Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Stadio Friuli / Udine / Italija
Datum koncerta: 23.07.2009
Broj posjetitelja: 40
Cijena karte: 57,50€ (parter, na dan koncerta)
Nakon 2006., kad je Bruce “The Boss” Springsteen posjetio Udine u sklopu turneje “The Seeger Sessions”, grad u Italiji koji kod nas poznajemo i kao Videm, a koji je Sloveniji tako prijateljski blizu da se do koncerta može odvesti i usred tjedna, Springsteen je ove godine u Udine došao i sa svojim E-Street Bandom. Albumom “Magic” (2007) – RockLine recenzija OVDJE, Bruce je očuvao tradiciju sebi svojstvenog zvuka, koji ga je nekoć učinio velikom (pop) rock ikonom. Svom nadasve dobro “kreativno raspaljenom” osjećaju umjetničkog obrta ostao je vjeran i nakon toga. Kad si inspiriran, najbolje je prepustiti se svom geniju da stvori što više. Zato nije prošlo ni godinu i pol, a već smo dobili nasljednika albuma “Magic”, pod naslovom “Working On A Dream” (2009) – RockLine recenzija OVDJE. I njemu je slijedila turneja, ali za razliku od prethodne dvije, s nešto više koncertnih termina po Europi i, kao što rekoh, s “spasonosnim” posjetom Udinama.
Koncert u Udinama, za koji se već dugo prije nego što je stigao datum 23.07.2009. govorilo da je rasprodan, to naravno nije bio. Oko 17 sati i 30 minuta poslijepodne, prostor parkirališta videmskog stadiona Friuli, kao i sama zona neposrednog ulaza na stadion (govorim o pristupima sa sjevera), bili su zasuti kioscima brze hrane, tradicionalno “neukusnim” krivotvorinama Springsteenovih majica, što se očito ne gadi kupovati na ovom planetu samo Talijanima, preprodavačima karata, čuvarima reda i mira te naravno šarolikom paletom Springsteenovih obožavatelja koji su hrlili na stadion. Usprkos nekim izvorima koji su samouvjereno tvrdili da je stadion rasprodan, ulaznice se i na dan koncerta još uvijek moglo kupiti. I to čak i za parter (57,50€ – komadića “skromnih”).
Parter je bio podijeljen tako da je prostor u dužini od oko 35 m od pozornice bio ograđen. Unutra su smjeli samo posjetitelji s posebnim žutim i zelenim narukvicama. Sretnici. Da će večerašnja noć biti prožeta euforijom mnoštva, nagovještavalo je i ponašanje pojedinih posjetitelja, koji su se opružili kar po travnjaku i ljubomorno čuvali svoj komadić livade pod guzicom. “Polje posuto leševima”. Onda se pojave dva Slovenca među njima i već svi stenju kako ništa ne vide i neka ih pustimo naprijed jer su oni tako “jebeno” mali (ili smo mi tako “jebeno” veliki). He, he, he. Nažalost, nemaju svi tako dobru genetsku podlogu kao Slovenci. Okej, šala na stranu, idemo radije na pozornicu k našem hrabrom Bossu!
Na nogama probijem nepomične pune tri sata na livadi u gomili tijela. Za to vrijeme, uz opkoljeni parter, napunile su se i tribine. Onda se dogodi. U potpunom mraku oba klavijaturista koračaju na pozornicu, ali samo s harmonikama. Charles Giordano i Roy Bittan prihvaćaju se uvoda Morriconeove “Nekoč je bilo na divjem zahodu”, dok na pozornicu jedan za drugim koračaju i ostali članovi sastava E-Street Band: Clarence Clemons (puhački instrumenti, udaraljke, prateći vokal), Nils Lofgren (gitara), Garry Tallent (bas gitara), Suzie Tyrell (violina, akustična gitara, prateći vokal), Steven Van Zandt (gitara), Max Weinberg (bubnjevi), Cindy Mizelle (prateći vokal), Curtis King (prateći vokal), da zauzmu svoja mjesta na pozornici. Među zadnjima njegova ekselencija Bruce “The Boss” Springsteen (vokal, gitara). Sastav iznenađuje već na samom početku, kad se prvi put na turneji prihvaća izvedbe Sherry Darling (“The River”, 1980). Stadion uzavre i bukne u jedno kad sam refren zahvati skladbu. Pozornica duga, praktički preko cijele širine travnjaka stadiona, visoka minimalno 30 m, a pred glavnom pozornicom, na kojoj je Bruce s ekipom proveo većinu te večeri, bila je postavljena dodatna, još duža pozornica koja se pružala cijelom dužinom prvog reda. Da protok energije između sastava i publike ne bi bio ometen, sve “službeno akreditirane fotografe” potjerali su da fotografiraju u međuprostoru koji je dijelio “sretnike s narukvicama” pod pozornicom od ostatka rajе parтera.
