Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Collins, Phil
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1989
Trajanje: 59:42
Ocjena: 4.5/5
Pjevački i bubnjarski veseljak Phil Collins se krajem osamdesetih nalazio na komercijalnom vrhuncu svoje superuspješne glazbene karijere, i to istovremeno u ulozi samostalnog izvođača i člana legendarne grupe Genesis. Nakon završetka Genesisove turneje u potporu velikom studijskom hitu »Invisible Touch« (1986) bilo je jasno da je ponovno došlo vrijeme za sljedeći samostalni podvig kojim je gospodin Collins pokušao ponoviti, ako već ne nadmašiti, golem uspjeh nezaboravnog prethodnika »No Jacket Required« (1985). Taj ga je album konačno zacementirao kao jednog od najuspješnijih i najpopularnijih solo izvođača osamdesetih godina prošlog stoljeća, no i danas je naprosto fascinantno da je glazbenik s korijenima u jazzu i progresivnom rocku tako dugo izdržao na vrhu svjetskih pop ljestvica.
Albumom »…But Seriously«, koji mu je ponovno donio brojne hitove, od kojih su neki do danas gotovo ‘postali narodni’, karizmatični pjevač i bubnjar najavio je da je spreman i na kraju za njega nevjerojatno uspješnog desetljeća kraljevati na vrhu najuzbudljivijih britanskih pop izvođača. Produkcija na »…But Seriously« bila je, kako i dolikuje gospodinu Collinsu, tradicionalno fenomenalna, a osim toga je za neke skladbe napisao neke od najboljih aranžmana u cijeloj solo karijeri, tako da je to, uz »No Jacket Rquired«, i dalje njegov najbolji uradak u ulozi samostalnog izvođača.
Nastavljajući uspješnu stilsku formulu s »No Jacket Required«, ovaj se put u suradnji s dugogodišnjim producentom Hughom Padghamom odlučio za organskiju produkciju, što znači da je posvuda koristio prave bubnjeve, a ne ritam mašinu. Zvuk je moderniziran i tako što je upotrijebio osjetno manje sintisajzerskih tekstura i većinom ih zamijenio većom prisutnošću električnog klavira i drugih klavijatura, što znači da je »…But Seriously« i s te strane odlično izdržao test vremena.
Collins je i dalje vjerovao provjerenim glazbenim kadrovima predvođenim dugogodišnjim gitarističkim kompanjonom Darylom Stuermerom i basističkim posebnjakom Lelandom Sklarom, dok je gitarske redove upotpunio Dominic Miller, koji se kasnije afirmirao kao Stingov gitarist. Uz impresivnu puhačku sekciju i ovaj je put surađivao s nekim prestižnim gostima u liku Erica Claptona, Stevea Winwooda, Davida Crosbyja, Nathana Easta, Stephena Bishopa i Pina Palladina. Za razliku od Philove prošle tradicije pisanja tekstova, u kojoj su većinom prevladavali njegovi ljubavni problemi i razne zabavne zgode, na »…But Seriously« mnogo se više nego ikad prije posvećuje raznim društvenokritičnim temama. No, unatoč svemu, još uvijek se nađe poneki ljubavni tekst, jer je to naposljetku studijski album vječnog romantičnog sanjara i nesretnika, no i kod njih je odabrao primjetno zreliji pristup.
»Hang In Long Enough«, jedan od brojnih hit singlova s ovog albuma, prava je otvaračka poprockovska bomba i svojevrstan energetski katalizator na kojem Phil uspješno surađuje s big bandom, koji razigranu atmosferu začinjava duhovitim puhačkim aranžmanima. Phil je ovdje na vrhuncu svoje vokalne forme, posebno tijekom veličanstvenog refrena, gdje ga prate ukusni višeglasi. Povratak ‘organskih’ bubnjeva ovoj predivnoj skladbi osigurava izuzetno živu i dinamičnu ritmičku ravnotežu, dok su posebna priča i Stuermerovi izuzetno dinamični gitarski umjetnički komadi.
»That’s Just The Way It Is«, sljedeći hit single, pacifistička je power balada koja je svojim dubokim tekstom o ratnim besmislicama oštra kritika dugogodišnjeg sjevernoirskog sukoba. Ovdje Collinsu u vokalnim harmonijama na divan način pomaže gostujući pjevač David Crosby, dok središnji, izrazito melankolični aranžman ima očit keltski prizvuk. Sljedeći hit single »Do You Remember« nastavlja zapanjujući niz uspješnih power balada. Svojim ljubavnim tekstom poprilično podsjeća na neke prošle Philove romantične izlive, jer je riječ o prilično generičkoj priči o nesretnom zaljubljeniku kojem žena nikako ne želi uzvraćati pažnju. Ovaj je put Collinsa tijekom pjevanja na divan, skladan način pratio Stephen Bishop, dok su spokojni udaraljkaški dijelovi i nježni aranžmani bili jamac melankolično-romantičnog raspoloženja. Slijedi fascinantan ambijentalni kontrast, jer nakon toga na red dolazi jedan od Collinsovih najprepoznatljivijih hitova.
