Trajanje albuma: 1:55:14
Produkcija: Frank Zappa
Datum izdanja: 1979
Izdavačka kuća: Rykodisc Records
Ocjena: 5/5
“Joe’s Garage”, progresivna rock opera u tri čina s konceptom o tome što bi se moglo dogoditi kad bi glazba postala ilegalna, spada među najbriljantnija ostvarenja u karijeri legendarnog američkog skladatelja, gitarista, pjevača, satiričara i redatelja Franka Zappe. Genij svih mogućih oblika glazbenog eksperimentalizma i društvene parodije (ili provokacije, ako ti je draže), koji je živio da bi mogao stvarati glazbena umjetnička djela, ovim je albumom, koji je izvorno izašao u dva dijela (najprije prvi čin, a zatim drugi i treći zajedno), u svim aspektima stvorio vječno remek-djelo, a možda čak i svoju najbolju društvenu satiru uopće. Koliko dalekosežan i važan utjecaj je imao ovaj legendarni album na generacije glazbenika i slušatelja možda najbolje govori podatak da je “Joe’s Garage” u rujnu 2008. doživio scensku izvedbu u izvedbi američkih kazališnih glumaca, koji su za taj pothvat dobili ekskluzivno dopuštenje Frankove obitelji.
Koncept “Joeove garaže” prije svega je Frankov simboličan (nipošto prvi, a ni zadnji) obračun s cenzurom i američkim samoproglašenim čuvarima javnog morala, koji su sve više napadali njegovu glazbu, tvrdeći da je “pornografska” i opasna za “normalan” razvoj njihove djece, što je nekoliko godina kasnije doživjelo vrhunac Frankovim pobjedonosnim nastupom pred američkim Kongresom, gdje je do kraja ismijao najkonzervativnije senatore koji su inzistirali na svojim zabludama. Unatoč Frankovoj pobjedi, nakon koje je do kraja svog puta osigurao mir od miješanja političkih luđaka u njegov rad, konzervativna zajednica (ujedinjena pod vodstvom Tipper Gore, supruge Ala Gorea, potpredsjednika u Clintonovoj administraciji i kasnije samoproglašenog zaštitnika prirode) postigla je manju zadovoljštinu time što sve ploče s potencijalno eksplicitnim sadržajem na američkom tržištu moraju biti uvijek označene posebnom naljepnicom (puno više o tome u nadolazećoj recenziji albuma “Frank Zappa Meets The Mothers Of Prevention”, 1985.).
“Joe’s Garage” je na mnogo načina beskompromisan i inteligentan podsmijeh takvoj konzervativnoj paranoji te fikcija o tome što bi se moglo dogoditi u ekstremnom slučaju, jednom u budućnosti, kad bi paranoični senatori odnijeli pobjedu zabranom glazbe s “opasnim” sadržajem i time ograničili pravo na slobodu govora i umjetničkog izražavanja. Uz klasično Zappino ismijavanje zabluda američke politike i uređenja, kojih u tekstovima ima napretek, ima i mnogo drugih satiričnih bodlji, primjerice na račun tipične zapuštenosti prosječnog Amerikanca, utjecajnih vjerskih sekti poput scijentologa, razuzdanog života slavnih rock glazbenika, garažnih bendova, institucionaliziranog fetišizma te represivnih režima, kakav je primjerice iranski, gdje je i dalje zabranjena gotovo sva “zapadna” glazba.
Prvi čin: opera se otvara predstavljanjem bizarnog entiteta po imenu Central Scrutinizer, koji je postavljen u ulogu glavnog pripovjedača priče. Taj neobični lik nema svoj karakter, ali dosljedno obavlja službu uvoditelja restriktivnih zakona, koji će postati temelj nadolazeće i očekivane zabrane glazbe. Scrutinizer nudi prikaz poučnog primjera “što se može dogoditi ako odabereš karijeru u glazbi”, nakon čega slijedi predstavljanje protagonista opere, Joea. On je nekoć bio “ljubazan dečko”, koji je prema tvrdnjama svoje malograđanske susjede redovito kosio susjedovu travu. Tome je došao kraj kad je otkrio rock glazbu i sa svojim bendom provodio cijele sate u garaži, gdje je svirao glasnu glazbu, koja je njegove susjede neprestano izluđivala, pa su često zvali policiju.