Bruce je već tijekom prve skladbe dojurio stepenicama na prednju pozornicu i počeo se rukovati s oduševljenom publikom. Lijevo i desno dva visoka ekrana, a u pozadini, iza pozornice i sastava, poseban gigantski ekran koji je većinu vremena bio okrenut prema publici. Već nakon prve tri skladbe, kad je Bruce kroz Sherry Darling, Badlands i Hungry Heart najavio svoj nezaustavljivi juriš, doveo je stadion do toga da eksplodira s njim u jedno.
Nakon usijanog početka došlo je vrijeme da se situacija malo smiri. Na ekranu u pozadini pojavi se panorama s golemim kaktusom (“joshua tree”), osamljenicima Utaha i prerijom, a ekipa nastavlja s predstavljanjem albuma “Working On A Dream” kad se prihvaća skladbe Outlaw Pete. Skladba se, bez obzira na to što je novijeg datuma, odlično primila među publikom, koja je dokazivala da su joj stihovi vrlo poznati. Intenzitet večeri ponovno je skočio na višu razinu odmah u nastavku s intenzivnom Darlington County i jednoglasnim “Sha-la-la-la-ima” stadiona, koji su podupirali Springsteenovu ekipu! Ukratko. Vatra strasti u Udinama nezadrživo se dizala i plamtjela prema vrhuncu.
Bruce Springsteen je kao figura nevjerojatan. Čovjek ne posjeduje samo izvanrednu karizmu i šarm. Čovjek je opravdano zaslužio nadimak “Boss”. Naime, izvanredan je zapovjednik, iz njega kipi energija i ljubav prema životu, koje je nesebično dijelio kroz dva i tri četvrt sata sa svim izluđenim glavama stadiona. Točke su se slijedile praktički bez stanke. Kad bi završili jednu, Bruce bi se postavio uz mikrofon, okrenuo prema sastavu da provjeri je li ostatak ekipe s njim i s podignutom Telecasterom visoko u zraku zamahnuo te dao znak da se “štarta” u novu skladbu. Springsteen je zaista bio maksimalno “raspaljen”. Nešto tome doprinosi i obilna rasvjeta pozornice (s dodatna četiri svjetlosna tehničara koji su čučali svaki u svojoj kabini iznad pozornice i snopovima reflektora lovili članove sastava što trče po njoj) pa ipak je Bruce Springsteen – “mali veliki čovjek”, ispalio iz sebe svoj energetski maksimum. S Bossa je znoj doslovno prštao. Prije svake skladbe tehničar mu je dostavio posve svježu i suhu Telecasteru, koju je čovjek brzo opasao i doslovno okupao u vlastitom znoju. Boss trči u svojih 60 godina minus dva mjeseca kao mladić rosnih godina kojeg razara višak testosterona u krvi. Manjeg rasta s istaknutim bicepsima gornjih ekstremiteta, u obaveznim trapericama, pripijenom prsluku, “western” čizmama, visoko vitlajući desnicom dok udara akorde, kao da je najžešći gitarski “schredder”. Dok E-Street Band čvrsto drži kulisu pozadine, koja nikako ne može zatajiti u pratnji svog šefa, on nezauzdano trči po nižoj pozornici, neprestano se rukuje s ustreptalim obožavateljima, svira gitaru baš za njih, stojeći neposredno uz prvi red, zapravo među ljudima. U jednom trenutku čak sside s pozornice, a lovi ga većina ekipe zaštitara. Obožavatelji ga revno hvataju za noge, koljena i sve ostalo što im dođe na doseg ruku. Energija je izvanredna i ništa je ne zaustavlja. Ljubav u zraku. Iskrenije od toga ne ide. Strast preko svih granica. Može li uopće išta biti ljepše i prirodnije od magije glazbe?
