Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vrba na Koroškem (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 20.05.2013
Broj posjetitelja: 40
Cijena karte: 25,00€
Dave Kilminster i Murray Hockridge otrovan su dvojac britanskih glazbenika koji u svojoj srčanoj strasti sežu dalje nego što bilježi uho prosječnog slušatelja! Dušu doslovno pretrešu. S obzirom na to da je na slovenskom tlu do ovog dana tek poneki pojedinac čuo za Kilminstera, i to još u vezi sa službenim promotivnim tekstovima turneja Rogera Watersa, jer je Dave njegov koncertni gitarist, to jest »zamjenski David Gilmour«, nije naodmet da oba glazbenika uvodno »ukratko« predstavimo.
Murray Hockridge, rodom iz britanskog grada Peterborough, izvanredan je jazz / rock / blues / soul pjevač koji svoj izniman vokalni pečat majstorski veže uz slikovitu pratnju akustične folk gitare – a ta je kombinacija fingerpickinga i klasičnog trzanja. Čovjek je vokalne vještine naslijedio od preminulog oca Edmunda, koji je također važio za vrhunskog vokalista i scenskog interpreta/glumca. Murray je nekoliko godina surađivao i s bratom Steveom u producentskom dvojcu u bratovu studiju. Put ga je odveo do Davea Kilminstera i 2011. godine objavili su album vrhunskih akustičnih obrada ultimativnih klasičnih hitova raznih izvođača »Closer To Earth«, koji im na ovaj ili onaj način predstavljaju stvaralačku inspiraciju. Početkom 2012. Murray se upustio čak i u bitku talenata (riječ je o BBC-jevu showu »The Voice Of UK«), gdje je u žestokoj konkurenciji od 30.000 prijavljenih kandidata dospio među najboljih četrdeset.
Za razliku od Murraya Hockridgea, Dave Kilminster ugledno je i poznato ime u glazbenim krugovima koji drže do sebe. Čovjek je u sedamdesetima isprva svirao klavir, u drugoj polovici sedamdesetih prešao je na gitaru i počeo je poučavati. Danas predaje na Akademiji suvremene glazbe u gradu Guildford. Zanimljivost ovog gitarista jest da je inače ljevak, a naučio je svirati kao da je običan dešnjak. Vozeći go-kart zadobio je ozbiljnu ozljedu desnog zapešća, što ga je natjeralo da nauči dešnjački stil sviranja gitare. Kilminster je već godinama redoviti kolumnist časopisa »Guitarist«. Izdao je hrpu gitarskih udžbenika i DVD-a o sviranju gitare. Čovjek je doktorirao u gitarskom univerzumu, o tome nema nikakve sumnje. A njegova dosadašnja glazbena karijera? Gitarist live sastava ELP-ovca Keitha Emersona, nadalje koncertni gitarist turneja Rogera Watersa između 2006. i 2008. te 2011.-2013. Poznate su suradnje s Johnom Wettonom, Kenom Hensleyem, Carlom Palmerom, Qiangom, The Nice, Guthrie Govanom,… John Young (Quango) jednom je za Kilminstera rekao da je najbolji gitarist nakon Hendrixa. Ukratko. Kilminster važi za jednog od najvećih glazbenih talenata i gitarskih čarobnjaka koje je Britansko otočje dalo u povijesti!
