Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Big Foot Mama
Izdavač: Nika Records
Izlazak: 2004
Trajanje: 40:19
Ocjena: 4.2/5
autor: Sandi Sadar Šoba
Svi mi imamo svoje favorite zbog kojih neki bend možemo kovati u zvijezde, no istina je da se prepuštanje ljepoti i čaru glazbe i tekstova ne poklapa uvijek s vremenskim tijekom. Neki od nas jednostavno imaju malo dulji fitilj, a priznajem da sam velikonogu mamu i njezinih pet dečkiju počeo upoznavati ušima (ne očima, jer glazbu radije slušam nego gledam, s parom vlastitih ušiju i s njima povezanim moždanim polutkama) prokleto kasno. Tome je dijelom pridonijeo žuti tisak, koji mi je dizao žuč do grla i preko, a dijelom i autonomna predrasuda da je Big Foot Mama glazba za “pusije” i “pičke”, a ne za “prave muškarce”. Sve treba svoje vrijeme da dozrije, a neki od nas za to trebamo malo više vremena od ostalih »prosvijetljenih« epohetā modernog i hitoidnog. Bolje ikad nego nikad, dodao bih, a k srcu mi je prirasla upravo ploča na koju neki, zbog provokativnih videospotova i odsutnosti glavnog aduta sastava, pokretačkog člana Guštija, nisu htjeli kladiti, dok se ja, neopterećen znanjem o prošlosti, kladim sam!
Nema prave definicije rock’n’rolla bez prave doze seksa, droge i šunda, a nema ni dobrog seksa bez prave predigre, zato mi je 5ing bio pravi uvod u ono što mi je trebalo da se konačno spustim niz BFM tobogan užitka. I ovaj put se petting ne obavlja samo rukama, nego i velikim stopalima – čak desetero njih, dodali bi cjepidlake. Peta ploča ima sve aduta hitoidne ploče kojoj, htjeli ne htjeli, morate podleći, bilo da ste ljubitelji kvalitetne tvrdozvučne zabave, distorziranih gitara i tekstova koji vam se tako prokleto perfidno usidre u podsvijest da ih isprva mrmljate, a onda pjevate od jutra do mraka. Uza svu ušljivost i komercijalni potencijal, ploča ne zvuči ni malo rasprodano, namijenjeno samo pražnjenju novčanika, nego uspijeva ponuditi onaj podton zbog kojeg smo djeca socijalizma podlijegali Perotovim Sokolima i Zmazkovom opusu Don Mentonija te kruhom premazali sve one prljave rifove srpskih heroja šunda u maniri Partibrejkersa ili malo sjevernijih Majki i sličnih.
Određenim predikatima podlegli su i BFM, koji su, vjerovali ili ne, svoj put prije davnih 22 godine započeli upravo kao predgrupa i pratnja prvog među svim Pankrtima. Seksepil žive svirke i odmak od elektronike, semplova i slatkastih cukrarija privukli su me nakon nekadašnjih averzija, priznajem, isprva iz radoznalosti, jer sam si morao odgovoriti na pitanje jesu li dečki bili u stanju ponovno prizvati glazbenog Prometeja i oživjeti plamen pravovjerne rokerske geste koja nije puka poza u ime kapitala, nego ima pravu dušu i bit.
