Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Edel Records
Izlazak: 2013
Trajanje: 60:04
Ocjena: 4.5/5
»Now What?!«, devetnaesti studijski album legendarnih Deep Purple i ujedno njihov prvi studijski uradak nakon više od sedam godina od izlaska »Rapture of the Deep« (2005), nudi više nego dovoljno uvjerljivih dokaza da se ti britanski patrijarsi teškog rocka nikako ne žele umiroviti. Zapravo bi to bila velika šteta za cijeli rockerski svijet, jer njihov novi uradak, unatoč obilju skepticizma koji je prije izlaska prevladavao i među većinom vjernih sljedbenika, dokazuje da su još uvijek sposobni iznenaditi lijepim brojem osvježavajuće zvučećih skladbi koje u sebi nose dovoljno klasičnih elemenata da se umiri većina dugogodišnjih ljubitelja njihove glazbe, a istodobno predstavljaju zanimljive izlete na neka do sada rijetko istraživana zvučna područja. U usporedbi s prethodnikom, nastajanje albuma »Now What?!«, prema riječima pojedinih članova skupine, bilo je relativno tečan proces koji je tekao bez većih zapleta. Dvije kompozicije na albumu, »Above and Beyond« i »Uncommon Man«, posvećene su preminulom bivšem članu, klavijaturističkoj legendi i geniju Jonu Lordu (1941-2012), što je svakako vrlo lijep potez njegovih bivših suboraca.
Lordov duh je, ponajviše zahvaljujući njegovu vjernom nasljedniku Donu Aireyju, prisutan i na nekim drugim kompozicijama. Airey ni na jednom od posljednja dva albuma Deep Purple nije bio tako kreativan i duhovit, pogotovo kad je riječ o improviziranju, ali i fluidnom kreiranju pojedinih simfonijskih aranžmana, što posljedično utječe na to da je »Now What?!« nakon »Purpendicular« (1996) najviše art rockovski usmjeren studijski uradak Purplea. To će se svidjeti svima koji legendarne Engleze cijene kako u ulozi očeva teškog rocka tako i kao jedne od progresivnorockovskih pionira. Nerazdvojni trio starih prijatelja, to jest vječni vokalni šaljivac Ian Gillan, svestrani basist Roger Glover i bubnjarski velikan Ian Paice, pojedinim kompozicijama osigurava kontinuitet klasičnih zvučnih manira Deep Purple, što je još jedna dobra vijest za sve tradicionaliste, dok je američki gitarski virtuoz Steve Morse čak i svojim najvećim protivnicima nakon gotovo 20 godina konačno dokazao da je ipak najbolja moguća zamjena za Ritchieja Blackmorea, čija će sjena nad njim vječno lebdjeti, s čime se on sam već odavno pomirio. Očito je Mark VIII verzija skupine na »Now What?!« konačno pronašla i odgovarajuću studijsku stabilnost, nakon što je već odavno zaživjela kao uvjerljiva koncertna postava. Svoje prste u izvrsnoj produkciji albuma imao je legendarni Bob Ezrin (Pink Floyd, Alice Cooper, Kiss, Hanoi Rocks itd.), kojeg je potrebno posebno spomenuti.
Izvrsnih do barem vrlo solidnih skladbi na »Now What?!« ima u izobilju, a na njima se jasno osjeti da je bend neizmjerno uživao pri snimanju. Kvalitativnih oscilacija je zaista vrlo malo. Nakon toliko godina studijskog mirovanja ‘tvrdorockerski djedovi’ doista su imali ‘puno toga za reći’, što se osjeća na svakom koraku. Tekstovi dokazuju da su na stare dane postali društveno nešto osjetljiviji nego nekoć, pojedine poruke sada imaju malo više smisla nego obično, jer su se uobičajene, prilično isprazne teme poput žena, zabave i pijančevanja, koje su nekoć vladale u Gillanovu rječniku, ponegdje povukle pred dubljim problemima otuđenosti pojedinca usred svih bizarnosti globaliziranog svijeta.
