Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Greifenburg / Kultursaal / Austrija
Datum koncerta: 18.01.2014
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 22,00€
Prilika da izbliza pogledaš nastup engleskih progresivnorockovskih legendi Nektar nije baš svakodnevan događaj, pogotovo zato što ih u dosadašnjoj karijeri još nikad nije nanijelo tako blizu Slovenije. Ovo je naime bio tek njihov drugi nastup u Austriji i ujedno drugi ovogodišnji nastup u toj državi otkad postoje, što je naprosto zapanjujući podatak s obzirom na to da je riječ o grupi koja je nastala davne 1969. No za sve one koji dobro poznaju njihovu prošlost to uopće nije tako neobičan podatak. Nektar su tijekom svoje karijere, a pogotovo u sedamdesetima prošlog stoljeća, kad su postigli najveće uspjehe i izdali najbolje albume, bili daleko najpopularniji u Njemačkoj i neko vrijeme, koliko god to zvučalo nevjerojatno, i u SAD-u, gdje su u legendarnom Franku Zappi imali oduševljenog pristašu koji je puno napravio za njihovu promociju na američkom tlu.
Nešto manje omiljeni bili su u domovini i ostalim dijelovima Velike Britanije, dok drugim državama do nedavno gotovo nisu ni svraćali, jer ih recimo u Italiji gotovo nitko nije ‘nanjušio’, premda su Talijani uz Poljake i Nijemce najzagriženiji europski podupiratelji progresivnog rocka. Nedostatak svijesti o postojanju Nektar velika je šteta, jer je riječ o jednim od najboljih progresivnorockovskih predstavnika sedamdesetih koji još i danas izdaju kvalitetna studijska ostvarenja, među koja se može ubrojiti i aktualni album »Time Machine« (2013), premda ni on nije bio ni približno tako zanimljiv kako bi si mnogi poželjeli. Pritom treba cijelo vrijeme imati na umu da je pokretački glazbenik u bendu, legendarni gitarist/pjevač Roye Albrighton, već zaplovio u šezdeset šestu godinu života, iako se za svoje godine još uvijek vrlo dobro drži.
Od originalnih članova Nektar do današnjih dana ostali su samo Albrighton i bubnjar Ron Howden, pa ni njih dvojica nisu sudjelovali na svim dosadašnjim pločama (Albrightona, primjerice, nije bilo na albumu »Magic Is a Child«, 1977). Danas je Albrighton neformalni vođa grupe i na njegovim leđima leži i njihova daljnja studijska i scenska budućnost. Već je sama postava benda u ovoj večeri, kad su se Nektar po drugi put u karijeri javili na austrijskom tlu, u dvorani Kultursall koja se nalazi usred Greifenburga, gradića u blizini Beljaka (Villacha), iznenadila s dva velika iznenađenja što se tiče ritam sekcije. Na bubnjevima se umjesto originalnog bubnjara Howdena našao mladi Che Albrigton, Royeov sin, dok se na basu umjesto Petera Pichla (ex-Running Wild) i njegova kratkotrajnog nasljednika Luxa Vibratusa našao takoreći posve nepoznati Tom Fry.
Neki su bili prilično razočarani tom činjenicom, jer su na basu očekivali Amerikanca Billyja Sherwooda (ex-Yes), odličnog povremenog glazbenika i producenta, koji je Nektar na »Time Machine« pomogao sviranjem bas linija i produkcijom, dok je Howden uz Albrightona jedina prava legenda iz ‘starih dobrih vremena’. Na klavijaturama i pratećem vokalu očekivano se nalazio ‘stari mačak’, Nijemac Klaus Henatsch (ex-Jane), koji je, uz starijeg Albrightona, danas pokretačka snaga u bendu.
