prvijenca dodatno je produbljivala i raskol između gitaristove glazbene vizije i novoutvrđenog smjera sastava Iron Maiden. Steve Harris je primijetio da se gitarist počeo udaljavati i sazvao je sastanak s njim. Na njemu ga je pitao želi li ostati u sastavu. Smith je odvratio da više nije siguran i Harris je odlučio zapravo sam umjesto Smitha, pri čemu je morao, kao čovjek kojemu su Iron Maiden prvi prioritet u životu, progutati poprilično gorkih knedli kad je shvatio da je izgubio Adriana Smitha. Znao je samo da sastav mora ostati jak i izdržati.
Tko je pomno pratio jedan od gornjih odlomaka ovog eseja, neće se čuditi da su Iron Maiden ne samo vrlo brzo našli zamjenu za Adriana Smitha, nego da je novi član sastava postao baš Janick Gers, podrijetlom iz engleskog mjesta Hartlepool. Na audiciji su bile dovoljne tek tri skladbe da ga Iron Maiden prime u svoje redove. Prema van je sve djelovalo kao da nitko pretjerano ne žali za Adrianom Smithom. U sjaju stroge profesionalnosti tu nije bilo mjesta za pretjerano osjećanje i oplakivanje.
Nakon 1982., kad su izdali »The Number Of The Beast« (RockLine recenzija), Iron Maiden su svoj sljedeći album ponovno snimali u Velikoj Britaniji. Za to su izabrali nikog drugog nego svog šestog člana, Martina Bircha. Ovaj put za snimanje su izabrali čak štalu preuređenu u studio, koja se nalazila na imanju Stevea Harrisa u engleskom Essexu. Snimanje je trajalo tri tjedna.
Steve Harris je u vrijeme pripreme albuma »No Prayer for The Dying« razglabao: »Uglavnom je riječ o agresivnijem albumu nego što su bili prethodni. Mislim da su neki naši obožavatelji bili poprilično razočarani glazbenim smjerom koji smo nedavno odabrali. Zato će biti sretni kad vide da se vraćamo agresivnijem i udarnijem stilu. U sastavu definitivno još uvijek gori vatra!«
Možda je baš u vatri ključ, jer se ona nije razgorjela kako se moglo očekivati. Nema sumnje da je sastav u album »No Prayer For The Dying« uložio mnogo dobrih ideja i rješenja, no album kao cjelina ipak zapinje u mlakosti i ostavlja dojam da mu jednostavno nešto nedostaje. Sigurno je da s Smithovim odlaskom više nema magije i da Gers nije isti gitarist, ali problem nije bio u tome. Kemija osamdesetih zauvijek je zaboravljena, no to nije izgovor da Maiden ne bi mogli pronaći pečatniju kemiju i ubuduće. Dickinson je drastično promijenio pristup pjevanju, koje je postalo izrazito grleno, hrapavo i agresivno. Na većini točaka albuma pristupa na takav način, a najviše godi baš na oba singla, Holy Smoke i Bring your Daughter … to the Slaughter, koji je za sastav uopće bio prvi i jedini singl kojim je zauzeo prvo mjesto ljestvice.
Uz činjenicu da se album slabije odrezao od prethodnika, i na američkoj (12. mjesto) i na britanskoj ljestvici (2. mjesto), ni singl na prvom mjestu ne donosi bitno olakšanje. Za skladbu Tailgunner također je isprva bilo planirano da izađe kao singl, no sastav je za nju snimio samo video. Singl nikad nije izašao, ali je Derek Riggs na tu temu ipak stvorio naslovnicu s Eddiejem!
Sastav je izdao svoj prvi singl za skladbu Holy Smoke 10. 9. 1990., dakle nekoliko tjedana prije službenog izlaska albuma. Na britanskoj ljestvici najprodavanijih singlova zauzeo je treće mjesto.
Polovica skladbi, a možda i koja više, ostavlja dojam da su mogle biti znatno bolje i da nose, na neki način, neiskorišten potencijal. Takva je recimo The Assassin, u kojoj mračna atmosfera cijelo vrijeme odlično raste kroz posrećenu strofu i predrefren, dok je ne pokopa posve beskoristan refren, bez melodije. Public Enema Number One se još uspije spretno izvući, dok Fates Warning u refrenu ostaje slično neiskorišten. Završna Mother Russia donosi iskru nade da je napokon s nama ep poput naslovne skladbe s prethodnog albuma ili To Tame A Land, ali ipak … Komad se »presiječe« nakon pet i pol minuta sviranja, baš na točki kad bi se trebao razvijati dalje kroz gomilu raznolikih motiva i promjena ritmičkih ključeva, što slušatelja opet ostavlja hladnim. Komad posjeduje odlične ideje koje Iron Maiden namjerno nisu razvili do kraja, jer je u viziji bila tražena »elementarnost«. Ne treba posebno naglašavati da je grubljem zvuku i pojednostavljenim aranžmanima slijedio i sadržaj poruka u tekstovima, koji su misterij, okultizam i fantaziju zamijenili tegobama svakodnevice, društvenom kritičnošću, jurenjem prema ekološkim katastrofama, ismijavanjem tele-evanđelista …
Zvuk je skinut do kosti i pokušava uhvatiti živost. Pojednostavljenost i izravnost godi tipu kompozicija kao što su Holy Smoke, Bring Your Daughter… to the Slaughter (s prikrivenom rock’n’roll konotacijom) i uvodni Tailgunner. No albumu dodaju »party time« vibru, što heavy metalska pravovjernost jako slabo podnosi. Rijetki cvjetovi koji donose nešto veselja jesu odlična naslovna balada i Run Silent Run Deep, koji love nešto one »pobjegle« magije prijašnjih albuma, i to uglavnom zahvaljujući činjenici što Dickinson u obje pristupa čistim vokalom. Sve je to rodilo osjećaj premale detaljiranosti albuma i zaključak da nije izbacio svu vatru za koju je imao potencijal. Onu traženu vatru na koju su dečki svoje obožavatelje navikli i razmazili na prethodnih sedam izdanja. Tu je konkretno omekšani Hooks In You, koji zapravo djeluje najhardrockovskije, što ne čudi jer je riječ o nedovršenom radu Adriana Smitha. Pritom je zanimljivo da kao kompozicija trguje boljim rješenjima u izvedbi veze između strofe i refrena od nekih drugih, agresivnijih skladbi albuma.