»A Simple Song« je možda čak i najneobičniji uvodni izbor u povijesti te legendarne skupine, jer se otvara kao melankolična balada, nakon čega ‘stari mačori’ prelaze na ‘bit’ tek nakon druge minute, kad u klasičnom maniru počnu ‘žariti’ zaoštrenim gitarskim pasažama, masivnim slojevima hammond orgulja i moćnim bubnjarskim crescendima. Airey, koji je inače izvrsno raspoložen kroz cijeli album, već se na samom početku iskazuje briljantnim orguljaškim improvizacijama, kao da se u njega uselio duh slavnog prethodnika, dok je Gillanovo vrlo solidno pjevanje cijelo vrijeme nekako u skladu s očekivanjima. I temeljito nakostriješeni »Weirdistan«, na kojem se legendarni pjevač laća vokodera, svojom enigmatskom atmosferom predstavlja prilično neobičan i razmjerno inovativan eksperiment. Pojedine improvizacije ponovno su vrlo inteligentno integrirane u kostur kompozicije. Ne samo Airey, nego ni Morse već dugo nije oduševljavao takvim osvježavajućim solažama kao na »Now What?!«. I Gloverove eklektične bas linije često se probijaju u prvi plan, što se na posljednjih nekoliko albuma nije događalo baš često.
Mračnom atmosferom protkani »Out of Hand« nakon kratke orkestralne uvertire pretvara se u još jednog udarnog ‘zapaljivca’ s hrpom prljavih gitarskih fraza, što će oduševiti sve ljubitelje grubljih zvukova. Gillan se ovoga puta upušta u veće pjevačko improviziranje između visokih i niskih registara nego što je to uobičajeno posljednjih godina i treba priznati da je njegov vokal, bez obzira na to što tehnički više nikada neće dosezati nekadašnje visoke standarde, nakon svih tih godina pijančevanja i noćnih lutanja ipak dobro očuvan.
»Hell to Pay«, koji je izašao i kao singl, još je jedan posrećen uradak, postavljen po posve klasičnom Purple receptu; punokrvne linije hammond orgulja protkane su žarkim gitarskim frazama, dok je ‘skandirajući’ refren kao stvoren za paljenje koncertne euforije. Više nego očito je nastao upravo s tom namjenom, da bi u njemu mogla aktivno sudjelovati i publika. Dvojac Morse-Airey ponovno oduševljava strastvenim improvizacijama uz koje će se oblizati svi ljubitelji velikih virtuoza, dok Paice na bubnjevima radi kao ‘lokomotiva na raketni pogon’, što je i ispravno. U funkerske vode usmjereni »Bodyline«, koji bi se vjerojatno svidio i bivšem članu, legendarnom Glennu Hughesu, jer je kao stvoren za njegov vokal, što je pomalo ironično s obzirom na to da ova verzija Deep Purple ne izvodi nikakve klasike iz razdoblja Mk III i Mk IV, još je jedna vrlo zabavna skladba u kojoj je u prvom planu nonšalantno razuzdani refren.
»Above and Beyond«, prva od dvije skladbe na »Now What?!« koje su posvećene Jonu Lordu, otvara se teškom gitarskom frazom, nakon čega, nekako očekivano, upada masivni sloj hammond orgulja koji ostaje u prvom planu sve do kraja skladbe. Intenzivna atmosfera raste i uz pomoć Gillanova energičnog pjevanja, što pridonosi tome da je riječ o jednom od najboljih uradaka na albumu. Aireyja se doista ne može dovoljno pohvaliti i prava je radost što su mu ostali članovi ovoga puta prepustili toliko prostora za njegove klavijaturističke umjetnine, nakon što je na »Rapture of the Deep« bio malo previše ‘u pozadini’. »Blood From a Stone« još je jedan lukav eksperiment, jer sadrži neobično sofisticirane, jazzom obojene motive s suptilnim klavirom u prvom planu, koje ipak sijeku pojedini poleti u teškorockerske vode, gdje zavladaju nabrijane gitarske pasaže, borbeni slojevi ‘hammondica’ i divlji bubnjarski crescendi. Ovdje bi se moglo govoriti čak i o sramežljivom, kratkom izletu u svijet jazz rock fusiona, koji ne samo svestrani Morse, nego i Gillan i Airey, koji su s njim posljednji put imali posla u drugoj polovici sedamdesetih, vrlo dobro poznaju.
Simfonijsko umjetničko djelo »Uncommon Man«, još jedna skladba posvećena liku i djelu Jona Lorda, jedan je od najboljih uradaka Purplea, ne samo u posljednjih dvadeset godina, nego čak i u cijeloj njihovoj karijeri. Veličanstveni orkestralni uvod sadrži suptilne gitarske varijacije i profinjene sintisajzerske zavjese. Moćno ozračje iz sekunde u sekundu raste u intenzitetu, a stupanj simfonijske pompoznosti povremeno čak podsjeća na zlatna vremena legendarnih Emerson, Lake & Palmer. Airey nikada nije skrivao da je uz Lorda na njega kao klavijaturista najviše utjecao Keith Emerson i ovoga puta to je najočitije na cijelom albumu. Gillanov karizmatični stil pjevanja, koji upada tek na polovici skladbe, ponovno se vrlo dobro prilagođava središnjoj melodiji i pompoznom simfonijskom aranžmanu. »Apres Vous«, što u engleskom prijevodu znači »After You«, još je jedan posrećen uradak koji je mogao nastati u prvoj polovici sedamdesetih, jer je izgrađen po posve klasičnim Purple manirima. I tekst je ovoga puta, nakon dugo vremena, opet malo klasičnije ‘gillanovski’, jer govori o popivanju i ganjanju za ženskim suknjama. Negdje na sredini skladbe slijedi neočekivan obrat u eksperimentalnu, gotovo fusionističku dionicu, koja predstavlja pravi ‘svemirski’ odmak od inače tvrdorockerske naravi ove kompozicije. »All the Time in the World«, koji je izašao kao prvi singl s albuma »Now What?!«, više je nego očito najkomercijalnije usmjeren uradak na albumu, jer ga odlikuju relativno jednostavna ritmička podloga i brzo zarazan, naglašeno melodičan refren. U usporedbi s ostalim skladbama na albumu gotovo je pop rocker, no istodobno je lijep dokaz da Deep Purple još uvijek imaju smisla za stvaranje i nešto kompaktnijih skladbi s dobrim komercijalnim potencijalom.
Posljednja skladba na regularnoj verziji albuma je »Vincent Price«, treći singl s albuma i još jedan izvrstan uradak koji je posvećen istoimenom američkom filmskom glumcu, najpoznatijem po ulogama u brojnim hororima. Sukladno tome, na toj kompoziciji vlada prilično mračno i jezivo ozračje s hrpom ‘zastrašujućih’ efekata na klavijaturama. Ne manjkaju ni orkestralno poduprte zborske vokalizacije. Udarne gitarske pasaže u sprezi s fantazmagorično obojenim slojevima hammond orgulja daju izvrsnu potporu Gillanovoj teatralno obojenoj vokalnoj izvedbi. Iako je riječ o skladbi koja bi po karakteru i tekstu prije odgovarala nekim Black Sabbath, po svojim zvučnim elementima ipak je posve prepoznatljiva Purple klasika. Na kraju se u obliku bonus skladbe nalazi i prilično zabavna obrada rock and roll standarda »It’ll Be Me«, čiji je izvorni autor Jack Clement, dok ga je 1957. prvi put izveo legendarni Jerry Lee Lewis, jedan od Gillanovih glazbenih heroja i pjevačkih nadahnitelja.
Što sad? Ništa, naprijed u nove studijske i koncertne pobjede! »Now What?!« je u svakom pogledu najbolji album Deep Purple nakon »Purpendicular«, što je zaista lijepa vijest za sve one koji su legendarne starce teškog rocka potiho već otpisali jer su mislili da kao studijska postava nemaju više ništa osvježavajuće ponuditi. Stari mačori su dakle, nakon dugog studijskog odmora, s »Now What?! digli sve skeptike u zrak i dokazali da su danas jedna od rijetkih skupina s više od četrdeset godina radnog staža koja je još sposobna stvarati oduševljavajuće studijske albume, iako im nitko ne bi pretjerano zamjerio da samo sjede na prošlim lovorikama, jer su u svojoj karijeri kao glazbenici postigli praktički sve što se može postići, pa čak i ako ih američki podložnici velikih izdavačkih korporacija još uvijek nisu uvrstili u tzv. ‘Kuću slavnih rocka’.
Postava
Ian Gillan – vokal
Roger Glover – bas gitara
Steve Morse – gitara
Don Airey – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jason Roller – akustična gitara na “All The Time In The World”
Eric Darken – udaraljke na “Bodyline” i “All The Time In The World”
Mike Johnson – steel gitara na “All The Time In The World” i “Vincent Price”
David Hamilton – dodatne klavijature na “Uncommon Man”, “Weirdistan” i “Above And Beyond”
Students of Nimbus School of Recording Arts – dodatni vokali na “Hell to Pay”
Bob Ezrin – dodatni prateći vokali i udaraljke
Produkcija
Bob Ezrin
Popis skladbi
1. A Simple Song (4:39)
2. Weirdistan (4:14)
3. Out Of Hand (6:10)
4. Hell To Pay (5:11)
5. Body Line (4:26)
6. Above And Beyond (5:30)
7. Blood From A Stone (5:18)
8. Uncommon Man (7:00)
9. Après Vous (5:26)
10. All The Time In The World (4:21)
11. Vincent Price (4:46)
12. It’ll Be Me (Bonus track) (3:03)
