Lokacija: Ljubljana / Cvetličarna MediaPark / Slovenija
Datum: srijeda, 1. 10. 2008
Neke skupine naprosto tradicionalno posjećuju Sloveniju. Vjerovali ili ne, Living Colour su jedni od njih. Tako su ponovno počastili ljubitelje glazbe u Sloveniji svojim, ukupno već četvrtim, posjetom. Ako ukratko preletimo prethodne posjete, a to su lipanj 1993. (Hala Tivoli, Ljubljana), srpanj 2001. (Rock Otočec) i srpanj 2007. (Maribor), posljednji nastup u Cvetličarni Media Parku, u ukupnom zbroju pojedinih parametara koncerta, čak je malo zamirisao na dane slave, kad su momci u Ljubljani prije 15 godina predstavljali svoj treći album “Staind”. Tome je (i) ovaj put uvelike doprinijela publika, koja je konkretnim odazivom potvrdila da mi Slovenci Living Colour nikako nismo zaboravili. Očito se ime s reputacijom skupine tijekom godina kod nas jako dobro primilo pa se u dvoranu natrpalo nekih 700 ljudi. Prije Living Colour u dvorani su 45 minuta divljali domaći momci Leaf-Fat.
Kvartet Living Colour od glave do pete čine glazbenici koji u svojoj srži prisežu na naslijeđe jazz glazbe. Budući da ti ljudi nose urođeni osjećaj za ritam u krvi i vole “jamm”, funk glazba postaje jasan gradivni element njihova glazbenog izraza. Voluminozan groove nužan je da te glazba povuče u sebe, pa dodaju otrovno zarazne gitarske rifove, na koje im mogu pozavidjeti i najortodoksniji metalci, a budući da su Living Colour majstori svog zanata, glazbeni perfekcionisti i gurmani glazbenih eksperimenata, sve je skupa prožeto trilijunima delay efekata, programiranjem zvučnih uzoraka i posebnom vrstom izleta koji ne zaobilaze ni world music. Momci su doista čudovišno raznoliki u svojem glazbenom naoružanju, a to je jedna od najvećih atrakcija zbog kojih mase hodaju na njihove koncerte. Kod njih je jasno istaknut element spontanosti i nepredvidljivosti, koji je inače danas vrlo rijedak i utoliko traženiji fenomen.
Living Colour su se u Ljubljanu nakon 15 godina vratili upravo na točku na kojoj su nas tada davno ostavili (Sjećate li se? Bilo je to dan nakon koncerta Faith No More, također u Ljubljani). Sa skladbom Auslander! Momci su tako vraški uigrani da ih teško što može izbaciti iz takta. Vokal Coreyja Glovera još je uvijek izvanredno očuvan, funkcionira više nego optimalno, a čovjek još uvijek nipošto ne štedi svoj karizmu i snagu kojom u tren oka osvaja pozornost publike. Vernon Reid, posve samosvojan gitarist, koji je od svih projekata i skupina u kojima sudjeluje upravo u Living Colour za mase najviše “slušljiv”, tijekom koncerta je neprestano u osnovne motive ugrađivao akorde koji su snažno mirisali na jazz trikove, čak je i linije u samim prijelazima krivio što je više mogao na takav način. Cijelo vrijeme posve “reidovski” beskompromisno zanesen. Ritam dvojac Calhoun/Wimbish poglavlje je za sebe na glazbenoj sceni, a kad ih spojiš, konačni glazbeni izraz dobiva kvalitete koje se snažno približavaju glazbenom idealu. Međusobno osjećanje među njima djeluje poput transa, tu je nepredvidljivo lomljenje ritmova na prijelaznim točkama i ne samo to. I unutar osnovnih ritmova. Ukratko, momci su bez kočnica pucali iz svih svojih raspoloživih arsenala bogatog glazbenog znanja i neprocjenjivih iskustava. I upravo zato ih najviše volimo!
Living Colour su repertoar sastavili po ukusu publike, što znači da su glavninu komada činile pjesme s prvog albuma “Vivid”, kojima su dodali uglavnom komade s albuma “Time’s Up” i “Staind”. Na set listi našla se još i Bless Those, posve nova skladba koju smo čuli već prošle godine na koncertu u Villachu u Koruškoj, a cijela stvar još je nostalgičnije zazvučala svima onima koji su skupinu vidjeli 1993. u Hali Tivoli, kad su se momci u bisu prihvatili The Clash obrade Should I Stay Or Should I Go.