Joea nakon još jednog takvog incidenta odvedu na policijsku postaju, gdje mu “dobronamjerni savjetnik” ponudi krafnu te mu preporuči da se radije prihvati neke od “crkveno usmjerenih socijalnih aktivnosti”. Joe kasnije upozna curu po imenu Mary. Njihova veza ograničena je na držanje za ruke i njegovanje “čistih misli”. No Mary, katolička djevojka, jedne večeri napusti Joea kako bi mogla vidjeti svoju najdražu grupu Toad-O (ime je parodija na popularni američki rock sastav Toto) i zbližiti se s članovima grupe. Na kraju njezin pokušaj završi tako da se nađe u njihovom koncertnom autobusu, gdje ima grupni seks s tehničarima odrske opreme i postane “groupie”. S njima putuje na turneji dok je ne odbace u Miamiju, kad postane preumorna da bi mogla još išta napraviti. Dok lutalica po gradu, sudjeluje na natjecanju za miss mokrih majica kako bi zaradila dovoljno novca za put kući. Joe s vremenom sazna za njezine nepodopštine pa postane depresivan, napije se i upusti u seks s djevojkom po imenu Lucille, koja radi u restoranu brze hrane Jack-In-The-Box. Lucille mu “pokloni” neimenovanu i naporu spolnu bolest (vjerojatno gonoreju), iako sam sebe u svojoj naivnoj ljubavnoj zanesenosti uvjerava da ju je pokupio sjedeći na prljavoj zahodskoj školjki.
Drugi čin: Joe se za rješenje svojih problema utječe religioznosti i daruje ogromnu količinu novca L. Ronu Hooveru, voditelju tzv. Prve crkve apliantologije (parodija na scijentološku crkvu). Hoover ga identificira kao osobu koja je duboko u sebi latentni fetišist na tehničke naprave. Kad se Joe odluči ispovjediti o svojoj seksualnoj orijentaciji, Hoover mu savjetuje da doživi seksualnu potvrdu putem seksa sa strojem. Joe odlazi u klub Omarica, gdje nude najam posebnih strojeva za zadovoljenje seksualnih potreba. Tamo odabere odgovarajući stroj imena Sy Borg, koji je nalik robotskoj svinji. Zajedno odlaze u Syev apartman, gdje imaju divlju orgiju sa Syevim cimerom, modificiranom lutkom Gay Bob. Na kraju seksa Joe “zlatnim tušem” uništi Syev sklop. Zatim konačno upadne u velike probleme jer je sav svoj novac darovao Prvoj crkvi apliantologije i ne može platiti štetu za popravak robota. Za kaznu ga zatvore u posebnu kaznionicu, gdje su sve unutarnje stijene obojene u zeleno. U njoj se nalaze razne kažnjene osobnosti iz glazbenog biznisa (bivši glazbenici i njihovi menadžeri), koji Joea više puta zaredom skupno siluju. Njihov kolovođa je bivši promotivni agent velike glazbene izdavačke kuće imenom ćelavi John.
Treći čin: kad Joea puste iz zatvora, glazba je već postala ilegalna. Zbog toga poludi i počne si u glavi umišljati sve gitarske note, koje ne može odsvirati, dok novinar dokumentira njegova razmišljanja. Na kraju se pomiri s time da je s glazbom nepovratno gotovo i zaposli se kao rutinski radnik u Utility Muffin Reasearch Kitchen (zapravo je riječ o imenu Frankovog glazbenog studija u kojem je tijekom godina snimio brojne skladbe), gdje smrzava kolačiće. Central Scrutinizer u zaključku priopći slušatelju, ako ga priča o Joeu slučajno nije dovoljno uvjerila da je glazba zlo, zapjevat će svojim pravim glasom. Zatim isključi vokoder, koji iskrivljuje njegov glas, nakon čega se pokaže da je zapravo nitko drugi nego Frank Zappa.
Frank je uz Scrutinizera odigrao i uloge Joeova prijatelja Larryja, L. Rona Hoovera, oca Rileyja te Buddyja Jonesa. Gitarist i pjevač Ike Willis odlično je odigrao Joea, pjevačica Dale Bozzio istaknula se kao Mary, ritam gitarist Warren Cuccurullo okušao se kao bizarni Sy Borg, dok je dugogodišnji bubnjar Terry Bozzio, koji je na ovom albumu nastupio samo još kao posebni gost, dobro strašio kao “ćelavi” John.
Sastav glazbenika koji su Franku pomogli pri realizaciji ovog izuzetno ambicioznog projekta bio je u svakom pogledu sanjski. Među novim suradnicima najviše se isticao fantastični bubnjar Vinnie Colaiuta, bubnjarska inkarnacija tehničke dovršenosti i glazbene raznovrsnosti. Vinnie je svoje Zappino “posvećenje” doživio nakon što je, među ostalim, uspješno izveo izuzetno zahtjevno djelo naslovljeno “The Black Page” (najstarija izdana verzija nalazi se na dvostrukom koncertnom albumu “Zappa In New York”, 1977.). Bubnjarski ispit položio je toliko dobro da je zapanjio čak i svog prethodnika Terryja Bozzia. Tijekom sviranja navodno je našao dovoljno vremena za grabljenje suši štapićima i popravljanje naočala. S Frankom je uspješno surađivao još dvije godine, nakon čega je zaslovio ponajprije kao povremeni bubnjar (najpoznatiji je njegov rad sa Stingom). Drugi važan velikan “Joe’s Garage” postave bio je mladi gitarski heroj Warren Cuccurullo, koji je mjesto ritam gitarista zaslužio kao dugogodišnji Zappa fan, koji je znao napamet odsvirati baš sve gitarske dionice iz Frankove opsežne karijere, čak i one najbizarnije. U vrijeme suradnje s Frankom posebno se zbližio s Terryjem Bozziom i njegovom suprugom Dale, koje je uvjerio da zajedno s basistom Patrickom O’Hearnom osnuju new wave bend Missing Persons. Kasnije je postao dugogodišnji gitarist Duran Duran te si stvorio uspješnu solo karijeru, dok će bizarna epizoda s pornografskim filmovima biti što prije zaboravljena. Treći istaknuti novajlija bio je gitarist i pjevač Ike Willis, koji je zbog svog vokalnog karizma postao jedan od najpopularnijih članova Frankove pratnje i jedan od rijetkih višegodišnjih Frankovih suradnika s kojima je ovaj surađivao do kraja svoje odrske karijere.
Glazbena slika “Joe’s Garage” zapanjujuća je slika i prispodoba izuzetne eklektičnosti u kojoj se međusobno miješaju različiti glazbeni žanrovi, koji se protežu od klasičnog Zappina komičnog rocka, progresivnog rocka, tvrdog rocka, popa, reggaea, bluesa, jazz fusiona, itd. Album je poznat i po velikoj količini odličnih gitarskih solaža. Frank je većinu njih snimio uz pomoć tzv. iksenokronične tehnike, što bi se običnim jezikom reklo da je većinu solaža uzeo iz starijih, međusobno nepovezanih djela i unio ih u nove skladbe. Većina solaža s iznimkom onih na skladbama “Crew Slut” i “Watermelon in Easter Hay”, unesena je na takav način.
Joeova priča otvara se prigušenim glasom tajanstvenog entiteta “Central Scrutinizer” (Zappa priča priču preko posebnog vokodera, koji mu iskrivljuje glas zbog čega podsjeća na nekakvog robota; osobno mi je pritom uvijek u glavi, vjerojatno zbog zločestoće, Bender iz Futurame, iako ovaj govori “normalnim” glasom). Njegovo pripovijedanje podloženo je funk ritmičkom podlogom, dok u pozadini prevladavaju brojni grimasni zvukovi. Taj originalni uvod slušatelja uvjerljivo uvodi u naslovnu skladbu. “Joe’s Garage” jedna je od najpristupačnijih i najsimpatičnijih skladbi u Frankovoj karijeri, jer je izgrađena na kompaktnoj melodiji, bluesovskim rifovima i poskočnim ritmovima, a unutar nje ima mjesta i za kratku, ali burnu solažu na saksofonu. Za dodatno zabavno osvježenje pobrinula se odlična vokalna izmjena između Ikea Willisa (u ulozi Joea) i Franka (u ulozi Joeova prijatelja Larryja). Za komični “kalifornijski” pop rock šarm pobrinuli su se visoki prateći harmonijski vokali i pljeskanje. U zaključku skladba prelazi u brži tempo, dok se u pozadini čuju zvukovi policijskih sirena te glasanje podivljalih susjeda koji se žale da će zbog buke pozvati policiju.
Slijedi pop rockerski bombonić “Catholic Girls”, gdje se u ulozi prateće pjevačice predstavlja Dale Bozzio kao lakoživa katolička djevojka Mary. Riječ je o najboljoj mogućoj parodiji na stranputice dvolične katoličke morale i jednoj od najozloglašenijih skladbi iz riznice onih koje su uzburkavale maštu pripadnika američke političke “kreme”. Već sam tekst i refren o nestašnim katoličkim djevojčicama i dječacima (među potonjima spomenuti su i Vinnie i Warren) jamče obilje smijeha, a kad se uključe još i namjerno visoko intonirani vokali, poduprti funk ritmičkim linijama, burleska je potpuna. Za mrvicu profinjenosti pobrinuli su se duhoviti jazzovski ulomci i svestrano Ikeovo pjevanje.
“Crew Slut”, koja pripovijeda o Maryinim prljavim pustolovinama, skladba je brojnih komičnih preokreta i sočnih narativnih umetaka. Podložena je pospanim bluesovskim rifom i gotovo pentatonskim ritmičkim izvedenicama te zbog toga podsjeća na glazbu iz nekog američkog “cestovnog” filma, što znači da se vrlo dobro slaže s tekstom, u kojem se Mary upetlja u divlju orgiju s tehničarima odrske opreme (posebno sočan je dijalog o Maryinoj ljubavi prema koži). Tu susrećemo i prvu od odličnih Frankovih gitarskih solaža, kojih na ovom albumu ima napretek i kojom se predstavlja u neobičnoj ulozi blues gitarista.
“Fembot in a Wet T-Shirt” još je jedna izrazito privlačna skladbica, podložena “havajskim” ritmovima, gdje se pod naizgled jednostavnom, gotovo pop rockovskom površinom krije izrazito složena struktura. Najviše oduševljava odlično Ikeovo pjevanje, koje drži razigranu melodiju, dok briljantna fusion interakcija između ksilofona i gitarskih pasaža također nije za bacanje. S vremenom nastupa burleskni narativni umetak, gdje sarkastično raspoloženi Frank nastupa u ulozi voditelja blesavog natjecanja u mokroj majici, na kojem pobjeđuje ona djevojka čije grudi nakon hladnog tuša izgledaju najatraktivnije. Treba pohvaliti i bivšu playboyevu zečicu Dale Bozzio, koja izvrsno odigra ulogu stereotipno blesave i cviljive plavuše Mary, koja nakon vodenog polijevanja izjavi da bi za novac napravila sve.
Instrumentalno-fusion poslastica “On the Bus” sadrži monumentalnu Frankovu gitarsku solažu, koja je podložena na zavidnu ritmičku podlogu i uz koju se mogu ponovno oblizati svi ljubitelji ovog gitarskog velikana. Slijedi osobni favorit “Why Does It Hurt When I Pee?”, gdje tipični Zappin zahodski humor doseže jedan od svojih vrhunaca. Ako se zanemari tekst vrijedan bučnog smijeha i legendarni refren pod zapovjedništvom tužećeg gospodina Willisa, riječ je o izvrsnoj progresivnoj rock skladbi koja unatoč kratkom trajanju sadrži dramatičan i pompozan, da ne kažem “queenovski” začinjen operetni umetak.
Na nježnoj ljubavnoj baladi “Lucille Has Messed My Mind Up” uz inovativnost, u kojoj se osjete ritmički new wave i osobito reggae utjecaji (što dokazuje da je Frank povremeno rado slušao glazbu legendarnih The Police), oduševljava i Frankov ne baš često iskazan smisao za stvaranje suptilnih melodija bez ikakve zločestoće. Za izniman romantizam pobrinulo se do krajnosti dočarano Ikeovo pjevanje. Riječ je o jednom od vrlo rijetkih Frankovih “ozbiljnih” djela u kojem nema ni mrvice humora ni podsmijeha (možda samo ironije), jer je Joeova kratka avantura s Lucille prilično tužno poglavlje. Sa “Scrutinizer Postitude”, gdje Scrutinizer pokušava uvjeriti slušatelja da je glazba bolest i izvor svega zla, što dokazuju Joeovi nezgode, završava prvi čin koncepta.
Pop rockovski začinjenom klasikom “A Token Of My Extreme”, gdje se Frank vokalno odlično uživi u ulogu vođe bizarne vjerske sekte te Joea uputi na seksualnu praksu sa strojem, otvara se drugo poglavlje koncepta. Brojne ritmičke dosjetke i razigrane gitarske pasaže neprestano prate burleskni dijalog između Joea i šefa sekte. Apliantologija je prikazana kao sekta koja posluje u bliskoj vezi s totalitarnim režimom koji vlada u Joeovu svijetu, što je više nego očita parodija na scijentologiju.
“Stick It Out” još je jedan od komičnih vrhunaca albuma, gdje poskočni ritam, ali i glavna melodija neobično podsjećaju na uvodnu temu kultne britanske humoristične serije Samo budale i konji. Tu Joe uz pomoć svog seksualnog partnera, robota-svinje, uči njemački, što se završava uništenjem robota. Već samo Frankovo pjevanje, koje je bizarna mješavina engleskog i njemačkog, legendarno je i naprosto tjera na “cijepanje”. Uz “den-den-den-den-den” ritam odmah se sjetim Delboya i Rodneya kako se voze gradom u raspadajućem tricikлу, dok je sočan tekst o orgiji između Joea i Sy Borga fenomenalna parodija na česte seksualne devijacije pripadnika određenih crkvenih udruženja.
Izvrsna fusion zakuska “Sy Borg” pobrinula se za iznenađujuće suptilan završetak prvog diska. U prvom planu je emocionalno vrlo dobro dočarano Willisovo pjevanje, koje uvjerava u ulozi rastrojenog Joea, kojeg tijekom i nakon neugodnog iskustva s robotom polako napušta razum, dok se u pozadini šeću duhoviti jazzovski i reggae ritmički umeci. U tekstu vrvi seksualnih aluzija, osobito na račun oralnog seksa (u trojnoj orgiji između Joea i Sy Borga nađe se i lutka Gay Bob, što je vjerojatno parodija na Boba Dolea, konzervativnog republikanskog senatora i neuspjelog kandidata za američkog predsjednika). Pojedinačne solaže, osobito na gitari i klavijaturama, prava su božanska mana za sve glazbene sladokusce, dok nagrooveana bas linija ne ostavlja hladnim nijednog ljubitelja kvalitetnog jazz fusiona.
Drugi disk, koji se otvara Joeovim dolaskom u zatvor, čine dulje, uglavnom skladbe duže od osam minuta s nizom Frankovih dah oduzimajućih gitarskih solaža. Funk začinjeni “Dong Work For Yuda”, gdje na scenu stupa banda bivših glazbenika i suradnika pod vodstvom ćelavog Johna, zbog brojnih falsetto vokalnih harmonija u pozadini i pljeskanja sadrži i mrvu gospel atmosfere. Terry Bozzio, koji na albumu nastupa samo kao vokalni gost, svojim “mafijaškim” glasom odličan je u ulozi ludog silovatelja Johna. Razuzdani, do kraja navijeni “Keep It Greasy” prava je tvrdorockerska eksplozija s brojnim funk ritmičkim umecima i izvrsnim vokalnim harmonijama. Instrumentalno-fusion sekcija sadrži brojne lude improvizacije kojima Frank i družina ponovno pokazuju da su uvijek zadržavali status jedne od velesila na području kvalitetnog jazz fusiona. Među solističkim improvizacijama posebno se ističe ubojita Frankova gitarska solaža, koja je i danas božja mast za sve gitarske virtuoze ovog svijeta.
Melankolični “Outside Now”, gdje nesretni Joe doživi psihički slom kad nakon izlaska iz zatvora shvati da je glazba postala zabranjena i počne se gubiti u zabludama, izgrađen je na pentatonskim ljestvicama unutar kojih se ističu Vinnieovi dinamični bubnjarski prijelazi. Suptilna središnja melodija sastavljena je od očaravajućih vokalnih harmonija koje grade jednako tužnu koliko i smiješnu atmosferu. Za moćan završetak pobrinula se još jedna dah oduzimajuća gitarska solaža. Na “He Used To Cut The Grass”, gdje Joe osjeća izuzetnu prazninu nakon oproštaja od svakog oblika glazbe i počne sanjariti o imaginarnim gitarskim notama, može se uživati u brojnim ukusnim jazzovskim improvizacijama među kojima se, kako i dolikuje, ponovno ističe Frankova vrlo složena i opsežna gitarska solaža. Za burleskan završetak pobrinula se Joeova fantazija o svojim gitarskim danima, kad je svirao s garažnim bendom, pa u glavi opet čuje vrištanje neurotične susjede koja odluči pozvati policiju.
Više od jedanaest minuta dugačak “Packard Goose” još je jedan divno nabrijani fusion čorbast lonac, gdje se pop rockovski, jazzovski, funk i tvrdorockerski motivi opet spajaju u izuzetno ukusnu koheziju. Ambijent ove izvrsne skladbe mijenja se iz minute u minutu. U jednoj od sekcija nađe se i poznati Frankov citat, koji završava rečenicom “glazba je najbolja”. Prijelaz u divlju fusion sekciju, gdje Frank ponovno eksplodira još jednom supersoničnom solažom, briljantan je i na njemu si kao gosta lako zamišljam i nekog Al Di Meolu. U završnom dijelu skladba se vraća na uvodni motiv, nakon čega slijedi duhovit pop rockovski refren i šaljivo stupnjevanje s razigranim vokalnim harmonijama. Eterični “Watermelon in Easter Hay” predstavlja trenutak kad Joe odluči odsvirati svoj posljednji umišljeni gitarski solo prije nego što se preda sudbini. Ovo ambijentalno raspoloženo remek-djelo sadrži Frankovu najbolju solažu kad je riječ o učinkovitom prenošenju izuzetne suptilnosti kojom u trenutku očara one romantičnije raspoložene slušatelje.
Sa “A Little Green Rosetta” završava Joeova tragična epopeja, kad se ovaj uživi u novi život smrzivača kolačića, što je još jedna parodija na davanje prednosti prosječnosti pred talentom unutar američkog društva (umjesto da postane uspješan glazbenik, na prisilan je način postao rutinirani radnik, jer je tako korisniji za društveno dobro totalitarnog režima). Uz sarkastični trijumf Centralnog Scrutinizera za kojeg se pokaže da je zapravo Frank Zappa, završna burleskna melodija s brojnim vokalnim grimasama, pljeskanjem i luckastim umecima na cimbalima djeluje još podrugljivije.
“Joe’s Garage” je konceptualno umjetničko djelo koje svojim provokativnim porukama i danas uzburkava duhove svih konzervativnih velikaša, opsjednutih mišlju da je cenzura najbolje rješenje za sve one koji ne žele govoriti istim jezikom. Ovom fenomenalnom pločom neukrotivi i neumorni skladatelj iza sebe je ostavio jedan od najljepših spomenika svom stvaralačkom geniju. “Joeova garaža” nevjerojatno je remek-djelo koje zbog njegove glazbene, lirske i konceptualne razsežnosti nikako ne mogu dovoljno pohvaliti, zato bez oklijevanja usuđujem se reći da spada među tri, ako ne i dva najbolja trenutka Frankove opsežne karijere. Prije svega, to je album koji slušatelju jamči gotovo dva sata čiste zabave, bolje od gledanja bilo kojeg natjecanja za miss mokrih majica, čemu bi pritrdila čak i oba katolička dečka, Lovro Šturm i Mihael Jarc.
Autor: Peter Podbrežnik
Skladbe:
CD1:
- Central Scrutinizer
- Joe’s Garage
- Catholic Girls
- Crew Slut
- Wet T Shirt Nite
- Toad O Line
- Why Does It Hurt When I Pee
- Lucille Has Messed My Mind Up
- Token Of His Extreme
- Stick It Out
- Sy Borg
CD2:
- Dong Work For Yuda
- Keep It Greasy
- Outside Now
- He Used To Cut The Grass
- Packard Goose
- Watermelon In Easter Hay
- Little Green Rosetta
Glazbenici:
Frank Zappa – vokal, gitara
Warren Cuccurullo – ritam gitara, vokal, zbor, orgulje, gitara
Denny Walley – vokal, slide gitara, gitara
Craig Twister Steward – usna harmonika
Jeff – tenor saksofon
Marginal Chagrin – bariton saksofon
Patrick O’Hearn – bas gitara, puhački
Peter Wolf – klavijature
Stumuk – bariton saksofon, bas saksofon
Tommy Mars – klavijature
Vinnie Colaiuta – bubnjevi, udaraljke
Arthur Barrow – bas gitara, vokal
Ed Mann – udaraljke, vokal
Dale Bozzio – vokal
Al Malkin – vokal
Ike Willis – vokal
Barbara Isaak – zbor
Geordie Hormel – zbor
Terry Bozzio – gostujući vokal
