Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Dunnery, Francis
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2013
Ocjena: 4/5
»Frankenstein Monster« jedanaesti je solo album Francisa Dunnerya u samostalnoj izvedbi, a većini ljubitelja dobre glazbe on je ipak najpoznatiji kao bivši gitarist i pjevač britanskih artrockovskih velikana It Bites. Njih je napustio 1991. godine i od tada je, ako se zanemari neuspješno ponovno okupljanje sa starim kolegama, ostao vjeran samostalnoj karijeri, iako uživo još uvijek izvodi mnogo It Bites klasika. Manje je poznato da je 1996. malo falilo pa da postane pjevač progresivnorockovskih prvaka Genesis, jer se na pjevačkoj audiciji plasirao u sam uži izbor, prije nego što su se Tony Banks i Mike Rutherford na kraju ipak odlučili za Raya Wilsona.
Francis je svoje najnovije studijsko ostvarenje posvetio svom pokojnom bratu, također odličnom, ali znatno manje poznatom gitaristu, Barryju ‘Bazu’ Dunneryju, članu kultne doom metal/prog rock skupine Necromandus (njihov jedini album »Orexis of Death« neki čak smatraju ‘zaboravljenom’ klasikom doom metala). Francis je navodno nekoć svojoj (također pokojnoj) majci obećao da će zajedno s Bazom snimiti barem jedan album na kojem će se moći čuti njihove električne gitare, no starijeg brata, inače vrlo nadarenog gitarista koji se uporno otimao svakoj mogućnosti da postane prepoznatljiv, prestigla je prerana smrt.
Majčina se želja tako nažalost nije ostvarila, no Francis se ipak odlučio pokušati napraviti nekakav ‘približak’ i stvoriti album na kojem će slušatelju zvučati kao da oba brata Dunnery sviraju zajedno i doprinose svojim različitim gitarskim pristupima. Francis je tako nakon dugo vremena opet prihvatio električnu gitaru, nakon što je posljednjih godina uglavnom proveo na akustici. Veselje sviranja električne gitare ponovno se vratilo, pa je Francis, koji je uvijek bio pod snažnim gitarskim utjecajem legendarnog jazz/prog rock gitarista Allana Holdswortha, počeo kovati novi studijski projekt naslovljen »Frankenstein Monster«. Na njemu je iznova odsvirao većinu skladbi koje je Baz početkom sedamdesetih snimio kao član skupine Necromandus, koja je svoj prvijenac trebala izdati još davne 1973., no on je izašao tek 1999., iako su im producent i mecena bili nitko drugi do legendarni gitarist Black Sabbatha Tony Iommi.
Necromandus su u svom kratkom vijeku bili pod zamjetnim utjecajem Ozzy era Black Sabbath i svirali su nekakvu mješavinu tvrdog rocka odnosno proto doom metala te progresivnog rocka (uz Black Sabbath čuju se i utjecaji skupina poput Uriah Heep, Deep Purple, Wishbone Ash, Led Zeppelin, Atomic Rooster i Black Widow), što se na Francisovim iznova odsviranim uradcima cijelo vrijeme jasno čuje. Danas Necromandus slove kao jedna od prvih metalskih skupina i sa svojim neizdanim albumom postigli su kultni status i među onim ljubiteljima progresivnog rocka koji vole istraživati malo opskurnije izvođače.
Gospodin Dunnery pokušao je na iznova odsviranim Necromandus skladbama sviranjem brojnih udarnih i bluesovski zasoljenih gitarskih fraza potpuno oponašati gitarski stil svog brata, što mu je dobro pošlo za rukom, s obzirom na to da nikada nije baš slovio kao tvrdi rocker, nego je u duši oduvijek bio prije svega ljubitelj progresivnog rocka, što dokazuje i njegova nedavna suradnja s bivšim gitaristom Genesisa Steveom Hackettom. Naslovi Necromandus uradaka drukčiji su nego na dosad čutim verzijama i, prema Francisovim riječima, zapravo su takvi kakvima ih je Bazov bend izvorno zamislio.
»Frankenstein Monster« doista je poput nekakvog na silu spojenog i zakrpanog čudovišta, jer osim iznova odsviranih Bazovih skladbi sadrži i nekoliko Francisovih novih, posve originalnih skladateljskih ostvarenja te obradu skupine prog rock/jazz fusion skupine Warm Dust (najpoznatiji su po tome što je njihov član bio Paul Carrack, još jedan nesuđeni pjevač Genesisa) naslovljenu »Blood of My Fathers«. Za snimanje albuma Francis je upotrijebio svoj prateći bend Sensational Francis Dunnery Electric Band, koji čine Tony Beard, Jamie Bishop i Mike Kassedy. Naslovna skladba, Francisova nova kompozicija, koja na duhovit način pripovijeda o unutarnjim osjećajima Frankensteinova čudovišta, jedna je od rijetkih na albumu koja po atmosferi, a ponajviše zahvaljujući romantičnom refrenu, podsjeća na stare dobre It Bites, iako je električna gitara u produkciji cijelo vrijeme izrazito dominantna. Gospodin Dunnery inteligentnim improvizacijama i melodičnim pasažama već na samom početku pokazuje da je još uvijek izniman gitarist.
