Glam Festival s Pretty Boy Floyd, ili novo otkrivanje prostranstava underground sleaze/glam rocka (20
Mjesto: Ke Me Meo klub / Argelato (Bologna) / Italija
Datum koncerta: 04.10.2008
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 20,00€
U nedjelju, 05.10.2008., Poba i ja smo nakon tri dana metala za mene u Kranju i jednako tako trodnevnog koncertnog maratona na raznim lokacijama odlučili skoknuti još i do Bologne, točnije do obližnjeg Argelata, gdje smo u društvu još jedanaestero glam manijaka iz Slovenije pogledali događaj zvan Glam Festival. I što se zapravo skrivalo iza te dvije riječi? Idemo lijepo redom.
Zbog šest bendova na popisu i nekakvog izbora za “Mistera & Miss Glam” (što god to trebalo biti) koncert je počeo vrlo rano pa smo, iako smo na mjesto događaja stigli već u 18.00, propustili prvi predbend Jolly Roxx i veći dio nastupa Nijemaca Hollywood Tease, čiji mi Hollywood/bubblegum/punk (kako su mi njihov izgled i žanr kasnije opisale upućene osobe) nije ni po koju cijenu legao. U odjeći koja je podsjećala na pidžame ostavljali su dojam da idu u krevet, a ne na pozornicu.
SNAKEZ:
No tome je ubrzo uslijedio preokret na pozornici! Na njoj se našao najluđe obučen bend koji sam ikad vidio – Snakez. Frontman je i vokalno i (pogotovo) vizualno kopija najranijih Lizzy Borden, a ni glazba nije daleko od legendarnih Amerikanaca. Oštar glam/heavy (usporedbe s albumom Shout at the Devil sastava Mötley Crüe posve su na mjestu) s hrapavim vokalom i urlajućim gitarama bio je ugodan za uši, pa sam nakon koncerta Skid Row prije godinu dana već drugi put neočekivano iznenađen kvalitetom talijanskog hard’n’heavy benda. Bilo bi lijepo da kod naših susjeda ovakvi bendovi, poput Snakeza, u bliskoj budućnosti sa piedestala skinu dosadne grupe tipa Rhapsody of Fire i slične…
Nakon Snakeza uslijedila je još jedna paša za oči! Tri zgodne glamerice zauzele su pozornicu i odjevene u zečiće petnaestak minuta plesale uz glazbu sastava Warrant. Vrlo ugodni pogledi nudili su se pogotovo muškom dijelu publike, koji, kao i uvijek, prebrzo prođu. Organizator festivala Bologna Rock City očito je mislio na sve detalje, nema što!
BRITNY FOX:
Zatim su na pozornicu stupili Britny Fox, odnosno originalni basist ove filadelfijske postave Billy Childs i trojica muškaraca manje poznatog pedigrea, što je upravo zato budilo strah da nećemo dobiti ono po što smo došli. Obuzela me sumnja da predstava Britny Fox neće zadovoljiti kriterije kvalitete koji jedinstvenu studijsku magiju određenog benda (u ovom slučaju Britny Fox) prenose na koncertnu pozornicu. No dečki su me vrlo brzo demantirali i prikazali odličan koncert, na kojem se posebno istaknuo Jamie Flectcher, mali i okrugli pjevač/ritam gitarist, koji je iz sebe iscijedio vokal dostojan legendarnog Deana Davisona, originalnog vokala grupe. Međutim, da bi čovjek taj vokal čuo, morao je biti zaista uz stvar i potpuno pozoran, jer su Britny Fox imali naprosto odvratan zvuk. Ozvučenje je bilo namješteno odlučno preglasno (pogotovo je posve pčelinja gitara Grega Polcarija odjekivala po cijelom klubu). Potpuno zamućenom zvuku pridonio je i Billy, koji je cijelo vrijeme od čovjeka zaduženog za gumbe miks-pulta zahtijevao da pojača njegove prateće vokale, koji su nažalost znatno slabiji od njegovog sviranja bas gitare. Tako su se Henryjevi bubnjevi, a pogotovo vokal u miksu gotovo posve izgubili, bez obzira na to gdje si u dvorani stajao (u tek malo blažem obliku, iste zvučne greške mučile su i sve ostale bendove u nastavku). Unatoč tome dočekao nas je dobro odsviran koncert na kojem nisu smjele izostati klasici Dream On, Long Way to Love, Standing in the Shadows, Livin’ On a Dream, Hair of the Dog (original Nazareth) i naravno završni klasik grupe Girlschool. Vrlo korektan koncert dakle, ali prvenstveno zbog lošeg zvuka bez vrhunaca.