Uz to mi sinu misao zašto bi talijanska publika bila tako posebno luda baš za Bossom? Općenito je Boss postao velik zbog svoje “male skromnosti” koju isijava. On je samo “radnik s ceste” koji se mora boriti za preživljavanje. On je glas ulice, glas prkosa, glas neiscrpne želje za boljim sutra i glas koji te bodri i kad si posve na tlu. Svojom neuzvišenošću, prirodnim nelažnim ponašanjem, s lakoćom premošćuje most između rock zvijezde i običnog čovjeka, što je te večeri s lakoćom osjetio i talijanski puk u Udinama. To se doduše ne može izravno uspoređivati, ali na trenutak me povuklo na isti taj stadion i datum 12.09.2008., kad je tu svirao svoj koncert pred jednako rasprodanim gledalištem stadiona Friuli Vasco Rossi (RockLine reportaža OVDJE). Potonji predstavlja nekakvog talijanskog dobroćudnog striku s ulice koji nikome ne bi dlaku s glave savio, a ipak mu se stalno događa neka nepravda. Možda u specifičnom slučaju nagađanja o psihologiji reagiranja na podražaje koncertnog mnoštva u Italiji ta šaljiva smjernica između Bossa i Rossija nije ni tako neumjesna ni neutemeljena.
Springsteen je definicijom svoje dostupnosti, neopterećenosti dijeljenjem energije vlastite unikatne pojave, raspalio to jedinstveno doživljaj u Udinama nekim dodatnim gestama. Prva se dogodila kad je tijekom skladbe Waiting On A Sunny Day pružio mikrofon klincu koji je vjerojatno tek prohodao, a uspio je čak ispravno uloviti dvije riječi naslova skladbe, koje je na opće huronsko oduševljenje mnoštva “izbrbljao” u mikrofon. Drugi (svečani) trenutak dogodio se u obaveznom bisu tijekom skladbe Dancing In The Dark, kad je Boss povukao na pozornicu “začaranu” Talijanku i zavrtio je u nekoliko taktova, uzeo u naručje i oprezno odložio natrag među mnoštvo (naravno, pritom joj nije zaboravio dati oproštajni poljubac i svoju originalnu trzalicu).
Uobičajeno je da su Bossovi koncerti priča za sebe. Svaki među njima. Ta čast pripala je i koncertu u Udinama. Pred pozornicom je bilo posuto lepršanjem kartonskih transparenata na kojima su bili ispisani naslovi pojedinih Springsteenovih skladbi. Bruce ih je skupljao, među svom tom kramom naletio je čak i na domaće izrađenu lutku – “mini sebe”. Koncert se prevalio točno na zlatnu sredinu. Trojac skladbi Summertime Blues, Be True i Streets Of Fire bio je definitivan glas naroda, koje sastav na prethodnim koncertima ove turneje još nije izveo i što upravo zato čini ovaj događaj u Udinama posebnim. U kratkoj stanci Springsteen pokaže svim članovima ekipe E-Street Banda što piše na transparentu. Kad je uvjeren da su svi shvatili, ponovno daje znak i sastav užgе u nizu pjesama Summertime Blues, Be True i Streets Of Fire. To je pravi znak zahvale vjernoj publici koja je ime Bruce Springsteen ponijela među najveće rock izvođače. Zapravo ne postoji pjesma koja je izašla na studijskom albumu Brucea Springsteena a da je E-Street Band ne bi znao odsvirati i uživo. Malo velikih izvođača danas se to usuđuje raditi na turnejama. Obično na svim koncertima ponude potpuno isti koncertni repertoar i tako izbjegnu mogući podsmijeh u slučaju da im se dogodi “fušanje”. Springsteen se nečeg takvog sa svojom ekipom zaista ne boji i za tako nešto ne poznaje nikakav razlog.
E-Street Band je izgrađena, odlično uigrana četa vjernih Bossovih glazbenika koja ne zna zatajiti. Izvanredan štih pratnje koji grade oba klavijaturista (Bittan se brine i za Hammond, Giordano za pravi “bijeli” klasični klavir), harmonizirani dueli između volina i saksofona, ili violine i lap steel pedal gitare Nilsa Lofgrena, ili sva tri aktera istodobno (Outlaw Pete), nude zaštitni znak Springsteenove glazbene kulture, a povrh svega toga odlično funkcionira okvir višeslojne vokalne pratnje u pozadini, koji obgrljuje Springsteenov osnovni (“dozirano s više ili manje”) hrapavi vokal.
Springsteen je u odličnoj formi. Vokal ga ne izdaje. Čak ni kad je na redu još jedno veliko iznenađenje večeri. Uz skladbu Born In The U.S.A., koju sastav na ovoj turneji također još nije izveo uživo. Na njezin je račun po svoj prilici bila žrtvovana na set listi Glory Days. Springsteen je pritom svima pokazao novi kartonski transparent s kolicima omotanima u američku zastavu iz koje viri Bossova glava. Uz to je Bruce dodao komentar sumnje pokazavši prstom na svoju karikaturu: “Maybe Boss, maybe Boss,..!” Smijeh na stadionu.