A odgovor je: 5ing ima svega pomalo. Biti u opoziciji i pišati uz vjetar nije uvijek zdravo i higijenski, pa je 5ing zapravo dovoljno velik zalogaj hitova za instant rokere i šminkere, ali i doza prave sočne i domišljate glazbe! Sve počinje gitarskom uvertirom gotovo surferskih distorzija u komadu Eksplozija, koja se nastavlja prvim hitom ploče, skladbom Še mal’ bolj dol. Danielova i Zokijeva gitara zvuče uravnoteženo i taman dovoljno ekscentrično te postavljački. Prljavi, a opet tako očekivani i dijelom predvidljivi rifovi i lijepe fraze redaju se u debelim slojevima, Steržajev bas i lagani Jožetovi bubnjevi tkalački su stan na koji svoju taman dovoljno razglašenu notu utkiva markantni Skočirov vokal, a ispod cjeline čuje se čak i prstohvat saksofona. Tematika je klasična – priča o ljetnoj romansi, osvajanju i seksi draženju, a fantazme trenutnog zadovoljstva taman su dovoljno suzdržane da lako pratite crvenu nit nipošto pretencioznog intelektualiziranja, pa kao kod Iggyja Popa upadnete u treći čin ploče, skladbu Jaz nisem stroj. Super skladba koja govori o glavnoj podlozi rocka – iskonskosti koja se protivi izdavačkim igricama, kalkulantima i diktatu masa koje bi od BFM u to vrijeme najradije zahtijevale hit za hitom, pokornost i bezvezni osmijeh, što umara čak i ionako skomercijalizirane lutke s naslovnica. Vjerujem da su se toga tada prejeli i BFM. Lajf treba živjeti, iako novac nikome ne smrdi, zar ne? Upravo zato velikonoge mame imaju taman dovoljno središnjeg konvencionalizma te pravu mjeru buntovništva i vulgarnosti koja ljuti roditelje, vrijedne licemjerne pobožnjake. Hedonizam je krasna materija za obradu, a skladba Lajf je na način hommagea brit pop herojima Oasisa, ne znam zašto, ali tu se prikradaju i zabavljači Supergrass i zabava je savršena. Naravno, ne tvrdim da su Big Foot Mama krali rifove ili ideje, ali čak se i najzakletijem puristi i umjetniku »svojosti« nehotice zalijepi ono što je čuo i vidio u prošlosti.
Neki sladkega pak je priča za sebe. Skočir svojim taman dovoljno sanjarskim vokalom raspiruje pustinjske vihore kataklizme, a velikonoga mama uz pomoć izvanrednog klavijaturista Bruna Subiotta (osim ako ga moja malenkost nije otpuhala trista na sat i ne radi se o klonu Davora Klarića) splete jednu od boljih sinteza gitara, klavira, gromoglasne dikcije krasnih refrena i potpune razigranosti nadahnutog rocka. Ne, ne radi se o sintetičkom derivatu mozganja, nego o savršenom adrenalinu i krasnoj mješavini zadrogiranosti i gravitacijske vezanosti uz nekoliko taman dovoljno dobro postavljenih tonova zbog kojih ćete pasti na koljena. Gole sanje opet je podizanje na razinu ubrzanijeg mačističkog žurkanja, a neposredno viđeno i čuto kroz Skočirovo izricanje priče o ekanju trenutka slave velikom žlicom i izgaranju u ime savršene 24-satne zabave budi slinu kod svih onih koji su o tome samo sanjali, ali nisu imali dovoljno jaja da stvarno žive život. Kratki intermezzo nastavlja se Aerosmith skladbicom koja daje do znanja da u repertoaru sastava ima mnogo i udarnijih aduta. Z glavo skoz’ zid napisan je kao da ga je satkao Perry, samo što Skočir ne uspijeva zadržati intenzitet i visinu neuništivog Stevena, no unatoč tome skladba ima dovoljno potencije da odmah postane jedan od meni dražih trenutaka ovog doista intenzivnog 5inga.
Na koncu tunela nakon Steržajeva basističkog uvoda pretvara se u krasan orguljaški bluesrockerski sentiš kojim Big Foot Mama u uši nanose još jedan sloj sentiš patine, igra obiju izvanrednih gitara dovodi mozak do potpune rezonancije, prikrivene orgulje, tihi Hammondi vode misli u smjeru potpunog stapanja s filmom BFM oratorija. Vrn’ se k’ men zatim je ono nešto malo zbog čega je cjelina toliko smislenija. Izgubljena ljubav i žal, vražja igra i miješanje trenutaka zbog kojih je srce ranjeno – sve to rezultira savršenim stihovima ovog cjelovečernjaka. »Dej vrn’ se k men / naj ti ne bo vseen’ / ker bi še kdaj obleku tvojo srajco / in bil potešen / Dej vrn’ se k’ men / naj ti ne bo vseen’ / Da bom s tabo spet iskal svetlobo / Na nov’ prerojen / Vrn se k men!« … A BFM odmah nakon toga ruše sve granice i oslobađaju svijet svih spona skladbom Brez mej. Svijet bi bio ljepši bez granica i pretinaca.