Uz sve to, naravno, nije izostao element raspojasane zabave po kojoj je skupina inače poznata. Ovaj put je prisutne zabavljao ponajviše Doug Wimbish, koji je tijekom stanki putem svojih računalnih pomagala na pozornici pokretao efekte psećeg lajanja, kojima je nasmijavao najviše samog sebe dok je promatrao povratne reakcije ostalih triju članova skupine na pozornici.
Tijekom duljih jamova koji su krasili osnovne okvire skladbi, Corey je napravio priličan broj obilaznih krugova po pozornici, kojima je krati vrijeme u tim trenucima divljeg eksperimentalnog mlataranja suboraca. Living Colour su naime otrov prije svega za metalce koji žele na pozornici izvesti identičnu snimku onoj koju njihovo djelo posjeduje u studiju, uhvaćenu na snimačku vrpcu. Upravo ta ignorancija prema slijeđenju ustaljenih šablona udaljava skupinu od svega poznatog na planetu i čini je nadasve unikatnom i jedinstvenom. Unatoč tome što su zreliji za 15 godina, bez problema dižu masu na noge, jer je atmosfera koju stvaraju, zahvaljujući ponajprije invazivnoj ritamskoj snazi, doslovno hipnotična.
Momci su prašili dobra dva sata. U prvim redovima, među koje sam se (opet nezadrživo) i sam pomiješao, zvuk je bio jako izobličen. Reid je bio preglasan pa se Glovera često nije dobro čulo. Straga (više prema šanku) i na VIP loži zvuk je, prema pričanju, navodno bio u redu. Calhoun nije zaboravio dodati fantastičan bubnjarski solo koji je oduzimao dah. Obično takve točke, zbog neizvornosti, posjetiteljima samo kradu vrijeme, ali u slučaju Williama Calhouna takva je točka u repertoaru Living Colour apsolutna obveza koja koncert skupine podiže na višu kvalitativnu razinu.
Ljudi nikako nisu zaboravili klasike skupine poput Desperate People, Middle Man te naravno u završnici Cult Of Personality, koja je uz zajedničko sudjelovanje dvorane izzvučala najintenzivnije. Zanimljivo je da je (suprotno očekivanjima) najmanje modifikacija od svih skladbi repertoara doživjela vječnozelena hit pjesma Love Rears Its Ugly Head, koju skupina u Madridu prije nekoliko dana, kad je započela koncertnu turneju, npr. uopće nije svirala.
S obzirom na odličnu popunjenost dvorane, dostojnu suradnju publike tijekom koncerta, što je samo po sebi oživjelo povratni odgovor skupine, koja se nipošto nije suzdržavala u igri i izvedbi na pozornici, koncert je u odnosu na mnogo mlitaviji doživljaj s prošlogodišnjeg posjeta skupine u austrijskom Villachu u Koruškoj, u tamošnjem hotelskom Casinou, bio pobjeda na cijeloj liniji i apsolutna nadogradnja. Stvar koja je u svemu tome najviše fascinirala jest sposobnost kako na silno jednostavan način doći na pozornicu i zazvučati spontano, iskreno i u svakom trenutku nepredvidljivo. Living Colour su naime sastav koji jednu skladbu ne odsvira niti jednom više na isti način (npr. tijekom određene turneje). Često se različiti jamovi uključuju u posve drugu pjesmu, može biti da je jam jedne večeri uključen u jednu pjesmu, a sljedeće u posve drugu. Isto tako i sam izbor ritma, zvučnih efekata, programskih uzoraka, Vernonova načina “ubiranja” akorda. To se neprestano preliva, bez zacrtane forme, a u svakom trenutku u potpunom suzvučju, koje nalaže glazbena perfekcija spojena s izvanrednom mjerom duhovitosti i širinom glazbenog obzorja koje ti dečki posjeduju. U skladu s imenom skupine. Suzvučno stapanje i nizanje punih živopisnih paleta boja u igrama bez granica, koje diktira sloboda plutanja glazbenog iskušavanja.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Mya Milharičič
Setlista (zapisana prema autorovu sjećanju):
1. Auslander
2. Desperate People
3. Middle Man
4. Pride
5. Funny Vibe
6. Type
7. Which Way To America
8. Operation Mind Control
9. This Little Pig
10. Bless Those
11. Glamour Boys
12. Solo Drums
13. Ignorance Is Bliss
14. Time’s Up
15. Cult Of Personality
—dodatak—
16. Love Rears Its Ugly Head
17. Should I Stay Or Should I Go
18. Memories Can’t Wait
