John Mayall i povratak svjetske ikone bluesa u Udinama (2019)
Lokacija: Videm (Udine) / Teatro Nuovo Giovanni da Udine / Italija
Datum: petak, 22.03.2019
John Mayall je čovjek i jedna od najvažnijih glazbenih figura koje su američki (osobito čikaški) blues prenijele u Europu. Bilo je to nekoć. Događalo se u šezdesetima. Tada je, osobito u drugoj polovici tog desetljeća prošlog stoljeća, počeo pravi boom white bluesa, ili tzv. britanskog vala bluesa, upravo na krilima Mayallovih The Bleusbreakers, koje je u ranoj eri Mayallove karijere obilježila njegova suradnja s kasnijim ikonama bluesa Ericom Claptonom, Peterom Greenom i Mickom Taylorom. John Mayall, neka vrsta oca te britanske revolucije, ujedno i graditelj čvrstih temelja europskog rhythm and bluesa, svojom je neumornom djelatnošću dakle doživio i preživio sve oluje i danas ima čvrstih 85 godina. I? I dalje se mrda. Dok njegov »učenik« puni stadione sa 100.000 (i više) glava, govorim naravno o »Slowhandu«, jedan od posljednjih živućih fosila bluesa gazi po pozornicama uglednih dvoranskih prostora koji u svoju unutrašnjost primaju po nekoliko tisuća posjetitelja. Davno je to bilo kad sam prvi put gledao koncert Johna Mayalla. Pisalo se 8.4.2003., kad je u jako ispražnjenom grazškom Orpheum Theatru predstavljao svoj album »Stories« i drhtali smo pred njim u strahopoštovanju, jer je već tada, doduše šesnaest godina mlađi, nosio status velike kultne figure svjetskog bluesa.
No, John Mayall, korijen svih korijena, uz sav iskazani blues aktivizam kroz godine, prvenstveno je kantautor, vokalist, klavijaturist, harmonikaš i gitarist. Ove je godine izdao novi studijski album »Nobody Told Me«, koji je izašao točno mjesec dana prije Mayallova dolaska u talijanski Videm. Johna Mayalla prati trio glazbenika. Uz bubnjara Jaya Davenporta i basista Grega Rzebu, koji s cijenjenim ikonskim bluesmanom surađuju od 2009. nadalje, Mayall je prošle godine u redove svoje prateće postave uključio novu članicu. Riječ je zapravo o prvoj gitaristici u Mayallovoj karijeri, koja se tako našla u inkarnaciji jedne od njegovih pratećih postava. To je Carolyn Wonderland. Ako pomisliš koliko se izvanrednih gitarista kroz godine izmijenilo u postavi Bluesbreakersa (uz gore navedene, treba obavezno spomenuti barem još Henryja »Cocu« Montoyu, Waltera Trouta i Buddyja Whittingtona), onda je jasno da Wonderland mora biti doista posebna gitaristica. Prva djevojka u Mayallovoj više od 60 godina dugoj karijeri koja se vinula na poziciju glavne gitare izdala je tijekom karijere hrpu albuma s The Imperial Crowns, kao i lijep svežanj samostalnih studijskih albuma, a Wonderland je i dobitnica hrpe prestižnih nagrada u kategoriji bluesa. S curom nema šale, što je naravno potvrdio i koncert u Vidmu.
Uvodno je prilično mlitavu publiku, u kojoj se još osjećala priličnu praznina, zabavljao domaći bluesovski kantautor Francesco Piu. On se, naoružan akustičnom folk gitarom i u »one man band« režiji, dobro izvukao iz zadane situacije, kad si pod sjajem pozornicinih reflektora posve »gol i svučen«. O kakvoj snalažljivosti i vještinama Iana Siegala i sličnih asova ovaj put je moglo biti samo riječi u snovima, ali ipak. U onome što je Francesco donio na pozornicu u potpunosti je opravdao ulogu »predgrupe«. »Slajdanje«, umetci naslijeđeni s delte Mississippija, posrećeno dobro vladanje engleskim jezikom u stihovima i naravno neprestano diktiranje ritma udaranjem noge o pod uvjerljivim, blago grlenim vokalnim učinkom posve su uvjerili i isporučili uzornu uvertiru u nastavak koncertne večeri.Kazalište se u međuvremenu dobro napunilo i tek je nekoliko sjedala u parteru ostalo praznih. Većina je logično došla vidjeti Johna Mayalla. On je po svojoj uobičajenoj navici još prije koncerta brinuo o prodaji službenih suvenira, a kad su se reflektori u dvorani naposljetku teatralno zatamnili, prvi je i izašao na čelo pozornice i pozdravio publiku. Bez posebne pompe, ali dovoljno da je dvoranom zaorila huka. Mayall je repertoar, kao uvijek, opteretio konkretnom količinom izvedbi obrada. Tako je već uvodno, kad se pretežno zadržavao na glavnom vokalu, električnom klaviru i harmonici, bend obradio Nothing To Do With Love, koja u izvorniku pripada Jerryju Lynnu Williamsu, pa nadalje Why