Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Piazza della Repubblica / Monfalcone / Italija
Datum koncerta: 04.07.2008
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: 0,00€
U Monfalconeju nas je te večeri čekalo druženje s legendarnim Premiata Forneria Marconi (u našem prijevodu njihovo bi se ime glasilo “pekara Marconi nagrađena prvom nagradom”), jedinom talijanskom progresivnom rock grupom koja je u 70-ima doživjela međunarodni komercijalni uspjeh i koja je i danas najprepoznatljivija među talijanskim simfonijskim prog rock sastavima što su u 70-ima oblikovali potpuno vlastiti podžanr progresivnog rocka. Glazba PFM-a oduvijek je u sebi nosila brojne utjecaje progresivnih rock legendi predvođenih Genesisima, King Crimsonom i ELP-om, no u njoj se mogla osjetiti i visoka razina jedinstvenosti s prepoznatljivim mediteranskim zvukom, koji njihovim kompozicijama uvijek unosi neku posebnu toplinu. Za razliku od većine legendarnih prog rock grupa s sličnim evolucijskim iskustvima, PFM se ne srame istaknuti ni svoje pop rock razdoblje iz 80-ih pa na svojim nastupima uvijek izvode i poneki pop rock hit, što u njihove nastupe unosi poseban kontrast i prikazuje dva različita lica grupe: prog rock perfekcioniste i pop rock “zvijezde” koje na izuzetno energičan način potiču publiku.
PFM su nam nakon prvog susreta prije više od godinu dana u Trstu, kad su predstavljali odličan album “Stati Di Immaginazione” (2006), na kojem su priredili nezaboravan nastup i scensku scenografiju s opsežnim animiranim projekcijama i svjetlosnim efektima, ostavili izniman dojam, pa smo se opet mogli nadati još jednom sjajnom nastupu s obiljem prog rock magije, bilo da je riječ o demonstraciji simfonijske profinjenosti ili (pop) rock poskočnosti. Kad smo stigli na mjesto nastupa, PFM su se već zagrijavali vježbanjem, među ostalim i izvedbom nekih skladbi koje kasnije nisu uvrstili u nastup. Nakon intervjua sa sva tri stalna člana postave, gitaristom/pjevačem Francom Mussidom, bubnjarom/pjevačem Franzom Di Ciocciom i basistom Patrickom Djivasom, nakon kojeg je uslijedio obilazak nekih lokalnih znamenitosti, dočekali smo službeni početak nastupa, koji je ovaj put bio potpuno besplatan pa je na glavni trg privukao ogroman broj vjernih fanova grupe, ali i znatiželjnih slučajnih posjetitelja. Starosjedioci talijanskog (prog) rocka i danas u svojoj domovini uživaju sve potrebno poštovanje, a na njihovim je koncertima moguće vidjeti i stare i mlade, kao i brojne posjetitelje iz drugih europskih zemalja, pa nije bilo nikakvo iznenađenje što je glavni trg ispod pozornice bio vrlo dobro popunjen.
Grupa je svoj nastup započela opsežnim snimljenim uvodom. Zatim su uz bučne ovacije izašli na pozornicu i oduševili izvrsnom izvedbom simfonijskog prog rock gurmanskog zalogaja “La Luna Nuova” s kultnog albuma “L’ Isola Di Niente” (1974). Virtuozne instrumentalne akrobacije pomiješane s izvanrednim osjećajem za mediteransku zvučnu profinjenost nastavili su i izvedbom nezaobilazne naslovne skladbe spomenutog albuma. Potom su prešli na “Out On The Roundabout”, još jednog teatralno obojenog simfonijskog prog rock rušitelja i prvu te jedinu PFM klasiku te večeri koja sadrži engleski tekst. Izvorno se nalazi na albumu “Chocolate Kings” (1975), koji je po izlasku doživio lijep uspjeh i na američkom tržištu, iako većina skladbi u tekstovima sadrži razne satire na američku “kulturu”. I ovaj su put sva tri ključna člana postave pratili prekaljeni violinist/dodatni klavijaturist Luca Fabbri, koji nas je ponovno potpuno očarao svojim virtuoznim majstorijama na violini, te ništa manje izvrsni i svestrani Gianluca Tagliavini, koji je na klavijaturama prije dvije godine zamijenio originalnog klavijaturista Flavija Premolija. Bubnjara Di Cioccia pak je tijekom njegovih šetnji do mikrofona ponovno mijenjao talentirani Piero Monteresi. Povremeno mu je (istodobno) pravio društvo i za dodatnim bubnjevima, skrivenima iza Franzove bubnjarske postave (PFM naprosto nemaju toliko love kao Genesis da bi si mogli priuštiti dvije odvojene bubnjarske postave na obje strane pozornice), što je bila prava paša za oči i uši svih bubnjarskih zaljubljenika.
