Talk Talk : Spirit Of Eden

0 157

Izdavač: Parlophone Records
Datum izlaska: 16.09.1988
Produkcija: Tim Friese-Greene
Trajanje albuma: 41.30 min
Žanr: Post Rock / Art Rock


»Spirit of Eden« bio je jedan od najboljih albuma osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je nehotice postavio temelje novom glazbenom pokretu, tzv. post-rocku, iako je moralo proći još niz godina prije nego što je većina glazbenih kritičara prepoznala njegovu pravu umjetničku vrijednost. Taj album engleskih eksperimentalaca Talk Talk bio je potpuno drukčiji od svega što su dotad stvorili, a nije bio žanrovski srodan ni ničemu što se tada vrtjelo na glazbenoj sceni. »Spirit of Eden« bio je tako inovativan i revolucionaran dosezanj za svoje vrijeme da je dodobra zbunio i podijelio kritičku javnost, dok je bendu priskrbio još veće poštovanje glazbenih sladokusaca i učvrstio im kultni status jedne od rijetkih grupa iz osamdesetih koje je više od stvaranja velikih hitova zanimalo gdje su granice njihove zvučne evolucije. »Spirit of Eden« je, u skladu sa svojom fascinantnom, posve unikatnom zvučnom slikom, izrazito nekomercijalan i bez ijednog hita, što je bio velik prekid s prošlošću Talk Talk.

Talk Talk bili su pod vodstvom karizmatičnog i nepredvidljivog pjevača i gitarista Marka Hollisa, koji je nakon 1986. odlučio da će njegov glazbeni kolektiv djelovati samo još kao studijski bend i skladbe snimati u mraku, uz svjetlost svijeća, kako bi postigao još bolji ambijentalni učinak, a bili su glazbeni vizionari bez premca. Hollis je pri različitim prilikama izjavio da su njegovi glazbeni korijeni u klasičnoj glazbi 20. stoljeća i jazzu, kamo je želio zvukovno odvesti i Talk Talk, no tadašnja ih je sintisajzerska tehnologija ‘zbog sile prilika’ okovala u novi val dok na albumu »The Colour of Spring« (1986) konačno nisu procvjetali kao veliki zvučni i ambijentalni eksperimentatori.

Već odlični »The Colour of Spring«, koji je zapravo bio tranzicijski album između ranih, novovalnih i kasnijih, jazzovsko-ambijentalnih (danas bi se moglo reći i post-rockovskih) Talk Talk, svojim brojnim slobodnim, jazzom začinjenim formama i valovitim ambijentalnim slojevima dokazao je kamo će bend zvukovno otići na »Spirit of Eden«. Tijekom snimanja materijala za »Spirit of Eden« došlo je do brojnih sukoba između Talk Talk i izdavačke kuće EMI, koja je od njih tražila samo kovanje novih hitova i nije razumjela Hollisovo zvučno vizionarstvo. Većina odgovornih u EMI-ju nije ni najmanje shvaćala što Hollisu roji po glavi, dok su se već tijekom slušanja novih skladbi zbunjeno čeprkali po glavama i pomirili s time da ovaj put više neće moći računati ni na kakav komercijalni uspjeh. Uz to doista nije čudno da su Talk Talk odmah nakon izlaska »Spirit of Eden«, koji je izašao kod EMI-jeve podružnice Parlophone Records, potpisali novi ugovor s izdavačkom kućom Polydor.

Zvučni inženjer Phill Brown te Hollisov ‘vanjski’ glazbeni kompić i producent Tim-Friese Greene, koji je pobrinuo se za božansku produkciju zbog koje je »Spirit of Eden« preživio test vremena na fenomenalno dobar način, kao da je snimljen jučer, proces snimanja zasigurno su doživljavali kao iznimno intenzivno i nepredvidljivo iskustvo. Svjetlo svijeća bilo je navodno jedini izvor rasvjete u potpunom mraku koji je tada vladao u studiju, tako da je bend mogao postići maksimalan ambijentalni učinak, koji i danas oduševljava svojom nevjerojatnom ispovjednom dubinom. Na sličnom primjeru mnogo su naučili i neki drugi glazbeni izvođači, primjerice pjevač Marilliona Steve Hogarth.

Minimalistične klavijaturske zavjese, odnosno tzv. soundscapei (većinom na klaviru, orguljama i uz pomoć različitih gitarskih efekata) u režiji Hollisa i njegova ‘vanjskog’ kompića Tima-Frieseja Greenea, u svezi s osjetljivim gitarskim improvizacijama odigrali su lavovski dio u stvaranju iznimno bogatog zvuka, unutar kojeg su se miješali elementi slobodnog jazza i klasične glazbe, dok su Talk Talk mnogo koristili i tehniku zvučnog ‘naknadnog snimanja’. Broj gostujućih glazbenika na čelu s impresivnom orkestralnom sekcijom, gdje je svatko na pojedinim skladbama utisnuo vlastiti zvučni pečat, bio je fascinantan, dok se aranžerska i ambijentalna jezgra oslanjala na trio Talk Talk, koji su uz Hollisa činili još basist Paul Webb i bubnjar Lee Harris.

Središnja uloga u stvaranju melodramatičnih atmosfera pak je, kao i na prethodna tri albuma Talk Talk, pripala Hollisovu posve unikatnom vokalu, koji na svakom koraku potrese svojim iznimnim emocionalnim doprinosom. Hollisovi su tekstovi bili poseban poglavlje za sebe jer su bili prilično spiritualni, iako sam nikad nije bio pripadnik neke organizirane religije, što znači da unatoč prividnom minimalizmu nude mnogo hrane za mozak, a pogotovo za srce. Osobno ih gospodin Hollis navodno radije opisuje kao humanističke umjesto spiritualnih.