Did You Go Last Night, čiji je autor izvornika Clifton Chenier. I uz silno zabavnu Dirty Water (orig. The Standells), gdje je Mayall uzeo u ruke svoju preinačenu gitaru izrazito smanjenog tijela, bend se i dalje zadržavao na obradama. U toj je točki Mayall, uzevši u obzir njegovih čvrstih 85 godina, pokazao jedinu ranjivost, što međutim nije ništa novo. Njegovo sviranje solo dionica. Upravo je u toj točki jedan slabo odmjeren ton pridonio lijepo čujnom fušu. Srećom se John te slabosti naravno zna, pa se prvenstveno radije drži vokala, klavijatura i harmonike, a istodobno ga zbog toga od uvijek prate u postavi izvajani majstori blues gitare. Među njih spada i Wonderland, koja je vrlo brzo zagrijala prste na pravu temperaturu te je ručnim vještinama već u uvodnom dijelu koncerta potvrdila zašto je dobitnica mnoštva prestižnih nagrada (i u kategoriji za najbolju pjevačicu). Ako ne prije, dirnula je osobito u svojoj autorskoj Two Trains, gdje je ukazala i na to kako je izvrsna pjevačica, kad je ukapčala gravure soula i s prodornošću Arethe Franklin apsolutno dominirala prostorom. Dirnulo je prizivanje uspomena na vrijeme druženja s Peterom Greenom, kad je odjeknula You Don’t Love Me, a Mayall nikako nije zaboravio na predstavljanje novog albuma »Nobody Told Me« (2019), kad se bend prihvatio What Have I Done Wrong, kojoj se u drugoj polovici koncerta pridružila izvrsna Distance Lonesome Train. U potonjoj se u punom naletu rasprsnula Carolyn Wonderland na električnom lap steelu, što je brižni voditelj Mayall uvodno popratio sljedećim objašnjenjem: » This song requires Dobro and a seat« (dakle u starom stilu, jer su prije lap steela svirali slideom na gitarama s rezonatorima). Inače je Wonderland po nečemu posebna. Ne koristi trzalicu i sve rješava prstima i finger pickingom, što zvuku njezine gitare daje toliko više organske naravi, odnosno prirodnih tonova.
John Mayall je među točkama spretno i iskusno popunjavao obraćanjima publici. Više je puta predstavio pozadine samih skladbi. Prije izvedbe One Life To Live, kojom se bend dotaknuo Trout/Montoya Bluesbreakers ere, Mayall je ispričao da je skladbu napisao na temelju iskustava koja mu je ostavila služba u vojsci 1952. Treba naglasiti da Mayall na svoje zrele godine još uvijek održava vrlo uzorno, jasno i dovoljno snažno izražajnu narav svoje vokalne drže i vokalnih karakteristika. Isto tako je i dalje čvrst na Rhodes električnom klaviru i Hammond orguljama te naravno harmonici. Što se vokala tiče, ovaj mu još uvijek vrlo dobro služi, jer mu vokalna očuvanost i dalje omogućuje spretno baratanje različitim vokalnim pristupima koje zahtijevaju pojedine skladbe repertoara. Uz zabavnu The Devil Must Be Laughing bend se dotaknuo i prethodnog albuma »Talk About That« (2017), a s Early In The Morning Mayall se poklonio staroj postavi Louis Jordan & Tympany Five, uz čije je hitove odrastao tridesetih i četrdesetih i gdje je bilo moguće povezati utjecaj na Mayallovu kasniju zaljubljenost u rhythm and blues. Kvartet je nakon izvedbe te skladbe upao u Mayallov omiljeni koncertni standard Otis Rushove So Many Roads, a sljedeća Chicago Line polako je najavljivala kraj redovnog koncertnog dijela. Bend je zašiljenu izvedbu tog Bluesbreakers standarda poduprijeo očekivanim produljenim jamom, što nije isključilo ni solo umetke bubnjeva i bas gitare.
Publika je više puta provalila u goleme ovacije, a najviše je naravno odjekivala ona kojoj se nije čuo kraj i kojom je Mayalla i njegovu prateću ekipu još posljednji put prizvala na pozornicu. Bend se tako za oproštaj prihvatio zabavne I Want All My Money Back i time zaključio izvrstan koncert koji je trajao sat i pol. John Mayall zadržava nevjerojatnu vitalnost za svoje čvrste godine. Na pozornici je neprestano isijavao izvanredno dobro raspoloženje i veliku agilnost, kad je u istom dahu spretno, suvereno i iskusno rukovao i sviranjem harmonike, klavijatura, kao i pjevanjem. S obzirom na pozornicu formu koju u dugovječnoj karijeri, kakva pripada cijenjenom gospodinu i velikanu bluesa Johnu Mayallu, vidljivo nagriza zub vremena, takva vrsta sumnje, i nakon iskustva u Vidmu, ostaje posve suvišna, nepotrebna i jalova misao.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik




















