Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1983
Trajanje: 44:45
Ocjena: 5/5
Yes su se pod teškim pritiscima javnosti i neuspješnih europskih turneja krajem 1980. raspali. White i Squire nastavili su životariti udruženi pod zajedničkim projektom nazvanim Cinema. Krvavo su trebali gitarista. Tako se dogodilo da im se pridružio Južnoafrikanac Trevor Rabin. Rabin je bio izniman glazbenik. Savršeno je vladao gitarom, klavijaturama, a uz to je imao i markantan vokal. Za razliku od Andersonova, puno “teži”, ispjevan u dubljim zvučnim nijansama. Unatoč tome što je većinu aranžmana napisao Rabin, pokazalo se da momak zbog kompleksnosti novog materijala neće moći na pozornici uz gitaru istodobno svirati i klavijature. Zato je Squire pod svoj krov doveo osnivača Yes, klavijaturista Tonyja Kayea.
Tako su u Cinemi sada bila trojica “yesovaca” i mladić pun svježih kreativnih ideja. Najveće iznenađenje dogodilo se kad su odlučili potražiti i pjevača (prvo se dogovaralo da glavni vokal pjeva Rabin), jer se u skupinu vratio Jon Anderson. Naravno, Rabinu se to na početku nije ni najmanje svidjelo, jer se bojao da će u glavu morati ugraditi Howeov mozgovni procesor. Naslućivao je naime točno ono što se djelomice i dogodilo. Na Jonov prijedlog Cinema su se preimenovali u Yes. Tako daleko, kako je to Rabin isprva zamišljao, ipak nije otišlo. Svi u novim Yes umirali su za željom za promjenom i Rabin je tako dobio potpuno slobodne ruke. Štoviše, Rabin je bio glavni akter u preobrazbi skupine i samom komponiranju materijala novih Yes. Andersonov nježni sopran vokal uz distorzirane metalne rifove koje je u izraz novih Yes unio Rabin, gotovo je nemoguće zamisliti, a upravo se to dogodilo. Kontrast koji su unosili Rabin gitarom i Anderson vokalom upravo je najveći zaštitni znak preobraženih Yes u novom razdoblju koje se zaključilo pločom “Talk” (1994).U tom su razdoblju glasniji električni zvukovi bili vrlo popularni, a ekspresivni gitarski rifovi oštrijih šiljaka primili su se u novovalnim pop komercijalnim skupinama, od Duran Duran do Frankie Goes To Hollywood i naravno Michaela Jacksona (sjećaš li se još metal rifa u Beat It?). Vrlo popularne bile su i AOR skupine koje su prefinjeno kombinirale nove trendove s plemenitim rokerskim elementima, što je rezultiralo inače jednostavno građenim šlagerima, maksimalno izbrušenima i obogaćenima izvanrednom magijom koju su mogli prizvati iskusni mačkovi. Nešto slično zadesilo je Yes.
Ako integracija Stevea Howea u skupinu na albumu ‘The Yes Album’ (1971) znači prvu važnu preobrazbu skupine i općenito definira okvire na kojima se temeljila glazba skupine u sedamdesetima, onda ‘90125’ s Rabinovom premoći za izraz skupine kroz sljedeće desetljeće znači nešto slično. Kao da je u povijesti Yes i njihovoj neprestanoj promjeni upravo na gitaristima sve raslo i padalo. Rabinovi aranžmani bili su kratki, jezgroviti, jednostavni, a u istom dahu silno ekspresivni. Rabin je bio rođeni pisac hitova. Hitova za razdoblje komercijalnog zbivanja u osamdesetima, kad su kompleksne kompozicije kod generacija mlađih slušatelja potpuno izgubile svoju popularnost. Metamorfoza Yes ponudila je svjež, mjestimice “zametaliziran” gitarski zvuk. Stilski su se novi Yes priklanjali AOR vodama (Our Song ili Hold On s najosnovnijim ritmom “valcer – blues”), čistim dance šlagerima poput ultra pop hita Leave It, a znali su prirediti i pravi napad metalske ekstravagancije, uhvaćen u vječnozelenom rifu Owner Of A Lonely Heart.
Kroz cijelu ploču ‘90125’ našlo se dovoljno prostora i za unos ukusnih prirodno zvučećih akustičnih aranžmana. Jedan od najljepših trenutaka koje je ta postava ukusno skrojila nedvojbeno je pjesma Changes, u kojoj atmosfera kroz fluidno položene raznolike motive neprestano visoko valovi. Što se produkcije tiče, ‘90125’ je još i danas “testna” ploča u profesionalnim snimateljskim studijima. Producent ‘90125’ nije bio nitko drugi nego Trevor Horn, koji je na ‘Drama’ (1980) na vokalu nesretno zamijenio Andersona i već tada unio neke svježe ukusne trendovske kalupe koje su Yes uspješno integrirali u sebe. Primjer kombiniranja klasičnog “Anderson yesovskog pristupa” s Rabinovim novotarijama ekspresivno je uhvaćen u pjesmi Hearts, čiji refren u osnovi potvrđuje da je priča o Yes započela s The Beatles. ‘90125’ nosi svu genijalnost i glazbenu veličinu koju su dočarali stari mačkovi u lijepo prilagođenim novim kostimima.
Međutim, to je razdoblje obožavatelje Yes potpuno polariziralo. Fanovi klasičnih Yes potpuno su ih prestali slušati jer su im se u očima doslovno smijali. Samo da si prizvao u sjećanje sve svemirske epske kompozicije starih Yes i pokušao ih usporediti s novim Yes, jednostavno u tome nisi našao nijednu smislenu dodirnu točku.
Unatoč apsolutnoj glazbenoj preobrazbi, ime su zadržali, jer novac je ipak novac. A ime Yes ga je donosilo. Album “90125” prodan je naime u 8 milijuna primjeraka. Takvi su Yes zapravo postigli pravu negaciju svega što su ikada prije toga bili. Magija je bila potpuno drukčija, no vibracija koja obasjava glazbu ‘90125’ na svakom koraku ipak je “domaća” (najvjerojatnije zbog Andersonova specifičnog vokala). Ipak ne bi bilo nikakvo čudo da su se Yes u tom razdoblju preimenovali u No.
Postava
Jon Anderson – vokal
Chris Squire – bas gitara i vokal
Tony Kaye – klavijature
Alan White – bubnjevi
Trevor Rabin – gitare i vokal
Produkcija
Trevor Horn
Popis skladbi
1. Owner Of A Lonely Heart (4:27)
2. Hold On (5:15)
3. It Can Happen (5:39)
4. Changes (6:16)
5. Cinema (2:09)
6. Leave It (4:10)
7. Our Song (4:16)
8. City Of Love (4:48)
9. Hearts (7:34)
