Prije nešto više od tjedan dana svojih prvih 50 godina dočekao je i kultni prvijenac britanskih legendi teškog rocka Uriah Heep naslovljen »Very ‘eavy … Very ‘umble«. Izašao je u vrijeme kad su na karti već zagospodarile tri rock postave, Black Sabbath, Led Zeppelin i Deep Purple, i svojim dosezima zacrtale razvoj teškog rocka za sljedećih deset godina. Nakon izlaska albuma »Very ‘eavy … Very ‘umble« glazbeni su kritičari učinili sastavu veliku nepravdu jer su album već gotovo bolesno uspoređivali s Deep Purple. Uriah Heep tako su postali glavna meta određenih glazbenih kritičara koji nisu podnosili njihovu inovativnost, a pogotovo ne pojam “heavy” u imenu ovog slikovitog studijskog prvijenca. Za razliku od Deep Purple, koji su se na prva tri albuma još tražili, Uriah Heep došli su na snimanje prvijenca s već dobro izbrušenim, sebi svojstvenim i definiranim glazbenim karakterom. Prvo mjesto među komentarima ‘bujne mašte’ zacijelo odnosi recenzentski bljesak novinarke Rolling Stonea Melisse Mills, koja je tada među ostalim zapisala: “Ako ovaj sastav ikad uspije, bit ću primorana počiniti samoubojstvo.” Uriah Heep su uspjeli, a Melissa svoje obećanje ipak nije ispunila.
Uriah Heep su od samog početka pokazivali samosvojnu artističku gravuru kojoj nije bio blizak nijedan drugi sastav tog vremena. Prvijencem su se svrstali u ligu sastava koji su dali lavovski udio u utemeljenju nove slike rocka, koji je polako zahvatio svijet, te su tako važno utjecali i na kasniji razvoj heavy metala. Uriah Heep bili su jedan od prvih sastava koji je već na prvijencu razvijao izuzetno težak i čokat zvuk, kombiniran s višedijelnim vokalnim harmonijama, a pridonosili su im baš svi članovi sastava. To »zborsko« pjevanje postalo je jedan od njihovih temeljnih zaštitnih znakova. Element koji je postao uzor mnogim sastavima što su došli poslije, a za koji i Queen kažu da je utjecao na njihovo komponiranje.
Pisala se 1969. kad je sastav, još pod imenom Spice, stekao lijepu žetvu pozornosti na lokalnoj londonskoj sceni, izborio subotnje koncertne večeri u kultnom klubu Marquee, a pod svoje menadžersko okrilje uzeo ga je poznati mogul Gerry Bron, koji je tada vodio Hit Record Productions Ltd. Ta je kuća imala sklopljen ugovor s Philips Records za aktivnosti vezane uz snimanje glazbe. Bend je u to vrijeme već marljivo slagao vlastitu glazbu, koju je bilježio na snimateljske vrpce londonskog studija Landsdowne. Bron je uspio iskamčiti sastavu ugovor dok je još svirao pod imenom Spice, i to za kćersku etiketu Philips Recordsa, zvanu Vertigo.
Spice su marljivo vježbali na lokaciji zvanoj Hanwell Community Centre. Prostore te zgrade sastavi su u to vrijeme često unajmljivali. Bilo je jeftino. Ta golema zgrada u zapadnom dijelu Londona bila je dovoljno odmaknuta od svake stambene četvrti pa je jamčila imunitet na potencijalne pritužbe zbog zaglušujuće buke, koja se tada u zvuku sastava sve više tražila. Tu su među ostalima vježbali: The Who, Deep Purple, The Animals, Procul Harum, Led Zeppelin, kao i samostalni izvođači Gene Vincent i Jerry Lee Lewis.
Onda je stigao Božić 1969. i upravo se tada u javnosti uz razne božićne ceremonije pojavljivao zloglasni Dickensov lik iz njegova romana David Copperfield po imenu Uriah Heep. Gerry Bron je sastavu natuknuo da bi bilo dobro promijeniti ime. Recimo u Uriah Heep. Članovi su to prihvatili. Ubrzo nakon Nove godine basist Paul Newton ponudio je poziciju stalnog člana sastava svom nekadašnjem suborcu iz The Gods, Kenu Hensleyju. Taj je upravo završio posao na albumu sastava Toe Fat. Gerry Bron je naime došao na ideju da u svoje redove uključe Uriah Heep i klavijaturista. Isprva je sa sastavom na klavijaturama svirao Colin Wood, i to na materijalu koji su u velikoj većini zajedno stvorili vokalist David Byron i gitarist Mick Box.
