Mjesto: Mestni muzej/Ljubljana
Datum koncerta: 03.07.2008
Broj posjetitelja: 30
Cijena ulaznice: 0
Klasika koja nije klasika!
U Mestnom muzeju smo u petak rijetki sretnici bili svjedoci predstavljanja nadolazeće ploče Milka Lazara (intervju s njim možeš pročitati OVDJE) i Bojana Goriška. Glazba je djelo Milka Lazara, koji uvijek iznenadi nečim novim. Riječ je o dvojcu koji već dugo surađuje i ima izdan i album pod naslovom Dva Klavirja. Znao sam da ako glazba bude barem približno dobra kao na tom izdanju, nema straha za lijepo iskustvo. No nije bilo tako: nova kompozicija meni je osobno predstavljala još puno veći iskorak nego glazba s Dva klavirja.
U prvom dijelu predstave Lazar i Gorišek odsvirali su “normalni” klasični dio, koji ipak nije bio baš svakodnevan. Vidi se da gospodin Lazar ima izvrstan osjećaj za melodiju i dramatičnu napetost. S Goriškom je pokazao pravu umjetnost u rastavljanju i ponovnom sastavljanju sastavnih dijelova određene melodije. Uzeli su jednu melodiju, rastavili je na osnovne dijelove, proširili je, drukčije obojili, napravili od nje drukčije aranžmane. Naprosto, nevjerojatno što se sve može napraviti od jedne melodije. Naravno, u tom prvom dijelu nismo čuli samo jednu melodiju, nego je svih tih nekoliko melodija prošlo isti postupak rastavljanja i sastavljanja. Nikad nije bilo dosadno, na svakom koraku pijanista je nešto promijenila. Ili su usporili tempo, ili dodali neku notu, itd., a sve skupa su znali povezati u predivnu dramatičnu cjelinu, punu vrhunaca i napetosti.
U drugom dijelu nastupa Milko Lazar je nakratko napustio svoje mjesto, a nama su prepustene minimalističke melodije ispod prstiju Bojana Goriška. Zatim se Milko Lazar vratio, ali nije sjeo za klavir. Najprije se bavio računalom, a onda je iznenađujuće zabrenkao po klavirskoj žici. Sve je naravno snimio na računalo i počeo vrtjeti snimku u nekakvim “loop-ovima”, u kojima se ponavljao jedan ton. Efekt je bio sličan nekakvom istočnjačkom brenkalu. Potom je gospodin Lazar napravio još par sličnih stvari na klaviru (udarci po žicama, po čekiću,…) i stvorio si pravi popratni orkestar. Za nadgradnju je snimio još neke dionice na klaviru, a par puta je uz orkestar i nešto odsvirao (Gorišek je prije toga već napustio pozornicu). Lazar je stvorio pravo more zvukova i tu minimalističku gozbu bio je pravi užitak slušati. Pokazao je kakve efekte možeš napraviti samo na klaviru (uz pomoć računala, naravno), a koje je spojio u zanimljive minimalističke glazbene motive. Nekako sličan nastup izveli su Amerikanci Mephista (reportažu OVDJE), s tom razlikom da je nastup Lazara i Goriška bio puno uspješniji u smislu prave mješavine melodije i eksperimentiranja.
Tijekom nastupa su se na dva ekrana (drugi je slike počeo prikazivati tek u drugom dijelu) neprestano prikazivale slike. Prvi ekran vrtio je slike ruku i lica obaju protagonista, dok je drugi pokazivao treperavo srce (barem mi se tako čini). Da dolazim iz snobovskih pseudoumjetničkih krugova, rekao bih da nije bila riječ o predstavi, nego o performansu.
Koncert je završio nakon tri četvrt sata i prošao je prebrzo. Milko Lazar je, uz pomoć Bojana Goriška, pokazao kako se može učinkovito spojiti staro s novim, klasiku s eksperimentiranjem. Činjenica da je za svoje eksperimente koristio samo klavir (koji je naravno snimio na računalo) još je poraznija… još je oduševljavajuća, jer je pokazao koliko mogućnosti može imati jedan jedini instrument. O sličnim stvarima neki drugi glazbenici možda uopće ne bi ni razmislili. Mogu reći samo: bravo.
Tekst: Rok Podgrajšek