Ovo je album koji se jednostavno ne smije slušati racionalnom percepcijom, nego srcem, i tek se tada otkriva sva njegova dubina i prava artistička vrijednost. Pri svakom slušanju otkrije se nešto novo. »The Rainbow« otvara se jazzovsko-ambijentalnim aranžmanom u kojem se truba probija kroz minimalističke klavijaturske zavjese. S vremenom upada Hollisova gitarska varijacija, koju ne ometaju razigrani zvukovi usne harmonike. Njegov specifičan vokal uz suptilne ukrase na klaviru još produbljuje tajanstvenu, eteričnu i melankoličnu atmosferu, koja se osobito dobro uklapa u slušanje po kišnim danima. I »Eden« je skladba prožeta slobodnim jazzovskim formama koje su Hollisa oduvijek tako fascinirale. Opet je njegov emocionalno bogat i nepredvidljiv vokal taj koji ovu fascinantnu kompoziciju dovodi do ambijentalnog klimaksa, dok minimalistična udaraljka i ‘plutajući’ klavirski aranžmani brinu da je zvuk doista maksimalno ispunjen.

»Desire« u uvodnom dijelu osvaja svojom iznimnom ambijentalnom ljepotom, koju postiže preplet skladnih klasicističko-jazzovskih varijacija, nakon čega slijedi neočekivan preokret u temperamentnu sekciju s kameleonski raspoloženim Hollisovim vokalom, naoštrenim gitarskim pasažama i živahnim dijelom ritam sekcije Harris-Webb, što je ujedno jedan od rijetkih ‘konvencionalnije’ rockerskih trenutaka na »Spirit of Eden«. Kombinacija iznimno krhkih klavirskih aranžmana i melankolične trube pobrine se za niz nadasve intimnih trenutaka. Zagrijana improvizacijska sekcija, u kojoj Harris izvede ludi bubnjarski solo, pruža lijep dokaz da na »Spirit of Eden« ne prevladava samo eterično ‘sanjarenje’, nego da je Hollisovu družinu kapitalno razganjala energija.

I iznimno melankoličan »Inheritance« nadasve je zanimljiva tvorevina, u kojoj je Hollisovo pjevanje usred klavirskog i udaraljkaškog minimalizma puno boli, dok se u pozadini slijevaju moćni orkestralni aranžmani. »I Believe in You« sa svojim društveno osviještenim tekstom upozorava na posljedice ovisnosti o heroinu, pri čemu treba posebno naglasiti da tu nije riječ o Hollisovu vlastitom iskustvu odnosno ispovijedi. Hollis svojim pjevanjem i zanimljivim gitarskim improvizacijama oblikuje melankoličan motiv, koji se zatim počinje ponavljati na valovitim aranžmanima, no članovi Talk Talk i ostali glazbeni suradnici stalno mu dodaju nove zvučne ukrase. Na trenutak se gotovo ‘odriču’ prije spomenutog motiva i prelaze u slobodne jazzovske forme, no zatim se opet vraćaju k njemu i sve zajedno zaključuju na melodičan i ambijentalno nadasve ugodan način.

»Wealth« je završna skladba u kojoj Hollis ponovno osvaja svojim emocionalnim pjevačkim rasponom, koji je u idealnoj svezi sa simfonijskim, klavirsko-orguljaškim valovanjem. Tu se dobro čuje i moćan zvuk harmonija, čime se još povećava sakralno-spiritualna atmosfera, koja svojom ispovjednom dubinom potpuno osvaja srce i dušu. Tekst sadrži više nego očitu, pomalo podrugljivu aluziju na to kako se Hollis oglušio na svaki komercijalni uspjeh i radije svoj bend odveo u opskurnost nego da i dalje kao za stavu puni koncertne dvorane.

Remek-djelo »Spirit of Eden« bilo je revolucionaran album koji je kasnije za ‘svojega’ posvojila cijela legija post-rockovskih bendova i alternativaca. Pri izlasku je svojom drukčijošću i eksperimentalnošću, koja je po etosu podsjećala na zlatno doba progresivnog rocka, potpuno podijelio pristaše i kritičare onog vremena, no određeni su slušatelji već tada shvatili da su Talk Talk stvorili svoj magnum opus. Ujedno je bila riječ o svojevrsnom manifestu artističke samoniklosti i smjelosti uz potpuno ignoriranje tadašnjih trendova i zahtjeva glazbene industrije. Doista je nevjerojatno koliko su Hollisove glazbene vizije bile ispred svog vremena, a on ih je dalje razvijao na sljedećem, slogovno srodnom albumu Talk Talk »Laughing Stock« (1991), koji se potom pokazao njihovim posljednjim dosegom.

autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 10 / 10


Popis skladbi:
1. The Rainbow (9:05)
2. Eden (6:37)
3. Desire (7:08)
4. Inheritance (5:16)
5. I Believe in You (6:24)
6. Wealth (6:35)

Postava:
Mark Hollis – vokal, klavir, orgulje, gitara
Lee Harris – bubnjevi
Paul Webb – električna bas gitara

GOSTUJUĆI GLAZBENICI
Tim Friese-Greene – harmonij, klavir, orgulje, gitara
Martin Ditcham – udaraljke
Robbie McIntosh – dobro, 12-žičana gitara
Mark Feltham – usna harmonika
Simon Edwards – meksički bas
Danny Thompson – dvostruki bas
Henry Lowther – truba
Nigel Kennedy – violina
Hugh Davies – shozygs
Andrew Stowell – fagot
Michael Jeans – oboa
Andrew Marriner – klarinet
Christopher Hooker – engleski rog
Choir of Chelmsford Cathedral

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići