Izdavač: EMI Records
Godina izlaska: 1986
Produkcija: Tim Friese-Greene
Trajanje albuma: 45.40 min
Žanr: Art Pop / Post Rock
U vrijeme dok su kultni britanski predstavnici novog vala/art rocka Talk Talk snimali svoj treći album, »The Colour of Spring«, uživali su najveću popularnost u karijeri zahvaljujući hitovima poput »Such a Shame« i »It’s My Life«. No njihov karizmatični kreativni vođa, multiinstrumentalist i pjevač Mark Hollis bio je odlučan da ih budućim zvučnim smjerom, koji je već bio više nego očit na spomenutom trećem studijskom projektu, odvede što dalje od synthpopa i novovalnog pokreta osamdesetih, pa makar time zauvijek zatvorio vrata svakom daljnjem masovnom uspjehu. Potonji Hollisu nikad nije puno značio, štoviše, u svojoj zvučnoj beskompromisnosti bio je nakon izleta iz 1986. spreman čak prestati s koncertnim nastupima i svakom vrstom promocije, pa je njegov sastav s te strane, posebno u očima izdavača, važio za tajanstvene posebnjake kojima je važan jedino vlastiti glazbeni razvoj i vlastita kreativnost, što je korporativnim glavama u glazbenoj industriji naravno uvijek bilo zabrinjavajuće.
Od tog albuma nadalje Talk Talk postali su sastav za izbirljiv ukus šačice glazbenih sladokusaca, što znači da ih se danas prerijetko spominje pa ostaju naširoko previđeni kad se netko prisjeća najboljih izvođača koji su svojom glazbom obilježili osamdesete prošlog stoljeća. Hollisova družina beskompromisnih glazbenih zanesenjaka na svakom je sljedećem albumu od prvijenca »The Party’s Over« (1982) produbljivala progresivnorockovske elemente u svojoj glazbi te se sve više udaljavala od tada popularnog synthpopa. Ono što je najiznenađujuće (ili ipak nije) jest to da su njihovi albumi, za razliku od većine sastava koji su proizašli iz novog vala, izvrsno izdržali test vremena i danas su za ‘izabrani krug’ čak cjenjeniji nego u vrijeme izlaska, a to je najveći dokaz njihova zvučnog vizionarstva.
»The Colour of Spring« bio je gotovo posve drukčiji album od inače izvrsnog prethodnika »It’s My Life« (1984) i predstavljao je svojevrsni zvučni most između dva različita glazbena svijeta, inovativnog novog vala, kakav je bio karakterističan za njihova prva dva albuma, te progresivnog rocka s elementima jazz fusiona i ambijentalne glazbe, što je istodobno bila uvertira i najava novog, još eksperimentalnijeg pristupa na sljedeća dva Talk Talk ostvarenja. Upravo je takvo stilsko raskrižje starog i novog izraza omogućilo da »The Colour of Spring«, koji je imao znatno ‘organskiji’ zvuk u usporedbi s prethodnim ostvarenjima, postane najuravnoteženiji, a time možda čak i najbolji album u cjelokupnoj diskografiji ovog kultnog sastava. Na tom su ostvarenju Talk Talk širom otvorili vrata elementima ambijentalne glazbe, jazz fusiona i klasike, pa se bez problema može reći da su odigrali i važnu ulogu u ponovnom oživljavanju već gotovo otpisanog progresivnorockovskog pokreta.
Hollisov važan skladateljski suradnik i dalje je ostao klavijaturist i producent Tim Friese-Greene. Iako nikad nije postao službeni član sastava, na ovom je albumu počeo naveliko koristiti melotron i klavir, dok je veliki pjevački posebnjak Hollis prvi put u karijeri doista pokazao multiinstrumentalne sposobnosti te odsvirao dobar dio klavijatura, uključujući orgulje i melotron, kao i poneki gitarski prilog. To što su Talk Talk počeli koristiti ‘starinsku’ progresivnorockovsku klavijaturu melotron bila je u osamdesetima prava rijetkost, jer se tada većina glazbenika podsmjehivala svemu što je slučajno mirisalo na sedamdesete. Njegova im je upotreba pri slaganju pojedinih simfonijskih aranžmana omogućila znatno slojevitiji, orkestralniji zvuk. I ovaj je put gostujućih glazbenika, uz Friese-Greenea, bila cijela plejada, pa neka se među njima kao najcjenjenije ime izdvoji tek legendarni Steve Winwood (ex-Spencer Davis Group, Traffic, Blind Faith) na orguljama.
Koliki su evolucijski napredak Talk Talk napravili u manje od dvije godine govori već uvodna skladba »Happiness Is Easy«, koja se otvara minimalističkim ritmičnim nijansama, profinjenim gitarskim akordima te sramežljivim, ali učinkovitim saksofonskim ubacivanjima. Basist Paul Webb već se na samom početku pošteno razmahne slaganjem kompleksnih, a suptilnih bas linija, dok Lee Harris dobiva lijepu priliku pokazati svoj jazzistički pristup obradi bubnjarske postave. Nedugo nakon što upadne Hollisov jedinstveni vokal, u pozadini se počinju slijevati eterične melotronske zavjese koje pobrinu za magičnu atmosferu, dok zanimljiv eksperiment predstavlja i uvođenje dječjih zborskih vokala. Razina suptilnosti, minimalizma i lukavosti pri gradnji moćnih aranžmana, u kojima se međusobno izmjenjuje više vrsta klavijatura, i danas je vrijedna zavisti.