David Byron, pravim imenom David Garrick (u vrijeme dok je bio u The Stalkers prilijepio mu se nadimak »Bobby«), i Mick Box, kao fanovi Vanilla Fudgea, vrlo su dobro znali kolika može biti moć zvuka Hammond orgulja i bili su idejom oduševljeni. Hensley se Uriah Heep priključio u siječnju 1970. i zbog ugovornih restrikcija morao je ponovno snimiti sve Hammond linije koje je sa sastavom već snimio Wood, a odigrao je i važnu ulogu u finalizaciji aranžmana skladbi koje su našle mjesto na studijskom prvijencu. Hensley je bio multiinstrumentalist. Uz klavir, Hammond orgulje i moog, koje je donio u zvuk Uriah Heep, vrlo je dobro svirao i gitaru. Uz sve to, Uriah Heep su s Hensleyem u postavi dobili u svojim redovima još jednog odličnog vokalista, koji je vokalom mogao dosezati izuzetne visine, što se odmah osjetilo u obogaćenju vokalnih harmonija. Hensley je ispričao da je u sastavu vidio velik potencijal te se oko odluke da im se priključi nije mnogo premišljao. Hensleyjeve neslućene vrline komponiranja u toj fazi još nisu došle do izražaja i značenja kakve su dobile već na sljedećem albumu sastava »Salisbury«.
Sastav je u to vrijeme morao mijenjati i bubnjare u postavi. Al Napier, koji je zamijenio prethodnika Rogera Penlingtona (upravo je Penlington doveo Byrona u Spice), snimio je sa sastavom sve skladbe osim Lucy Blues, rane verzije Bird of Pray korištene na američkoj verziji albuma, te Dreammare. Tijekom snimanja albuma zamijenio ga je u ekipi Nigel »Olie« Olsson, koji je prije toga svirao kod Eltona Johna. On je odsvirao bubnjeve na skladbama Lucy Blues i Dreammare, dok je za Bird Of Prey sastav već snimio bubnjeve s Keithom Bakerom. Budući da je ta skladba korištena na verziji albuma koja je izašla na američkom tržištu, gdje je album izašao u kolovozu 1970., sastav je u međuvremenu već primio Bakera u članstvo, a Olsson se vratio Eltonu Johnu.
Prva među autorskim skladbama prvijenca dobila je svoj konačni oblik: Gypsy. To je skladba koja otvara studijski prvijenac i odmah na idealan način na jednom mjestu predstavlja bitne elemente koji personificiraju glazbu Uriah Heep. Ne samo rane ere, nego i kasnije. Golemi Hammond zvuk, Boxovo rušilačko wah-wah fraziranje, Byronov pečatni vokalni karakter, koji je kreator neuhvatljive magije, i kao što rekosmo, majstorska integracija višedijelnih vokalnih harmonija. Ujedno ova skladba hvata dašak ere psihodeličnosti, koja je na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete već polako napuštala trendove, a Uriah Heep u ovoj skladbi, s bezobraznom inovativnošću, trguju i implantacijom novih zvučnih trendova. U prvom redu to je bila neobuzdana žudnja sastava da u zvuku razvija silovitu buku. Gypsy je i danas, kad je sastav na sceni nepokolebljivih 51 godinu, ostao apsolutni favorit njegovih koncertnih nastupa i velika Uriah Heep klasika, koju poznaju i oni ljubitelji rock glazbe koje ime Uriah Heep prvenstveno i ne zanima previše.
U to su vrijeme u susjednoj sobi Hanwell Community Centra vježbali Deep Purple na svom materijalu, koji je potom izdan na albumu »Deep Purple In Rock«. Taj je izašao točno tjedan dana prije prvijenca Uriah Heep. Box se sjeća da je u to vrijeme između dviju soba plamtjela prava vatra. Deep Purple, koji su svjedočili evoluciji sastava u susjednoj sobi, kad je ovaj iz kvarteta izrastao u kvintet i promijenio ime, rado su zlobno nagovještavali da je nekoliko njihovih fraza »zalutalo« u komponiranje glazbe Uriah Heep.
