Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 22.02.2019.
Trajanje albuma: 56.38 min
Produkcija: Chris “Zeuss” Harris
Žanr: Thrash Metal
Kad Overkill, jedan od najdugovječnijih klasičnih thrash metal sastava na planetu, izbace novi album, to je uvijek zabavno. Neuništivi veterani thrash metala, koji je u svjetskim razmjerima prilično blizak punkovskom nasljeđu, ove se godine dakle vraćaju s, piši i reci, ukupno 19. studijskim albumom. Vehementno i nesputano. Prkosno i uporno. Vraćaju se na krilima rata. Baš kako i nalaže naslov albuma, naravno.
Overkill su svoje, naravno, već rekli. Dokazivanje im ne treba, a kad izdaju novi studijski materijal, iznenađenja gotovo da ne može biti. Aktualna postava zajedno je lijepo vrijeme. Oba gitarista, Derek Tailer i Dave Linsk, poznaju se kao svoj džep, Bobby Blitz i D.D. Verni zapravo su drugari još iz školskih dana. Overkill zato ostaju glazbena konstanta koja ne zna i ne može razočarati. Istina, za novi su album u svoje redove morali uklopiti novog bubnjara Jasona Bittnera, što se pokazalo čak i boljom akvizicijom u odnosu na prethodnika Rona Lipnickog. Bittner je izniman tehnički žongler za bubnjarsku utvrdu i to dokazuje njegov opus sa Shadow Fall. Sviranje s Overkill njemu je mala maca, a da se bend odlučio na bilo kakvo proširenje svojih aranžmana, u Bittneru bi se našlo još mnogo neiskorištenih rezervi velike tehničke vještine i slojevitosti. No fanovi to zacijelo ne bi htjeli, a ni Overkill nešto takvo ne bi usudili ni u snu.
Vizija ostaje čvrsta i jasna. Neuništivi thrashmetalski gnjev od prve do zadnje sekunde, s nekoliko zabavnih uložaka šeprtljavog komedijaškog sarkazma koji pokazuje da su dečki doista ponovno uživali u studiju dok se kuhao novi materijal (samoparodična Batshitcrazy, kao i punkom pošteno prožeta parodija grupe na rodni New Jersey u Welcome to the Garden State). Uvodnih šesnaest minuta prvorazredno je overkillovski bijesno i bend vrlo slikovito servira na pladnju svoj novodobni »Ironbound« koncept, s kojim ne može promašiti. Produkcija ostaje otrovna, krajnje nabrijana i što metalnija. Sredinom albuma grupa uzima dah uz isprobavanje nečeg malo drukčijeg, razigranijeg aranžiranja, što donosi primjerice Distortion. Bez obzira na to što je uhvaćena u »već prodani« srednje brzi tempo i rif, sve joj boje daje čuveni Ellsworthov bijes i gnjev, koji ostaje bezgranično jedak. U potrazi za mračnom i u srednje brzi tempo zagledanom skladbom, približenom klasičnom metalu, Overkill su za razliku od Distortion malo uvjerljiviji u skladbi Where Few Dare to Walk, gdje opet nailazimo na predug završni dio koji je trebao odmah stati.
U biti, pakleni album ima jednu nespretnost. Njegovu veliku aranžersku ambicioznost. Komadi su naime izrazito prijedlozi. Svakom odrežeš barem minutu i dobiješ kraći, ali znatno jezgrovitije iskazan paket od deset prvorazrednih rušilaca sklepanih po poznatoj Overkill recepturi, koji bi grabili znatno otrovnije i paklenije. Element udarnosti bio bi na taj način svakako izraženiji, istaknutiji i magnificiraniji na novom albumu, a ovako dugogodišnje sljedbenike grupe, koji su tijekom godina postali blago »razmaženi«, povremeno i dosađuje, jer Overkill zapravo samo više-manje spretno recikliraju mnoga idejna rješenja koja su već predstavili u posljednjem desetljeću studijskih izdanja.
Ipak, jadikovanje je suvišno. Stil Overkilla jest i ostaje unikat. Kao takav je jedinstven, a grupa održava svoju karakternu samonikost vrlo uspješno i na »The Wings Of War«. Općenito gledano, na The Wings Of War sve stoji kako treba. Opet je tu puno poluтонskih riffovskih krošea koji nepopustljivo kidaju i bjesne kroz album, s upadima bijesno podivljalog soliranja obojice gitarista, otrovno prodornim bas linijama metalnog tokarenja, kao britva oštrim i točnim prijelazima poludjelog Bittnera i naravno. Tu je obvezno i onaj dodatak bez kojeg se Overkill ne može zamisliti. Njegova ekselencija, jedinstveni Bobby Blitz, koji sa svojih 58 godina pokazuje nevjerojatnu vokalnu snagu, dominaciju i neposlušnost. Što ga više stežu godine, to nepopustljivije grize svojim vokalom. Out On The Road Kill i Hole in My Soul trebali bi zamijeniti mjesta. Prva je otrovno nakostriješena i sonično brza, to je klasična Overkill thrash metal eskapada koja bi trebala zaključiti album, dok bi Hole In My Soul sazvučnijim refrenom pripadala sredini albuma.
Obredno misenje po recepturi Overkill ostaje neokaljano! »The Wings Of War« ne spada među najtvrđe i zvučno najoštrije te najpovampirenije Overkill uratke koji ostaju urezani u svijesti dugogodišnjih sljedbenika grupe, jer grupa posiže za aranžerskim odmacima, što joj ne čini nikakvu uslugu, samo ostavlja spoznaju da je album najmanje deset minuta predug. Ipak, i novi Overkill album u 2019. donosi onaj poseban užitak iščekivanja, kad ne znaš kako će Blitzu u pojedinom trenutku puknuti i što će s vokalom »izvesti«. Sve je trikove već pokazao, no svejedno je zanimljivo gdje, kada i kako će ih opet iznova upotrijebiti i gdje će mu sijevnuti. U svom režanju, vriskanju, vikanju ostaje fenomenalan, a uz to i njegova jedinstvena vokalna figura »progutane kružne pile«. Sa svojom neuništivom vokalnom pozom Bobby Blitz ostaje glavni pogonski motor koji vuče Overkill dalje i naprijed, i u zrelim godinama djelovanja. Sve tamo do statusa besmrtnih legendi thrash metala.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 8.0 / 10
Popis skladbi:
01. Last Man Standing
02. Believe In The Fight
03. Head Of A Pin
04. Bat Shit Crazy
05. Distortion
06. A Mother’s Prayer
07. Welcome To The Garden State
08. Where Few Dare To Walk
09. Out On The Road-Kill
10. Hole In My Soul
Postava:
Bobby “Blitz” Ellsworth – vokal
D.D. Verni – bas gitara
Dave Linsk – gitara
Derek Tailer – gitara
Jason Bittner – bubnjevi