Sve “rubne” činjenice preostalih novosti, kao npr. da je Dickinson »nadogradio« elementarnost tako da je pustio bradu, da između angažiranog i svježeg Janicka Gersa i Adriana Smitha nema ni približno gitarskog znaka jednakosti, da se na naslovnicu vratio Eddie bez lobotomije – dakle u suzvučju slika s prva tri albuma, samo s tom razlikom da je postao zastrašujuće »ružniji«, ako ne i najružniji Eddie u karijeri Iron Maiden i još štošta, nisu ni bitne opaske, iako posve smisleno prate cijelu glazbenu promjenu. Jednostavno. Albumu kao cjelini nešto je nedostajalo. Kao da se bend namjerno kočio i zadržavao žar nadahnuća te tako previše konciznost usmjeravao ideje upravo s namjerom da iz sebe izbaci što agresivniji i izvornije zvučeći album. Očito je da je baš u toj slijepoj želji izgorio.
Harris se kasnije branio: »Željeli smo da album zvuči što življe. Za moj ukus, album nije baš ono što sam očekivao, a pri takvim je raspravama opet ovisno tko ti je sugovornik. Neki ljudi smatraju da je to naš najbolji album, drugi kažu da je najgori. Ako pitate mene, smatram da to nije naš najbolji album, ali sigurno nije ni naš najgori.«
Turneja »No Prayer On The Road« započela je 19. 9. 1990., dakle dobrih deset dana prije službenog izlaska albuma, a završila dobru godinu dana poslije, 21. 9. 1991. Sastav je u sklopu turneje odsvirao 110 koncerata. Iron Maiden su se za novu turneju izbjegli divovske scenske produkcije i slijedili uzor svete jednostavnosti, koja je sadržavala uglavnom samo konkretnu scensku rasvjetu, tako da su ponovno dočarali klupski osjećaj, samo što je ovaj put taj osjećaj pratila naravno masovna posjećenost. Sastavi koji su na turneji otvarali koncertne večeri pred Iron Maiden bili su: Anthrax, Kings’ X, The Almighty te sunarodnjaci Wolfsbane, kod kojih pjevaču Blazeu Bayleyu ni približno nije sanjalo da će četiri godine poslije postati zamjena za Brucea Dickinsona.
Unatoč svim »pogreškama« – što je možda pregrub izraz, ali ipak – kad kvalitetu albuma vagaš tako da ga ne uspoređuješ s prošlim izdanjima, riječ je u svemu o vrlo kvalitetnom albumu. Unatoč svojim slabim trenucima, koje oličava »No Prayer For The Dying«, album je s druge strane bio uspješan u jednoj stvari. Vrlo je dobro pripremio sastav da zakorači u novu dekadu i pripremi se na »uzbudljiv« život kroz devedesete. Taj »garažirani«, skinuti do kosti i sirovi zvuk, kojim su željeli postići povratak elementarnosti i o kojem Bruce Dickinson – ako ga pitate što misli, neće reći ništa lijepo – gotovo je proročki najavio zamah grungea. Time što je negirao zvučni ekscesa vlastitih hiper-producirenih albuma iz druge polovice osamdesetih. Ironično dovoljno. Albuma iz vremena kad je Kurt Cobain po školskim klupama još šarao logotip Iron Maiden.
Kao rečeno. »No Prayer For The Dying« kvalitetan je album. Na neki način i remek-djelo. Već pri prvom slušanju jasno je da je to vrlo drugačiji album, da na njemu nema Adriana Smitha, a s druge strane možeš, ako želiš naravno, uživati u talentima Janicka Gersa i novotarijama koje je gitarist unio u zvuk ovog albuma i sastava, a koje su od tu nadalje postale stalnica. Riječ je o albumu tranzicije. Što se tiče kemije kvinteta, ali i, kao što je u ovom eseju već više puta rečeno, zbog smjera. Kad pogledaš album u smislu njegove cjelovitosti i jedinstvenosti, bez ikakvih usporedbi, brzo ustanoviš da je »No Prayer For The Dying« često nepravedno previđen album diskografije Iron Maiden. Treba angažman slušatelja, ali taj angažman na sasvim poseban način i nadograđuje! Samosvojan.
Autor: Aleš Podbrežnik