E, još prije nego što su se Nektar našli na pozornici, za početno koncertno zagrijavanje pobrinuli su se domaći tvrdi rokeri Check Sparrow, koji su pod vodstvom karizmatičnog gitarista Geralda Stuppinga, starog znanca i podupiratelja Rocklinea, upriličili solidan nastup, iako talentiranoj i simpatičnoj pjevačici nedostaje scenskog iskustva i malo vokalnog treninga, a ni ritam gitaru u njihovu zvuku, u kojem su bili prisutni prije svega utjecaji teškog rocka 70-ih, vjerojatno ne bi nitko posebno propustio. Od svih skladbi koje su izveli u svom kratkom nastupu, većina u dvorani vjerojatno je najviše zapamtila zanimljivu obradu evergreena američke folk ikone Joan Baez naslova »Diamonds And Rust«, iako je verzija Check Sparrow, usprkos ženskom vokalu, pristupom bila bliža onoj koju su nekoć svirali legendarni Judas Priest. Gospodin Stupping, nosiva grana tog benda, nije se previše opterećivao time što je dvorana tijekom nastupa njegova benda bila napola prazna i dobro je raspoloženje te pozitivan pristup zadržao i nakon završetka nastupa, kad su počele pripreme za nastup glavne koncertne atrakcije te večeri, s kojom je Rockline prije toga obavio i zanimljiv intervju.
Nektar su svoj nastup otvorili skladbom »A Better Way«, koja potječe s aktualnog albuma »Time Machine«, što je bio prilično očekivan potez, jer je trenutna turneja namijenjena prije svega njegovoj promociji, iako bend dobro zna da većina posjetitelja na njihove nastupe dolazi zato da bi mogla čuti nezaboravne klasike iz sedamdesetih. Treba spomenuti da je u dvorani Kultursaal zbog niskog stropa prilično vruće, pogotovo glazbenicima koji se nalaze izravno pod pozornicom reflektora, tako da se bend ubrzo počeo ‘kuhati’, iako su i dvojica najstarijih članova tu činjenicu podnosila prilično dobro. Ipak je gospodin Albrighton nakon nekog vremena morao odložiti ogrtač i nekoliko se puta obrisati ručnikom. Klavijaturist Henatsch bio mu je velika potpora u svladavanju određenih vokalnih linija, pogotovo ondje gdje su bila potrebna višeglasja, iako su neke više dionice na određenim klasicima za obojicu predstavljale nepremostivu prepreku.
Legendarni gitarist je uz hrabro suočavanje s pjevačkim izazovima i svladavanje nekih zahtjevnih pjevačkih linija još uvijek majstor svog instrumenta, zato je posebno uživao u sviranju novijih djela, gdje se obično može osjetiti nešto više njegova gitarskog doprinosa nego na starijim ostvarenjima, gdje je u ‘zlatnim vremenima’ imao snažnu skladateljsku i zvučnu ‘konkurenciju’ u bivšem klavijaturistu Alanu ‘Tafu’ Freemanu. Njega je virtuozni Henatsch, koji je u nastavku otkrio i svoju zabavljačku stranu, vrlo dobro oponašao kad su na red došli stariji standardi, iako je dodao i nekoliko samostalnih improvizacija. Ozvučenje je na početku nastupa bilo pomalo škripavo, no u nastavku su ga uspjeli brzo popraviti i podići na željenu razinu.
Melodičnim »Dr. Kool« bend se na uvjerljiv način vratio na album »Book of Days« (2008), jedno od boljih ostvarenja u posljednjim godinama. Unatoč tome što je s instrumentalne strane sve od početka bilo odsvirano ‘kako se šika’, sve do trenutka kad su počeli svirati klasike iz sedamdesetih osjećala se scenska suzdržanost, a i odziv publike bio je isprva prilično mlak, što kod tradicionalno suzdržanih Austrijanaca ipak nije iznenađujuće. Tom Fry odsvirao je bas linije kako se i pristoji, no uz potpuni izostanak karizme i previše očito naučene scenske pokrete, kao pojava je djelovao kao da ga uopće nema na pozornici, što mu kao početniku u legendarnom bendu ni ne treba zamjeriti. S druge strane, Albrighton mlađi pobrinuo se da se Howdena, inače jednog od najboljih bubnjara britanskog progresivnorockovskog pokreta sedamdesetih, čiji je status u bendu trenutno nejasan, nije pretjerano ni propustilo.