A nakon rokerske eksplozije slijedi jedna od sentimentalnijih skladbi posljednjih nekoliko godina. Izvanredna akustika skladbe Skrit v sencah potrese i oraspoloži i najcjepidlačkijeg audiofila. Lijepo protkani akustični slojevi gitare, klavira i Gregova krasno obojenog vokala mažu se vodama Pakla. Život je lijep i zbog tih nekoliko lijepih trenutaka svatko može barem na tren biti bliže stanju potpune sreće, unatoč svim kapima pelina koje u čaši tog slatkog meda ponekad prečesto prevladavaju. I nešto od toga isijava i skladba Skrit v sencah, koja je lijep, potresan, iskren trenutak stapanja u točki sinteze tame i svjetla, gorčine i slada, sreće i patnje … A nakon tog čina, koji je lako mogao biti završni jer mu nije bilo što dodati, BFM dodaju još i svoj Hommage Peru i Pankrtima vlastitom verzijom Bandiere Rosse, crvenog barjaka revolta i revolucije, s pozivom na ustanak uz Lovšinov hrapavi vokal 5ing se zaključuje nekakvim gotovo suvišnim finalom koji, ako promislim o evoluciji grupe, i nije tako neočekivan, samo što raniji sentiment zamjenjuje buntovniji duh i želja za rušenjem hramova kapitala i uzurpatorske izopačenosti naših samoprozvanih pastira stada ovaca koje smo mi, narod. Iako sumnjam da su BFM tada mislili na obračun sa slovenskom verzijom wallstreetskih kravatara i lopova koji su opljačkali ovaj naš krasni komadić podalpskog sanjarskog kurnišackog raja koji zovemo domovinom.
U svakom slučaju – 5ing ima dovoljno svega žmohta zbog čega ovu ploču mogu nazvati jednim od važnijih djela ljubljanske petorke. Ne, da se ne bi krivo shvatilo, ne želim nastavke i nadogradnje. Istina je, međutim, da su dečki samo jednom empirijski dokazali da u njedrima BFM-a ima dovoljno naboja za daljnju evoluciju i puni život, a ne samo preživljavanje, i da još nije došlo vrijeme za oproštaj! Također i zato što je nakon Guštijeva odlaska njegovo mjesto tako dobro zauzeo bivši član razvikanih Majki, a sada u Brežicama živući gitarski as Zoran Čalić, od kojeg očekujem još više autorskog materijala i sudjelovanja u velikonogoj mami, koja će nedvojbeno učiniti još više golemih koraka na putu svog procvata i sazrijevanja u budućnosti. Da pripadaju eliti prvoboraca slovenskog mainstream rocka već su dokazali, a dokazali su i da znaju osvajati radiovalove i na njima se održati i nakon eona vremena. 5ing ima potencijal da nakon desetljeća postane ploča na koju će se buduće generacije pozivati i citirati je kao jedno od važnijih djela slovenskog rocka, naravno, to će pokazati samo test vremena, a vremenu patina ovog petog pločica zasad prokleto lijepo prkosi. I zbog toga je zaljubljivanje, čak i nakon propuštenih prvih trenutaka i krsnih zabava, posve logično i očekivano …
Sastav
Grega Skočir – vokal
Daniel Gregorič – gitara
Zoran Čalić – gitara
Alen Steržaj – bas gitara
Jože Habula – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Bruno Subiotto – Hammond orgulje
Jani Baš – klavir
Naža Buh – prateći vokal
Gušti – prateći vokal
Pero Lovšin – prateći vokal na skladbi # 12
Martin Janežič
Gašper Gradišek
Produkcija
Dejan Radičevič
Popis skladbi
- Eksplozija
- Še mal’ bolj dol
- Jaz nisem stroj
- Lajf
- Neki sladkega
- Gole sanje
- Z glavo skoz’ zid
- Na koncu tunela
- Vrn’ se k’ men
- Brez meja
- Skrit v sencah
- Bandiera Rossa