Atmosfera na »…But Seriously« doseže vrelište s odličnim »Something Happened On The Way To Heaven«, koji se ubraja među vrhunce cijelog albuma i na kojem je kao skladatelj sudjelovao i gitarist Stuermer. Svojom strukturom i ambijentalnim pulsom mogao bi se naći i na bilo kojem Genesisovu albumu iz ‘pop ere’. Predivan refren, u kojem Phila prate sjajne ženske vokalne harmonije, opremljen je dinamičnim puhačkim aranžmanima i energičnim gitarskim pasažama, dok se cijelo vrijeme osjeća izuzetno pozitivno raspoloženje. Ova pop rock klasika izvorno je napisana i bila predviđena za film ‘Rat obitelji Rose’ s Michaelom Douglasom, Kathleen Turner i Dannyjem DeVitom u glavnim ulogama.
Sljedeća skladba, »Colours«, još je fascinantniji uradak, još srodniji genesisovskoj baštini, jer se na njoj Phil čak vraća svojim progresivnorockovskim korijenima. Upravo zbog duljine (gotovo devet minuta) bio je jedan od rijetkih uradaka s ovog albuma koji nikad nije postao hit, jer ga većina radijskih postaja zbog prevelikog broja minuta nije željela puštati. Društvenokritični tekst bio je namijenjen rasističkom režimu i politici apartheida u Južnoafričkoj Republici, koja je tada proživljavala svoje posljednje, umiruće izdisaje. Otvara se kao melankolična, klavirska balada, nakon čega upada pompozni aranžman. Phil ponovno oduševljava svojim dirljivim pjevačkim nastupom, punim empatije i zanosa. Dinamične udaraljke u instrumentalnu sekciju unose puls world musica, nakon čega slijedi briljantan vremenski prijelaz, u kojem središnje mjesto pripada suptilnim gitarskim pasažama i energičnim puhačkim umetcima.
»I Wish It Woul Rain Down«, dirljiva power balada s elementima gospela, na kojoj je svoj gitarski pečat ostavio Philov stari prijatelj Eric Clapton, i danas je jedna od najcjenjenijih skladbi s »…But Seriously« i naravno još jedan veliki hit. Claptonove prepoznatljive, ‘plačuće’ gitarske pasaže u vezi s prostranim klavijaturskim zavjesama stvaraju melankolično zaleđe, dok se Collins, uz pomoć moćnih ženskih višeglasja na bazi gospela, ponovno pretvara u potresnog pjevačkog posrednika brojnih potresnih emocija. Prema Philovim riječima, ovaj je evergreen bio najbliži približak bluesu, odnosno blues rocku u cijeloj njegovoj karijeri.
Najprepoznatljivija skladba i ujedno najveći hit s »…But Seriously« bila je predivna power balada »Another Day In Paradise«, za koju je Phil dobio inspiraciju tijekom posjeta američkom glavnom gradu Washingtonu D.C., gdje su ga, prema njegovim riječima, tijekom šetnje gradskim ulicama potresle brojne tužne slike beskućništva, koje su u srcu SAD-a bile identične onima u tzv. trećem svijetu, ako ne i gore. Kratkom otvaranju s disonantnim efektima slijedi upad osjetljive gitarske fraze i oblikovanje vjerojatno najprepoznatljivijeg aranžmana i refrena u cijeloj Philovoj solo karijeri, koji mu je među ostalim donio nagradu Grammy za najbolju skladbu 1989.
Suzvučje između blagotvornih klavirskih tekstura i mekanih zahvata na akustičnoj gitari stvara melankolično-nostalgičnu atmosferu, dok Phil potresni tekst, u kojem ne manjka sarkazma na račun društvene apatije prema problemu beskućništva, otpjeva na svoj najsuptilniji način. Tekst je ispjevan iz perspektive treće osobe i opisuje susret između dobrostojećeg i apatičnog muškarca te beskućnice od koje bi on i njemu slični najradije odvratili pogled. Collins je zbog teksta dobio i poneku kritiku, jer su mu neki spočitavali tipično zvjezdano licemjerstvo, jer kako uopće glazbeni bogataš, otuđen od obespravljenih masa, može osjećati ikakvu empatiju prema beskućnicima.