Prije spomenuti album, »Book of Days«, bendu je zaista drag, jer su s njega odsvirali još jednu skladbu, »King of The Deep«, a zatim su na red napokon došle dugo iščekivane Nektar klasike iz progresivnorockovske ‘prapovijesti’. Najprije su nas prvim dijelom skladbe »Dream Nebula« odveli na svoj konceptualni prvijenac »Journey to the Centre of the Eye« (1971) i kad su se prvi put čule psihodelične/spacerockovske improvizacije, atmosfera u dvorani počela se naglo poboljšavati. Bend je to brzo osjetio i nakon što su im se na licima pojavili osmijesi, publiku nagradio izvedbom »Desolation Valley« i »Waves«, dviju klasika s albuma »A Tab in the Ocean« (1972). Neočekivano je potom uslijedila akustična verzija klasika »It’s All Over« s albuma »Recycled«, izvedena na izuzetno proživljen način u duetu Albrighton-Henatsch. Izvedbom naslovne skladbe s novog albuma dokazali su da potonji sadrži poprilično kvalitetnih kompozicija, premda se u glazbene anale neće upisati kao jedno od njihovih boljih ostvarenja.
Svi ljubitelji Iron Maiden došli su na svoje kad su Nektar izveli »A Tab in the Ocean« majstorije »Crying In the Dark« i »King of Twilight«, dvije međusobno povezane kompozicije koje su ponovno postale prepoznatljive u osamdesetima preko obrade prije spomenutih metalskih prvaka. Ti veliki ljubitelji Nektar ostavštine, pogotovo njihov basist Steve Harris, naime su u vrijeme izdavanja singla »Aces High« (1984) na zanimljiv način spojili »Crying in the Dark« i »King of Twilight« u jednu skladbu. Upravo se tijekom izvedbe »King of Twilight« prvi put ozbiljnije pokazalo da godine ne poznaju milost čak ni za tako kvalitetnog pjevača kao što je Albrighton, premda je on još uvijek u izuzetno solidnoj formi. Epski višeglasni napjevi predstavljali su ogroman zalogaj i legendarnom gitaristu je kod njih naprosto ponestalo daha kad je trebalo održavati visoku poziciju, makar mu je Henatsch još toliko pomagao.
U svim drugim pogledima, osim određenih vokalnih ‘manjkavosti’, sve nabrojane dugogodišnje klasike bile su odsvirane vrhunski, pogotovo s obzirom na to da se trenutna verzija benda zajedno okupila tek početkom 2014. Unatoč tome nikako im nije manjkalo međusobne uigranosti. Uslijedilo je poprilično iznenađenje, jer je bend izveo skladbu »Now« s ‘povratničkog’, ali čak i za dugogodišnje privrženike poprilično opskurnog albuma »The Prodigal Son« (2001), na koji se, usprkos priličnoj kvaliteti, ne vraćaju baš često. Jedan od vrhunaca cijele večeri svakako je bila 13-minutna psihodelična poslastica »A Day in the Life of a Preacher« (sastavljena od sekcija »Preacher«, »Squeeze« i »Mr H«; izvorno s albuma »Sounds Like This (1973)), gdje smo mogli čuti nekoliko ludih improvizacija, prije svega na gitari i klavijaturama. U završnom dijelu nastupa Nektar su pošteno zasukali rukave i odsvirali prvu polovicu konceptualne majstorije »Recycled« (1975), koja je sa svojom ekološkom porukom danas čak i puno aktualnija nego u vrijeme izlaska.
Pojedine kompozicije s albuma spojili su kar u jedinstvenu, otprilike dvadesetminutnu suitu i dočarali nekoliko najzanimljivijih trenutaka te večeri, pogotovo tijekom izvođenja sekcija »Recycle«, »Cybernetic Consumption« i »Flight to Reality«. »Recycled« je bio onaj album na kojem su Nektar uplitanjem naprednih sintesajzera i orkestracije postigli posve novu razinu zvučne sofisticiranosti te pomeli većinu psihodeličnih elemenata iz prošlosti, zato i danas vrijedi za jedno od njihovih pristupačnijih ostvarenja, što se tiče ‘šire populacije’. U završnoj sekciji, »Unendless Imaginations«, gdje se u originalu nalaze orkestralni aranžmani i epska ženska višeglasja, morali su te večeri pošteno improvizirati, no na kraju je izvedba prvog dijela »Recycled« kao cjeline ipak ispala vrlo dobro i još nas potaknula na radosno iščekivanje izvedbi ostalih klasika.