»I Don’t Believe In You« kompleksna je power balada utemeljena na nježnim gitarskim pasažama i suptilnoj orguljaškoj podlozi, unutar koje se može čuti i obilje duhovitih zvučnih efekata. Hollisov potresno melankoličan vokal ovaj put dolazi do još većeg izražaja, što posebno vrijedi za moćan refren, kojeg prate melodramatični gitarski akordi. S vječnozelenom »Life’s What You Make It«, prvim singlom s albuma, koji je promoviran i nezaboravnim spotom u kojem se bend usred jutarnjeg sata zatekne u društvu raznih šumskih ‘prijatelja’, Talk Talk stvorili su svoj posljednji veliki hit s obje strane Atlantika i jedno od najslikovitijih djela u svojoj kratkoj karijeri. Minimalističke ritmične nijanse s naglaskom na temperamentnim bas linijama protkane su valovitim sintesajzerskim slojevima i inteligentnim gitarskim frazama koje pojačavaju enigmatičnu atmosferu, dok Hollisovo pjevanje jednostavno ‘nije s ovoga svijeta’ i prepuno je proturječnih emocija. Klavirske improvizacije dodatno začinjavaju nevjerojatnu atmosferu, koja ne jenjava sve do izlaza. Kao zanimljivost u vezi s ovom klasikom valja spomenuti i to da je »Life’s What You Make It« 2002. godine upotrijebljen u popularnoj videoigri »Grand Theft Auto: Vice City«.
»April 5th« sadrži ljupke simfonijske aranžmane na orguljama i melotronu te jazzistički usmjerene ukrase na saksofonu i udaraljkama, koji ovaj put zvuče još minimalističkije nego inače. Toliku suptilnost u upotrebi melotrona, koji služi kao idealna podloga Hollisovu, na ovom mjestu izrazito eksperimentalnom, pjevačkom pristupu, nije se moglo čuti gotovo još od kraja sedamdesetih. »Living in Another World«, drugi singl s albuma, bio je manji hit i spada među najpoznatija ostvarenja u njihovoj karijeri. To je jedno od rijetkih djela na »The Colour of Spring« u kojem se još može osjetiti nešto novovalnog šarma, iako je ovdje već riječ o ritmički kompleksnom art rocku s izrazito melodičnim refrenom. Hollisov je vokal izvrsno dopunjen pratećim harmonijama, dok bogatstvo pojedinih aranžmana osiguravaju i pojedinačni ubaci usne harmonike te ponajprije širokogrudni slojevi orgulja.
»Give It Up« izabran je za treći singl, što nekako nije iznenađujuće s obzirom na to da je riječ o najkomercijalnije usmjerenom ostvarenju na albumu s izrazito pjevnim, melodičnim refrenom, dok su moćni simfonijski aranžmani, predvođeni masivnim orguljaškim slojevima, izdašno poduprti fusionističkom ritmičnom začinom. Ukusna gitarska solaža u srednjem dijelu lijepo oplemenjuje melankolično, a ujedno i za Talk Talk prilično netipično optimistično raspoloženje, koje istodobno zrači i iz Hollisova pjevanja. »Chameleon Day« je s druge strane izrazito melankoličan uradak, koji se otvara zanimljivim puhačkim improvizacijama te jazzističkim pasažama na klaviru. Hollis ovaj put zvuči kao da mu je srce probola tisuća strijela, dok nježna melotronska valovanja cijelo vrijeme održavaju tužnu poruku ovog nesretnog testamenta. Na završnoj ambijentalnoj poslastici »Time It’s Time«, gdje Talk Talk spajaju prekrasne simfonijske aranžmane, jazzističke ritmične nijanse i Hollisov varijabilni vokal u idealnu mješavinu, sastav sve zaključuje u vedrom raspoloženju i uvođenjem dramatičnih pratećih harmonija, što u kombinaciji izaziva gotovo svemirsku atmosferu.
Talk Talk su s »The Colour of Spring« stvorili jedno od rijetkih artrockovskih remek-djela osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje je izvrsno izdržalo test proteklih desetljeća, a to vrlo dobro govori koliko su sa svojim zvučnim vizionarstvom bili ispred vremena. Nevjerojatna stilska uravnoteženost, dubina pojedinih aranžmana i sposobnost gradnje magičnih ambijentalnih ‘odklopa’ i danas su njegove glavne odlike. »The Colour of Spring« predstavljao je njihov posljednji veliki komercijalni uspjeh, jer se Hollisova družina, kao što je već spomenuto, počela sve više ograđivati od komercijalnih potreba i nakana izdavačke kuće EMI. Sljedeća dva ostvarenja ponudila su još veće zvučno vizionarstvo i razinu eksperimentalnosti nego što je itko nakon izlaska »The Colour of Spring« uopće mogao zamisliti, a tada je već bilo nekako jasno da su skupini ‘dani odbrojeni’, iako su si upravo u završnoj fazi karijere osigurali kultni status za sva vremena.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 10 / 10
Popis skladbi:
1. Happiness Is Easy (6:30)
2. I Don’t Believe in You (5:02)
3. Life’s What You Make It (4:28)
4. April 5th (5:51)
5. Living in Another World (6:58)
6. Give It Up (5:17)
7. Chameleon Day (3:20)
8. Time It’s Time (8:14)
Postava:
Mark Hollis – vokal, orgulje, gitara, klavir, melodika, melotron
Paul Webb – bas gitara, prateći vokal
Lee Harris – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tim Friese-Greene – producent, klavir, melotron, sintesajzer
Ian Curnow – klavijature
Martin Ditcham – udaraljke
Mark Feltham – usna harmonika, rog
Alan Gorrie – bas gitara
Robbie McIntosh – gitara, dobro gitara
Morris Pert – udaraljke
Phil Reis – udaraljke
David Rhodes – gitara
David Roach – saksofon
Gaynor Sadler – harfa, rog
Danny Thompson – dvostruki bas
Steve Winwood – orgulje