»Heat On The Street« opet je nešto energičnija tvorevina s brojnim dance i big band elementima zahvaljujući živahnoj puhačkoj sekciji, dok Stuermerove strastvene gitarske pasaže osiguravaju osjetnu rockersku komponentu. Popratne vokalne harmonije ponovno na odličan način prate Philov razigrani pjevački nastup, koji vrhunac doživljava u pompoznom refrenu. Ljubavna balada »All Of My Life« ima lagan jazzovski puls zahvaljujući uvodnoj solaži na trubi, dok središnji aranžman sadrži zavodljive popratne harmonije i dinamične ritmičke komponente kojima je Collins postao poznat kao jedan od najnadarenijih izvođača u povijesti pop rocka i (još prije) progresivnog rocka. Kratki jazzovski instrumental »Saturday Night And Sunday Morning« svojim živahnim puhačkim pasažama predstavlja trijumf big banda i impresivne udaraljkaške sekcije.
»Father To Son« jedna je od najzrelijih ljubavnih balada u Philovoj karijeri, jer se u tekstu obraća svom odraslom sinu Simonu, kojeg upozorava na razne buduće životne zamke. U jednom od stihova poručuje mu da će uvijek stajati iza njegovih leđa ako se ikad nađe u nevolji te bude trebao odgovarajući savjet i pomoć. Simon, koji je krenuo očevim glazbenim (bubnjarskim i pjevačkim) stopama i danas je šef odlične progrockovske grupe Sound Of Contact, svakako je trebao očevu pomoć kad se 2014. našao u nevolji zbog navodnog posjedovanja zabranjenih tvari. Album se zaključuje dinamičnim »Find A Way To My Heart«, koji se otvara zanimljivom instrumentalnom sekcijom, nakon čega se pretvara u karakterističnu Philovu power baladu s jazzovskim elementima, koja je ujedno dovoljno kompleksna da bi se mogla naći i na bilo kojem Genesisovu albumu iz ‘pop’ razdoblja.
»…But Seriously« je u mnogočemu predstavljao vrhunac Collinsove karijere u ulozi solo izvođača, jer je bio golem uspjeh na svim mogućim umjetničkim i komercijalnim razinama. Godine 1990. bio je čak i najprodavaniji album na području Velike Britanije, dok se neki hitovi i danas redovito vrte na brojnim svjetskim radijskim postajama. Phil se, nakon kratke suradnje s grupom Tears For Fears na njihovu hit singlu »Woman In Chains«, zatim ponovno odlučio posvetiti Genesisu, s kojim je 1991. albumom »We Can’t Dance« nastavio niz izuzetnih uspjeha. Na solo scenu vratio se tek 1993. komercijalno ne previše uspješnim albumom »Both Sides«, kojeg tada praktički nitko nije očekivao, jer ga je snimio posve na vlastitu ruku, u strogoj tajnosti i bez ikakvih dugogodišnjih glazbenih suradnika te prestižnih gostiju.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke, tamburin, klavijature
Daryl Stuermer – gitara
Leland Sklar – bas gitara
Dominic Miller – gitara
The Phoenix Horns:
Don Myrick – saksofon
Louis Satterfield – trombon
Harry Kim – truba
Rhamlee Michael Davis – truba
Alex Brown – prateći vokal
Marva King – prateći vokal
Lynne Fiddmont – prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
David Crosby – vokal na “That’s Just the Way It Is” i “Another Day in Paradise”
Nathan East – bas na “Hang in Long Enough” i “Something Happened on the Way to Heaven”
Pino Palladino – bas gitara na “Do You Remember?” i “I Wish It Would Rain Down”
Stephen Bishop – prateći vokal na”Do You Remember?”
Eric Clapton – gitara na “I Wish It Would Rain Down”
Steve Winwood – Hammond orgulje na “All of My Life”
Produkcija
Phil Collins i Hugh Padgham
Popis skladbi
1. Hang in Long Enough (4:44)
2. That’s Just The Way It Is (5:20)
3. Do You Remember? (4:36)
4. Something Happened On the Way to Heaven (4:52)
5. Colours (8:51)
6. I Wish It Would Rain Down (5:28)
7. Another Day In Paradise (5:22)
8. Heat on the Street (3:51)
9. All Of My Life (5:36)
10. Saturday Night and Sunday Morning (1:26)
11. Father to Son (3:28)
12. Find a Way to My Heart (6:08)