»Don’t Look Down Frank«, u kojoj se dobro čuje utjecaj Black Sabbatha, s druge je strane čisti Necromandus arhivski relikt, što znači da je prožet retro zvukom sedamdesetih i prepun razdraženih gitarskih fraza. Francisov vokal, koji je idealan prije svega za art rock i pop, iznenađujuće se dobro snalazi usred tvrdog rocka, dok udarnim gitarskim varijacijama iznenađuje gotovo na svakom koraku. »Leaving The Depot« još je jedan dinamičan, kvalitetan tvrdi rocker s progresivnorockovskim ritmičkim elementima te bluesovskim gitarskim finesama. Na melankoličnoj baladi »I’ve Been Evil« među ostalim se osjeća utjecaj Wishbone Ash, što je prepoznatljivo ponajviše zahvaljujući suptilnim, pastoralno obojenim gitarskim aranžmanima.
»Limpet Man« obilježavaju zadebljane bas linije i temperamentne gitarske fraze, a inače je riječ o savršenom arhivskom primjerku iz riznice teškog rocka sedamdesetih. »Marijuana Make Those Eyes At Me For« lijep je dokaz da je Francisov brat bio majstor smišljanja duhovitih i za ono vrijeme inovativnih gitarskih fraza, u kojima je nemoguće promašiti Iommijev utjecaj. »Wum Wop« jedno je od udarnijih iznova odsviranih Necromandus ostvarenja, jer je u prvom planu paklena gitarska fraza kakva se na sličan način moglo čuti kod nekih starijih uradaka Black Sabbatha i Atomic Rooster. »Big Fine Lad« opet je nešto suptilnije obojeno ostvarenje s opuštenim, bluesovskim gitarskim frazama i ugodnim vokalnim harmonijama.
»Yam«, kako već naslov nagovješćuje, sadrži mnogo zanimljivih instrumentalnih trenutaka i neočekivanih vremenskih prijelaza te predstavlja posrećen most između Francisova modernog artrockovskog pristupa i Bazove ‘starinske’ baštine. Žarkim gitarskim frazama začinjena »Judy Green Rocket«, u kojoj se čuje i utjecaj Deep Purple, već je u originalnoj izvedbi bila jedno od boljih Necromandus ostvarenja, pa nije iznenađenje da je riječ o jednom od najzanimljivijih trenutaka na albumu. Izgubljena proto doom metal klasika »Christianity«, ponajviše zahvaljujući mračnim gitarskim frazama, zvuči kao gotovo čista kopija ranih Black Sabbatha, a čak Dunnery svojim pjevačkim pristupom ovaj put lagano podsjeća na Ozzyja. Društveno kritičan, gotovo anarhistički tekst mogao je jednako tako napisati Geezer Butler.
Već spomenuta obrada Warm Dusta, »Blood Of My Fathers«, predstavlja veliki stilski odmak s obzirom na većinu skladbi na »Frankeinstein Monster«, jer je riječ o ostvarenju s područja jazz rock fusiona koje po pristupu pomalo podsjeća i na legendarne Blood, Sweat & Tears. Francis se ovdje iskazuje i kao izvrstan jazz gitarist, dakle snalazi se u žanru koji mu je stilski prilično bliži od bluesa i tvrdog rocka. »Ho Ho Your Sandwiches« skladba je začinjena duhovitim gitarskim improvizacijama i prožeta tajanstvenom, pomalo mračnom atmosferom koja je obilježila većinu Necromandus ostvarenja. Album završava melankoličnom baladom »Muti Colored Judy Green«. To je potpuno originalno ostvarenje, ako se izuzme njezin naslov, koji se odnosi na prije spomenuti Necromandus standard. Gospodin Dunnery odsvirao ju je u posve samostalnoj izvedbi na akustičnoj gitari, a i putem teksta predstavlja izuzetno lijepu posvetu pokojnom bratu. Njegov je vokal još uvijek zadržao onu neprijeporno melankoličnu zamišljenost koju je posjedovao u najboljim It Bites vremenima.
Albumom »Frankenstein Monster«, izrazito gitarski usmjerenim ostvarenjem, Francis Dunnery uspješno se vratio svojim progresivnorockovskim korijenima i na vrlo lijep način odao počast uspomeni na svog pokojnog brata, čiji duh cijelo vrijeme nekako bdije nad pojedinim skladbama. Cijelo se vrijeme čuje da je Francis ponovno otkrio svoju dugo zatajivanu glazbenu ljubav i da je tijekom sviranja pojedinih djela neizmjerno uživao. Doduše, kao skladatelj ovaj put nije ponudio gotovo ništa novo, no iza tog poteza stoji iznimno plemenit razlog, a mnogi će tako otkriti davno zaboravljen bend iz sedamdesetih za koji većina uopće nije znala da je ikad postojao.
Postava
Francis Dunnery – vokal, električna i akustična gitara
Jamie Bishop – bas gitara
Mike Cassedy – klavijature
Tony Beard – bubnjevi
Produkcija
Francis Dunnery
Popis skladbi
1. Frankenstein Monster
2. Don’t Look Down Frank
3. Leaving the Depot
4. I’ve Been Evil
5. Limpet Man
6. Marijuana Make Those Eyes At Me For
7. Wum Wop
8. Big Fine Lad
9. Yam
10. Judy Green Rocket
11. Christianity
12. Blood Of My Fathers
13. Ho Ho Your Sandwiches
14. Multi Coloured Judy Green