Međutim, kod Uriah Heep nije sve bilo u jurnjavi za silovitošću i bombastikom. To je sastav koji je na prvijencu snimio uopće jednu od prvih hard rock balada na planetu. Doduše, riječ je o jedinoj skladbi na prvijencu koja nije plod autorstva sastava, ali je tipska balada koja uvodi još jedan novi trend u rock glazbu. To je antiratna pjesma Come Away Melinda, koju su napisali Fred Hellerman i Fran Minkoff, a prvi ju je snimio 1963. Harry Belafonte, popularizirali su je kasnije i drugi izvođači (među ostalima Tim Rose, pa i UFO). Upravo ta balada prikazuje izrazitu krhkost i mekoću koju je sastav, u usporedbi s robusnošću Gypsy, bio sposoban kontrastno prikazati već na prvijencu. Inače su sve skladbe prvijenca silno raznolike i izuzetno spretno aranžirane kompozicije, što znači da su Uriah Heep do snimanja prvijenca brzo našli svoj unikatni glazbeni karakter, koji su kroz sedamdesete silno vješto njegovali i koji je odatle nadalje jahao na golemom valu Hensleyjevih skladateljskih vrlina. Ali to je već nova priča.
Korijeni ukorijenjeni u retoriku bluesa i »britanskog blues buma« šezdesetih (Mayallovi Bluesbreakers, Cream, Ten Years After, Savoy Brown, Fleetwood Mac) izlaze na vidjelo u točkama Lucy Blues, Walking in Your Shadow, Dreammare, koju je u cijelosti napisao Paul Newton, te Real Turned On, u kojoj je Hensley u zadnji tren podmetnuo dionicu na slide gitari. U I’ll Keep On Trying osjeti se koketiranje s progresivnim rockom, a sofisticirano uklapanje struktura koje miriše čak i jazzovski može se uočiti u Wake Up (Set Your Sights).
Svakako je i u slučaju prvijenca Uriah Heep bila riječ o prilagodbi tržištima. Prvijenac sastava u Americi je izašao za Mercury Records pod nazivom »Uriah Heep«. Umjesto bluesovski škakljive Lucy Blues, na album za američko tržište uvrštena je maloprije spomenuta proto-metalska Bird Of Prey. Isto tako, naslovnice su bile posve različite. Za europsko tržište sastav je upotrijebio fotografiju Davida Byrona, kojeg je prije toga dobro isprskao sprejem Mick Box, a budi asocijaciju na zapredeni ljudski kokon, dok je za američko tržište korištena crno-bijela naslovnica s čudovišnim crvom.
»Very ‘eavy … Very ‘umble« izašao je 13. 6. 1970., a u SAD-u dva mjeseca kasnije. Dok se na tlu Velike Britanije nije plasirao na ljestvicu najprodavanijih ploča, na američkoj ljestvici Billboarda zauzeo je 186. poziciju. Bolje mu je išlo u drugim europskim državama, gdje je na talijanskoj ljestvici dosegnuo 11. mjesto, na finskoj 14., a na njemačkoj 22. Isto mu je tako bolje išlo u Australiji, gdje je zauzeo 15. mjesto, u Japanu, gdje je zauzeo 41. mjesto, i u Kanadi, gdje je dopuzao do 86. mjesta.
»Very ‘eavy … Very ‘umble« je pri svom rođenju prije 50 godina poslužio izuzetnu inovativnost, a Uriah Heep su već samim prvijencem dokazali da je riječ o sastavu otesanog glazbenog dosjea, na kojem mogu hrabro nadograđivati i razvijati svoje glazbeno vizionarstvo. Album se u godinama koje su slijedile pokazao jednim od temeljnih kamena u definiranju žanra heavy metal. Dolaskom Hensleyja u sastav kreativna jezgra sprege Box-Byron prerasla je u neiscrpan generator magije, koji u svojoj vazda zelenoj i neponovljivoj artističkoj biti i danas oduševljava i fascinira.
Autor: Aleš Podbrežnik