Bez obzira na to što se koncert prevalio preko dva sata, Springsteen je bez straha otvorio bis s Born In The U.S.A. i fenomenalno je otpjevao. Kao na albumu. S punom parom, iz hrapavog grla i svom snagom. Već je rajanje tijekom Born To Run bilo posebna točka večeri, sama po sebi vrhunac, gdje se stadion do kraja izmiješao i ta magija nije popuštala ni za mrvicu u nastavku, kad je sastav izvodio obavezni bis. Skladba American Land zato je bila vrlo dobrodošla kad ju je sastav prihvatio u mirnijoj maniri, s tradicionalnim countryjaškim izrazom. Ali posebne stanke nije bilo, kad udare još jedan super hit s albuma “Born In The U.S.A.” Bobby Jean, koji drži stadion budnim i nakon što se Springsteen vrti na pozornici s plesačicom tijekom već spomenute Dancing In The Dark. Sastav pobjednički zaključuje koncert kad se prihvaća zanimljive obrade Twist And Shout (orig. The Beatles). Izvoditi je počnu u usporenom ritmu neke La Bambe (komadić te kasnije čak i uključe u izvedbu), samo što u njoj prednjači dodatak Hammond orgulja. Toj točki naprosto nije htjelo biti kraja. Pred kraj se Springsteen teatralno sruši uz mikrofon na tlo i pošalje gitarista Stevena Van Zandta ravno do publike da iz nje zgrabi transparent “Grandpa’s Gone Down” (riječ je o jednoj od starijih Springsteenovih skladbi, nastaloj 1971.), što bi trebalo objasniti trenutačno scensko stanje zvijezde, koja je tako htjela objasniti publici da se naše druženje s njim nažalost bliži kraju. Boss se još jednom podigne, da znak sastavu i tako odsviraju još jedan krug s refrenom. A to učine tako da se baš svi, osim bubnjara Maxa i saksofonista Clarencea, pojave na (pred)pozornici tik uz prvi red, gdje se koncert tako zaključuje u punom intenzitetu.
Springsteen se svojom veličinom iskazao i u ulozi “selektora” pobjedničke ekipe, kad je svakom iz E-Street Banda stisnuo ruku i zahvalio mu na nastupu dok je ovaj napuštao pozornicu. Pred Clarenceom se čak i poklonio. Springsteen se s pozornice oprostio zadnji.
Što reći za kraj? Izvanredna magija, izvanredan trenutak, nezaboravan trenutak koji ispunjava ljubitelja glazbe baš u svemu. Na svoj način, posve jedinstveno. Ima svoju cijenu, svoju vrijednost, ali nudi zaista, zaista mnogo. I nešto što novac ne može izmjeriti. Springsteen je u Udinama svoju veliku strast prema životu napunio izvanrednom ljubavlju, znakom velikog poštovanja prema auditoriju, kao i prema pratećem sastavu. I to se nesebično prenosilo u suprotnom smjeru. Ponajprije je oduzimala dah spoznaja koliko energije Boss i danas posjeduje na pozornici. Usprkos maratonskom koncertu, uopće nisi dobio osjećaj da mu se žuri s pozornice. Mogao bi svirati i svirati i svirati… Događaj koji je ostavio poseban pečat i nakon kojeg sam si čak natuknuo da neko vrijeme ne idem ni na jedan koncert, jer osjećaji koji me prožimaju i tri dana nakon koncerta izvanredni su i neprocjenjive vrijednosti. Hvala magiji glazbene vječnosti i neprolaznosti.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
01. Sherry Darling 02. Badlands 03. Hungry Heart 04. Outlaw Pete 05. Darlington County 06. Something In The Night 07. Working On A Dream 08. Murder Incorporated 09. Johnny 99 10. No Surrender 11. Summertime Blues 12. Be True 13. Streets of Fire 14. My Love Will Not Let You Down 15. Waiting On A Sunny Day 16. The Promised Land 17. American Skin (41 Shots) 18. Lonesome Day 19. The Rising 20. Born To Run —bis— 21. Born In The USA 22. American Land 23. Bobby Jean 24. Dancing In The Dark 25. Twist & Shout (incl. La Bamba)
Galerija slika
