Progresivnorockerski dedeki iz Brainville 3 odveli publiku na uzbudljivu improvizacijsku odiseju

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Auditorium della cultura friulana / Gorica / Italija
Datum koncerta: 18.04.2008
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 15,00€

Ovaj put se trio Rocklinea, koji je oduvijek sklon najrazličitijim glazbenim eksperimentima iz paralelnih dimenzija, uputio u Goricu. Tamo nas je čekao susret s trojicom legendarnih veterana visoko eksperimentalne glazbe, koji djeluju pod imenom Brainville 3 i koji ni nakon više od četrdeset godina nisu bacili pušku u koprivu kad je riječ o stvaranju visoko avangardnih i inovativnih glazbenih oblika. Brainville je poseban eksperimentalni projekt u kojem su se za svoje suvremene svemirske eksperimente okupila trojica “dedeka” progresivnog rocka, koji i danas uživaju izniman respekt kod svih ljubitelja, recimo tako, malo razigranijih glazbenih oblika. Neuništivi 71-godišnji gitarist/pjevač/zvučni manipulator Daevid Allen u najboljim je godinama sa sastavom Gong otkrivao paralelne glazbene svemire, basist Hugh Hopper kao jedan od najvažnijih članova Soft Machine oblikovao je razvoj prog rockerskog žanra canterbury, a kasnije i jazz rock fusiona, dok je bubnjar Chris Cutler nekoć bio član avangardno rockerske postave Henry Cow, jednih od utemeljitelja pokreta Rock In Opposition. Veliki bubnjarski posebnjak Cutler prije dvije je godine u postavi zamijenio preminulog Pipa Pylea (ex-Gong, Hatfield And The North). Broj tri tako označava treću verziju Brainvillea, koji su svoj put započeli kao kvartet (u prvoj postavi bio je i kultni klavijaturist i producent Mark Kramer, najpoznatiji po suradnji s Johnom Zornom i brojnim drugim improvizacijskim glazbenicima).

Dakle, najavljivao se jedan od onih koncerata na kojima neprestane improvizacije, nepredvidljivost visokih avangardnih sfera i fuzija triju različitih glazbenih energija pojedinih glazbenika (u ovom slučaju space rocka, avangardnog rocka i jazz rock fusiona) postaju glavni akteri večeri. Tijekom pripreme pozornice organizatori koncerta pobrinuli su se za najbolji mogući glazbeni izbor s King Crimson klasikom “In The Court Of The Crimson King”, čiji su nas zvuci veselili sve do dolaska legendarnih sijedaca na pozornicu. Za scensku opremu pobrinuo se kultni slovenski sastav Avtomobili.

Nakon nestrpljivog čekanja na pozornicu su zajedno stupili Hopper i Cutler te zauzeli položaje za svojim instrumentima. Počeli su stvarati duge i kompleksne ritmičke improvizacije. Cutler je potvrdio da je nevjerojatan bubnjar, namazan svim mastima. Uz izuzetnu brzinu, dinamiku i višekratno mijenjanje palica (često je jednu već pripremljenu držao kar među zubima), prisutne je oduševio ponajprije svojim neobičnim, avangardno jazzerskim pristupom, u kojem su izuzetna tehnička potkovanost i duhovitost išle ruku pod ruku. Povremeno je palicama udarao čak i po bočnim zvučnicima. Često je bio dojam da će svakog trena razbacati svoju postavu bubnjeva na sve četiri strane. Hopper se držao svoje prepoznatljive tehnike, proizašle iz jazza, te je uz izvanrednu uigranost demonstrirao i lijepu mjeru melodičnosti. Ovaj je put pažljivo pazio da mu, za razliku od našeg prošlog susreta sa Soft Machine Legacy prije tri godine u Udinama, ne pukne nijedna žica. Njihov visoko eksperimentalni nastup, pri kojem je trebalo posve isključiti racionalistički način slušanja ušima i prepustiti se toku improviziranja s mračnom atmosferom, s vremenom je postigao željene učinke i stvorio visok ambient

Tada su se neki u publici već počeli pitati gdje je zapeo Daevid Allen, najstariji i najveći posebnjak iz nastupajuće trojke. Nakon nekog vremena ipak se dopetljao na pozornicu s obaveznim cirkuskim cilindrom na glavi, bilježnicom s tekstovima i uputama za svoje brojne zvučne eksperimente te bocom piva u drugoj ruci (nije bio pijan, jer to nije bilo potrebno, budući da je on gotovo cijelo vrijeme u nekom posebnom spiritualnom stanju, recimo tako, u vlastitom svijetu). Pri pogledu na čovjeka časne dobi, odjevenog u odjeću koja je podsjećala na nekog ravnatelja cirkusa (vjerojatno i sam sebe doživljava kao glazbenog ravnatelja velike cirkuske predstave), bilo je nemoguće ostati ozbiljan. Njegov dolazak najavio je da je sve do tada bilo tek zagrijavanje i da nastup Brainville 3 sada počinje zaista. Allen je najavio pravu ekscentričnu svemirsku odiseju kroz kompleksne i avangardne space rockerske glazbene strukture, u kojima su se prelijevali utjecaji i stilovi sve trojice glazbenika, a ponajviše potpuno slobodna improvizacija.