Ovaj put posjet Bluesiani bio je ispod kriterija. U prostoru gdje je pozornica postavili su kar stolove. Ipak, na kraju je u prostoru bilo kojih 40 glava. Kilminster i Hockridge izašli su na pozornicu gotovo u deset navečer u nadi da će se okupiti više ljudi. Kako god. Nisu si razbijali glavu zbog slabog posjeta. Već uvodnom reinterpretacijom standarda Eltona Johna, Rocket Man, hipnotizirali su sve posjetitelje. Kilminster je odmah pokazao da nije uzalud bio koncertni gitarist na turnejama »The Dark Side Of The Moon« Rogera Watersa, jer je za prearanžman Rocket Mana iskoristio motivsku podlogu uvodne fraze temeljene na slide gitari iz pjesme Pink Floyda Great Gig In The Sky. Kilminster je u desnici držao e-Bow, na lijevu je ruku navukao slide na prstenjak i kontrolirao svoj rad golemim volume pedalom. Više je pjesama »riješio« na taj način, među njima Losing My Religion (orig. R.E.M.), pa With Or Withouth You, a ubrzo i jednu od najljepših kompozicija univerzuma Pink Floyda, pjesmu Comfortably Numb, u kojoj je prisutne zapanjio proživljenim završnim solom na akustičnoj gitari. Magično i jedinstveno! U tu se kulisu svojim osjećajnim vokalom uklopio Murray. Čovjek je izniman. Sposoban je protegnuti se kroz tri oktave, a boja glasa rođena mu je za soul pop. Spaja naime šarolikost vokalnih akrobacija pjevača poput Princea i Stevieja Wondera! Da. U Murrayju je zasigurno nešto »crnačko«. Svojom fantastičnom bojom glasa posebno je potresao u pjesmama kao što su Hallelujah (orig. Leonard Cohen) – odsvirana u verziji Jeffa Buckleya, nadalje Move On Up (orig. Curtis Mayfield), Crazy (orig. Gnarls Barkley), vlastitoj autorskoj Can’t Wait For The Summertime i Jesus To A Child (orig. George Michael).
Taj izvanredni vokalni karakter uhvaćen u kolaž izvrsne pratnje obiju akustičnih gitara, kremenito zasoljen Kilminsterovim gitarskim vragolijama, izvlačio je tako snažne osjećaje i reakcije da je sam Dave Kilminster nakon izvedbe pjesme Hallelujah briznuo u plač (kasnije je u jednom od obraćanja priznao: »Oh,… I’m such an emotional wreck tonight!«. Nakon što su glazbenici požnjeli izvanredne ovacije za izvedbu Comfortably Numb, Kilminster je rekao da je oduševljen suradnjom publike, jer diže viku kao da je pred pozornicom 10.000 glava.
Kilminster se okušao i u ulozi glavnog vokalista. Vokal mu ide jako dobro! Tako smo mogli čuti izvedbu dviju autorskih kompozicija s njegova samostalnog albuma »Scarlet – The Director’s Cut« (2012), i to Just Crazy i tik pred kraj Brightest Star. Nešto manje uspješno zazvučao je tek pri reinterpretaciji linija Roberta Planta, kad se prihvatio zahtjevne pjesme Rain Song sastava Led Zeppelin. U obraćanju prije izvedbe te fantastične pjesme netko je dobacio »Stairway To Heaven«, a Dave je na zadanu situaciju teatralno reagirao: »Who said that?!?!? » te pokazao put prema izlaznim vratima. Naravno, na šaljiv način.
Neke su obrade u rukama Murraya i Davea zazvučale toliko preinačeno kao da je riječ o posve novim pjesmama. Pri izvedbi Hendrixove All Along Watchtower gotovo do prvog stiha bilo je nemoguće razaznati o kojoj se pjesmi radi. Neke su pjesme u varijetetskim inačicama Hockridgea i Kilminstera donijele čak i više melodije od originala. To zasigurno vrijedi za verziju R.E.M.-ove pjesme Losing My Religion, kao i za upravo spomenutu All Along The Watchtower.
Bilo je to koncertno iskustvo koje oduzima dah. Organski, iskonski, prirodno! Samo vokal, akustična gitara i udaraljke. Posve razgoljeno i bez šminke! Nikakve distorzije. Kilminster je naravno u većinu pjesama utkao svoje izvanredno znanje sviranja gitare, koje je jačalo dinamički doseg koncerta i održavalo izniman svečani ugođaj ovaj put posebno intimnog klupskog prostora Bluesiane. Uz hiperplaziju strasti i emocija. Jednom riječju. Potpuna magija još jednog od pojavnih oblika izražavanja osjećaja kroz glazbenu umjetnost! Nadajmo se da će čovjeka izdati novi zajednički studijski album, po mogućnosti s što više autorskog materijala, te da će se uskoro opet pojaviti na novim koncertima blizu Slovenije!
Galerija slika
