Lokacija: Tolmin / Kinogledališče Tolmin / Slovenija
Datum: subota, 23.03.2019
“Človek ni zver”. Svakako ne. Zvijer je za čovjeka “malo dijete”. Čovjek je naravno puno gori. Nema izraza koji bi tu osobinu čovjeka uopće mogao opisati. Općenito po “diktatu”, kako ga živimo zadnjih 2000 godina (plus), još nismo uspjeli pronaći odgovarajuću riječ koja bi opisala jezivu narav čovjeka i čovječanstva. Možda su je imali Indijanci, ali su u genocidu nažalost prebrzo “utišani” da bi stigla do nas. Ovo je bio mali uvodni upad, koji ni nije tako daleko od poruke novih “protuvojnih” Katalena.
Kao što možda i predobro znate, Katalena, jedan od najvidljivijih slovenskih sastava, koji ostaje vječno vjeran i zakleto posvećen crpljenju inspiracije iz tradicionalnog slovenskog narodnog melosa i poezije, sa znanim rezultatima sebi svojstvene i potpuno opipljive karizmatične glazbene supstance, što je naravno posljedica učinkovitog, izazovnog i nadasve šaljivog eksperimentiranja, izdali su prije nešto manje od godinu dana svoj novi studijski album naslovljen »Človek ni zver« (RockLine recenziju pročitaj OVDJE).
Do svog dolaska ovog ožujka na pozornice sjeverno primorske prijestolnice Tolmin, već su ga temeljito predstavljali po širokim slovenskim pozornicama. “Človek ni zver” je, ako smijem opravdati svoju vječnu ocjenu dovoljan iz matematike, mislim da ukupno sedmi studijski album sastava i svakako opet drukčiji album, koji pokazuje da grupa i dalje jaše na krilima inspiracije kreativne svježine. Ovaj put mračno zagledan album o »pripovijetkama« koje donose jadi ratova zahtijeva svečanu, ali ozbiljnu i tamniju scensku kulisu.
Publika nije u potpunosti napunila prostor, jer Katalena na Tolminskem ne dosežu popularnost nekih domaćih Bakalina, koji za šalu do kraja pune prostor tamošnjeg Kinogledališča, i to s po dvije uzastopne rasprodane koncertne večeri. Bend si naravno zbog toga nije razbijao glavu. Ovaj put repertoar je gravitirao izvedbi točaka s novog albuma pa je bend u sjaju novog albuma i koncertnu večer prilagodio tako da je točke s njega nekako uravnoteženo rasporedio kroz koncert. Tako je koncert otvorila Kje so tiste stezice. Inače narodni standard koji su Katalena u sebi svojstvenom aranžmanu opet posve okrenuli naglavačke. Ledeni dah, s otklonima prema disonanci, pri čemu Polona Janežič samo točkasto markira skladbu tonovima koji tek mimogred »podsjećaju« da obrada ipak zadržava stav izvornog melosa. »Človek ni zver« počeo je u svojoj misiji hvatati maha vrlo brzo nastavno, kad su Tibor Mihelč Syed i Vesna Zornik stupili u kontrastni duet izvrsno obrađene Ko bo fantič na vojsko šel. Postupno nanošenje zvučnih kolaža u glazbeni krajolik, koji je za novi album poseban, koji potrese, koji je na trenutak čak i jeziv, ali strogo prepoznatljiv za Kataleno. Svi su gradivni elementi tu, ali upotrijebljeni, odnosno aranžerski raspoređeni na posve drukčiji način. U takvom raspoloženju, kad se glavnina skladbi novog albuma razvija iz mola, naravno se uvijek dobro osjeća i rockerski odvjetak (Travnički), no to nije pravilo. U Oblaki so rdeči učinak je upravo suprotan. Što mekše pristupiš, to više zgrabi poruka melodije i stihova! Ulov tjeskobe i melankolije, čak čežnje, naprosto je pobjednički u ovoj skladbi, gdje se vodeće uloge dijele Polona i Vesna. U međuvremenu Katalena razgibaju inače ozbiljno svečano raspoloženje s Enci Benci, pa standardom Zrelo je žito, a u nastavku se od novih skladbi na repertoaru nađu još Mrzle so njive, naslovna skladba albuma (ona opravdava prisutnost lisičjeg repa, jednog od Gombačevih omiljenih rekvizita), Ne vem kako ti je ime, Mrzle so njive i pri kraju odsvirana Oj ta soldaški boben.
Bend je naravno morao odsvirati obvezne standarde Lisica, Noč čarovnic te (Rad imel bi) Jabuko. Na repertoaru su se između ostalog izredale još An Ban, izvrsna Aldowska (s new wave konturom Alda Ivančića) te instrumentalna Ta solbaška, gdje je Narat po ustaljenoj navici scenskog tapkanja opet odmjerio nekoliko baletnih i plesnih koraka te njima “dražio” s rekvizitima opskrbljenog Gombača. Ili drugim riječima. Skladba koja je donijela hrpu scenske zabave i šaljivosti.
Uigranosti grupi ne manjka. A kamoli rutine. I uz nekoliko peripetija, kad je zvuk zafrkavao, ili kad je Vesni gotovo »raznijelo« mikrofon., Katalena su pokazali svu svoju iskusnost, kakvu donosi dugi koncertni kilometraž. Osobito na relaciji dvaju pronicljivih umova, to jest obaju Boštjana, Katalena su svaki takav događaj odlično iskoristili, okrenuli ga sebi u korist te tako jačali grabežljivi moment teatralne tragikomičnosti. Katalena su odlični glumci, o tome nema sumnje, osobito Naratu i Gombaču ne fali puno do statusa stand up komičara.
»Človek ni zver« scenski izuzetno dobro prianja. Čovjek bi slušao kar cijeli album u koncertnoj izvedbi. Od početka do kraja. Toliko je jak uradak. Od teatralno »podjetinjene« poze, koju je donijela »Enci Benci Katalenci era«, do pravog izražajnog suprotnog pola dakle. Zaokret koji je kroz posve drukčiju izražajnu supstancu albuma »Človek ni zver« zadržao sve karakteristične žigove grupe te na taj način potvrdio izuzetnu skladateljsku odnosno stvaralačku zrelost koju je kroz godine razvila i postigla grupa. Koncert u Tolminu je naravno to potvrdio u punom ulovu.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