Allen je izniman posebnjak, bilo da se radi o njegovu pjevačkom nastupu, sviranju gitare bez vrata (pritom je koristio dodatna pomagala poput metalnog klizača) ili miješanju snimljenih zvučnih uzoraka i njihovu snimanju u hodu (gotovo je više vremena proveo sagnut na podu nego uspravan). Iako je prilično prosječan gitarist i kao takav je često zvučao pomalo razglašeno, utoliko je više oduševio svojim gotovo neprestanim manipuliranjem zvučnim uzorcima i raznim dodatnim efektima, koji su pridonijeli stvaranju izvanrednih zvučnih kulisa za neprekidne ritmičke improvizacije. Drugo poglavlje bio je njegov ekstravagantni i teatralni način pjevanja, koji je manje-više bio pripovijedanje raznih aforizama, od političkih do društvenih satira i raznih unutarnjih osjećaja. Pritom je morao nekoliko puta posegnuti za bilježnicom, što je u njegovim godinama posve razumljivo. Allenov apsurdni vokalni nastup bio je na trenutke gotovo komičan, a još češće izrazito grotesktan (u pozitivnom smislu). Nedvojbeno je šokirao lijep dio publike, koji nije bio spreman na to ili nije dobro poznavao njegova prijašnja djela da bi se mogao pripremiti za ekscentrični nastup staroga psihodeličnog čarobnjaka. Ti su se vokalni nastupi inače pojavljivali samo u razmacima između dugih improvizacija. Unatoč tome što se nekima njegov tradicionalno “zadrogirani” scenski nastup nije činio previše zabavnim, ja sam se osobno cijelo vrijeme dobro zabavljao, i tijekom njegovih kratkih vokalnih izleta i eksperimentiranja sa zvučnim uzorcima, u kojima je potvrdio svoj glas jednog od pionira te tehnike. Za nekoga tko vjeruje u postojanje četvrte dimenzije i koji je svojedobno pisao o letećim čajnicima, ipak je djelovao dovoljno prizemljeno da je bez problema i na lijep način komunicirao s publikom. Brainville 3 su tijekom cijelog nastupa, u kojem su odsvirali šest djela epskih dužina, predstavljali svoj aktualni album “Trial By Headline”. Jedna od izvedbi bila je posvećena i Didieru Malherbeu, nekadašnjem Gongovu saksofonistu i flautistu.

Neobično društvo sivih hodočasnika oduševilo nas je svojim svemirskim improvizacijama i često nas uljuljalo u trans, tako da je njihov nastup prošao u tren oka. Osobno sam prije nastupa očekivao upravo nešto takvo što je trio demonstrirao te večeri, to jest potpunu eksploziju visoko avangardne fuzije, koju treba slušati svim osjetilima, a ne samo ušima, da bi se doista osjetio energetski naboj pojedinih improvizacija. Posebno je veselilo saznanje da su “praočevi” još uvijek gladni novih izazova i da na svom nastupu uživaju jednako kao i prije četrdeset godina. I ozvučenje je cijelo vrijeme bilo na visokoj razini, pa u vezi s tim nemam nikakvih posebnih primjedbi. Ljubitelji visoke tehničke potkovanosti zasigurno su uživali ponajviše u uzbudljivim ritmičkim izvedbama Hoppera, a pogotovo Cutlera. Allen, s druge strane, sa svojim ekscentričnim, gotovo provokativnim pristupom, nije bio lak zalogaj za ukus većine platežne publike. Pogotovo onih koji su očekivali umiren nastup starijih gospode, prožet lakim melodijama. Osobno sam jedino propustio malo više britanskog humora, jer su mi takvi avangardni nastupi, ako sadrže i odgovarajuću mjeru dobrog humora, još mnogo draži, dok su se Brainville 3 često zadržavali u prilično mračnim ambijentalnim sferama. Susret s trojicom starih prijatelja, pritom mislim ponajprije na Allena i Hoppera kao bivše članove ranih verzija Soft Machine, prošao je (očekivano) na visoko avangardnim notama i prisutne zadovoljio pravom mjerom jedinstvene Brainville 3 fuzije. Ponovno druženje sa starcima progresivnog rocka stoga će i ubuduće biti vrlo poželjno.

Tekst: Peter Podbrežnik

Fotografije: Aleš Podbrežnik & Rok Podgrajšek