BULLETBOYS:
Drugi bend po redu bili su BulletBoys s Marcom Torquienom na čelu, meni osobno od sva tri headlinera najmanje poznat i posljedično najmanje zanimljiv bend. Ipak, nije bilo straha i sve su sumnje nestale u trenu, jer je kvartet pripremio mnoštvu izuzetno energičnu predstavu, na kojoj su gitarist Michael Thomas i pjevač/gitarist Marc cijelo vrijeme poticali narod na sudjelovanje, skakali i pozirali na pozornici, a istodobno na svojim Les Paulima izvodili zavidne vragolije potkrijepljene bluesom. Treba naglasiti da Marc izgleda odlično očuvano za svoje godine. Od najslavnijih dana grupe prošla su naime dva desetljeća, a kad vitkom muškarcu, bez ijednog dekagrama suvišne masnoće, tražiš usporedbu među njegovim sleaze/glam kolegama, Marca možda prešiše tek poneki lijepo građeni dachauski atletičar, a vrlo blizu mu je na festivalu bio basist Billy Childs (Britny Fox), sa svojim Duff McKagan “heroin lookom”. BulletBoys su svoj sat dug nastup naravno zaključili obveznim i praktički svim glamerima dobro poznatim komadima Smooth Up in Ya i THC Groove, koji su začinili frazama legendarnog Zeppelin klasika Whole Lotta Love. Ritam liniju obnovljene postave BulletBoys zaokruživali su basist Rob Lane i bubnjar Ryche Green.
PRETTY BOY FLOYD:
Za veliko finale čekao nas je žur s kraljevima “undergorund sleazea”, točnije Pretty Boy Floyd. Na ovom se mjestu čovjek može zamisliti koliko čudnim putovima može ići glazbena industrija. Godine 1989. Britny Fox bili su jedan od najvrućih bendova, svirali su na turneji s Bon Jovijem po Americi, dok su Pretty Boy Floyd bili lokalni “underground” kraljevi koji su svirali za nekoliko stotina ljudi u manjim lokalima. Danas je za Pretty Boy Floyd situacija ostala nepromijenjena, a Britny Fox europsku turneju mogu priuštiti samo kao njihov predbend, što je samo još jedan dokaz koliko su fanovi u undergroundu postojani, jer grupi ostaju vječno vjerni. Pretty Boy Floyd su dakle zauzeli pozornicu u tričetvrtinskoj originalnoj postavi, a nedostajućeg basista Vinniea Chasa pristojno je zamijenio mladić JK Famous. Otvaranje s Leather Boys With Electric Toys najavilo je neizbježno!Bili smo svjedoci u cijelosti izvedenog prvijenca sastava, koji je među sleaze fanovima kroz sve godine od izlaska postao pravi kultni klasik. Naravno, tu nije smio izostati legendarni Crue klasik Toast of the Town, koji je publiku doveo u delirij, a Pretty Boy Floyd nisu zaboravili dodati ni komad Shy Diane s albuma Pornstars in te jednu od obrada Joan Jett. Izvedba je sama (pogotovo po instrumentalnoj strani) bila vrlo na razini, Kristy Majors i Kari Kane u dvadeset su godina dodobra osvojili svaki svoj instrument, dok je Steve Summers imao očite probleme s vokalom, pri čemu su ga ostala tri člana vrlo suvereno spašavala svojim nadprosječnim pratećim vokalima. Nikako pak Steve pritom nije zaboravio svoje klasično poziranje, skakanje po pozornici i skokove među obožavatelje! Od njega bi se danas mogli štošta naučiti njegovi bivši uzori s Vinceom Neilom na čelu.
Svjedoci smo bili dobrom rock’n’roll događaju. Bendovi koji su nekoć bili u gornjoj polovici slavnijih rock bendova mogu i u posve bezimenoj “underground” poziciji obožavateljima još uvijek ponuditi i dočarati šarm “glam/sleaze” metala, a to je zapravo bit ove turneje.
Na kraju bih se rado zahvalio i organizatoru događaja, Emilianu iz Bologna Rock City, koji je mediju iz inozemstva na brzinu, u manje od 24 sata, odobrio dvije akreditacije za koncert, što si može uzeti za pouku poneki od slovenskih organizatora koncerata.
Galerija slika