Nakon tog vrhunca cijelog koncertnog nastupa bend se oprostio s pozornice, ali su se brzo vratili, jer je oduševljenje u dvorani, usprkos skromnom broju posjetitelja, u tom trenutku bilo na zavidnoj razini. Mnogi iz publike potiho su se nadali da će odsvirati barem neku sekciju s legendarnog konceptualnog albuma »Remember The Future« (1973), koji se često smatra njihovim najboljim djelom, a ni povratak na ‘cirkuski’ album »Down to Earth« (1974) nije bio isključen, dok skladbe s »Magic Is a Child« jednostavno ne izvode, s obzirom na to da na njemu nije bilo Royea Albrightona. Dodatak je bio kratak, ali je predstavljao vrlo zanimljiv izbor, jer skladba »Man In the Moon« nije odabrana ni s kojeg albuma, nego s istoimenog albuma iz 1980., na koji se Nektar vrlo rijetko sjete, s obzirom na to da je to bio njihov posljednji album prije dvadesetogodišnjeg raspada. Ujedno je to bilo i nešto komercijalnije orijentirano ostvarenje, pri čemu je upravo naslovna skladba bila jedan od rijetkih eksperimentalnijih trenutaka, u što smo se mogli uvjeriti i uživo kad su je proširili još nekim vrlo zabavnim improvizacijama. Prebrzo oproštaj članova benda bio je neizbježan, jer su nakon dva sata sviranja na visokim temperaturama bili dobrano izmoreni, a uz to Albrighton stariji i Henatsch vjerojatno dobro znaju da više nisu u godinama prikladnim za duga noćna bdijenja.
Nektar su nas tijekom nastupa u Greifenburgu na svaki način oduševili improvizacijskom smjelošću, scenskom spontanošću i izvrsnom međusobnom instrumentalnom kemijom, koja se danas često propušta kod puno mlađih izvođača. Rijetko se događa da dva stara mačka na tako uvjerljiv način vode lokomotivu cijelog benda, no ako bi trebalo imenovati glavne zvijezde večeri, i to baš u svim vrlinama, onda nema nikakve sumnje da su Albrighton stariji i Henatsch oni kojima ide najviše zasluga što je nastup uspio ‘kako se šika’ i što smo svi mi koji smo imali velika očekivanja od grupe koju je danas stvarno vrlo teško ugledati na pozornici na kraju otišli kući sretni i zadovoljni.
Neki stariji posjetitelji, koji su možda imali priliku vidjeti Nektar kako sviraju u njihovim najboljim vremenima, sigurno su barem malo propustili monumentalni svjetlosni show, koji je bio, pogotovo u vrijeme kad se u bendu nalazio svjetlosni tehničar Mick Brocket, jedan od najboljih u progresivnorockovskom pokretu tog vremena. Uzimajući u obzir veličinu i visinu dvorane Kutursaal, trebalo se jednostavno pomiriti s tim da svjetlosnih efekata i projekcija te večeri neće biti baš puno i da će fokus biti isključivo na glazbi, što je kod progresivnorockovskih grupa kao što su Nektar uvijek najvažnije.
Setlista
1. Better Way
2. Dr. Kool
3. King Of The Deep
4. Dream Nebula
5. Desolation Valley
6. Waves
7. Little Boy (intro)
8. It’s All Over (acoustic)
9. Time Machine
10. Crying In The Darkness
11. King Of Twilight
12. Now
13. A Day in the Life of a Preacher / Squeeze / Mr H
14. Recycled
—dodatak—
15. Man In The Moon
Galerija slika