Nakon simfonijskih prog rock klasika iz njihovih najboljih dana došao je trenutak za nekoliko omiljenih pop rock izvedbi za zagrijavanje svih dijelova publike, pa i onih koji inače ne spadaju među uobičajene slušatelje progresivnog rocka. U tim trenucima grupa potpuno mijenja narav, a Di Cioccio preuzima ulogu glavnog pjevača i energičnog scenskog zabavljača dok ga na bubnjevima zamjenjuje Monteresi. Di Cioccio i ostatak ekipe dobro su zagrijali publiku standardnim pop rock zabavljačima kao što su “Maestro Della Voce”, “Suonare Suonare” te i dalje izuzetno omiljenom pop/folk rock klasikom “Volta La Carta”, obradom već pokojnog Fabrizia De André-a, najpopularnijeg talijanskog kantautora s kojim su nekoć odradili i nekoliko zajedničkih koncerata. Tijekom nje Di Cioccio je ponovno pokazao svoju svestranost: da nije samo dobar pjevač (kad pjeva na talijanskom), nego je i dalje energičan scenski zabavljač. Na njegovoj poskočnoj sceničnoj predstavi i izvanrednoj sposobnosti poticanja publike, koja je cijelo vrijeme izvrsno surađivala i disala zajedno s grupom, mogao bi mu pozavidjeti i neki puno mlađi pjevač.
Grupa se potom ponovno “uozbiljila” i izvela odličnu verziju “La Carozza Di Hans”, još jedne prog rock klasike koja potječe s njihova kultnog prvijenca “Storia Di Un Minuto” (1972) i kojom su najviše oduševili višegodišnje fanove, koji u njihovoj glazbi najviše cijene složena i atmosferična simfonijska prog rock umjetnička djela. PFM su se sjetili i svog posljednjeg albuma, izvrsnog “Stati Di Immaginazione”, te s njega izveli “Agua Azul” i “Cyber Alpha”. Potonju je ponovno krasila izvanredna gitarska solaža Franca Mussidea, gitarista kojeg se lako može postaviti uz bok takvim gitarskim majstorima (i utjecajima) kao što su, recimo, Steve Howe i David Gilmour. Na nekim skladbama priuštili su si i kraće improvizacije, a za kraće solističke vještine vrijeme je našao i uvijek izvrsni Djivas, podrijetlom iz jazz fusiona, koji je pokazao nekoliko rijetko viđenih zahvata na bas gitari.
Ozvučenje je kroz cijeli nastup ponovno bilo na visokoj razini, iako je od druge izvedbe nadalje bilo možda malčice preglasno, što mi, međutim, nije previše smetalo. S scenskim projekcijama ovaj put nažalost nije bilo ništa, iako se prije nastupa činilo da neće izostati, jer se u pozadini mogilo vidjeti razapeto platno. Pomalo je nedostajala dodatna ambijentalna magija koju mogu stvoriti animirane projekcije i svjetlosni učinci, kojima smo svjedočili u Trstu, ali je zato ovaj nastup imao neki drugi, svoj vlastiti čar. Do većeg su izražaja došle neke druge kvalitete grupe, poput izvanredne interakcije s publikom.
Bis je bio gotovo standardan, s obje njihove najpoznatije klasike, koje se mogu naći na kultnom prvijencu “Storia Di Un Minuto”. Tako su nas najprije oduševili sjajnom verzijom “Impressioni Di Settembre”, nakon čega su priredili i završno rajanje s “fešton”, to jest svojom najpoznatijom skladbom “E’ Festa (Celebration)”. Nju je Di Cioccio ponovno iskoristio da bi publiku pozvao na sudjelovanje u pjevanju refrena, a ona ga svojom zauzetošću i glasnoćom nipošto nije ostavila na cjedilu. Zatim su, nakon zahvale publici i bučnih ovacija koje nikako nisu htjele jenjavati, napustili pozornicu. Još smo jednom bili svjedoci izvrsnog nastupa ove legendarne talijanske prog rock institucije, koja je danas jedna od rijetkih prog grupa za koje se čini da ih se vrijeme nije dotaknulo u neprestanom stvaranju nezaboravne scenske magije, što se osjeća i na njihovu aktualnom studijskom ostvarenju.
Jedino što im ovaj put mogu zamjeriti jest to što su ponovno potpuno previdjeli odličan album “Per Un Amico” (1972), koji je meni njihov najbolji uradak. Tijekom vježbe prije nastupa čulo se i “Geranio”, no onda su se ponovno odlučili da s tog albuma ne sviraju ništa, što postaje već poprilično neobično (slično kao da, recimo, Genesis ne bi htjeli svirati ništa sa “Selling England By The Pound”). No to je sitnica u usporedbi sa sveopćom izvrsnošću ovog koncertnog nastupa, koji se u mojim očima i ušima ubraja među vrhunce koncertne godine. Odlazak na koncert neuništivih PFM-a, koji su nas ponovno više nego očarali svojim razgranatim glazbenim impresijama, ostaje obveza za svakog iskrenog ljubitelja progresivnog rocka, kao i za sve one koji se ne obaziru na žanrovska ograničenja i jednostavno rado slušaju dobre melodije velikih glazbenih virtuoza, kakvih je danas iz godine u godinu sve manje.
Tekst: Teja Podgrajšek
Setlista
1.) Introduzione
2.) La Luna Nuova
3.) L’ Isola Di Niente
4.) Out On The Roundabout
5.) Maestro Della Voce
6.) Suonare Suonare
7.) Volta La Carta
8.) La Carozza Di Hans
9.) Agua Azul
10.) Cyber Alpha
—————————–
11.) Impressioni Di Settembre
12. E’ Festa (Celebration)
Galerija slika
