Večer unikatne zvučne perfekcije u režiji engleskih pedanata Porcupine Tree (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 03.11.2009
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 27,50€

U općoj utrci s vremenom novog milenija, slijedeći princip postojanja prekrasnog novog svijeta, novi album Porcupine Tree “The Incident” (2009, RockLine recenzija OVDJE) i nova europska turneja doslovno su se “zabili jedno drugome u leđa”. Tek što su se album “Fear Of A Blank Planet” i njegov “nastavak”, EP “Nil Reccuring” (2008), dobro slegli u ušima, engleski glazbeni čarobnjak i genijalac Steven Wilson s ekipom već je spremio novi razlog za veselje. I to veći nego ikad. Porcupine Tree su s albumom “The Incident” prvi i napokon posjetili i Sloveniju.

Odmah na početku ovog teksta, iz velikog poštovanja, moram napomenuti da je izvještaj s ovog događaja bio namijenjen najvećem stručnjaku za Porcupine Tree u Sloveniji, kojeg je upravo uoči koncerta na nekoliko dana u krevet prikovala podmukla gripa. Zato uskačem u njegove cipele kao “rezervni” RockLine plan iz pozadine, u kojem ću vam pokušati što mjerodavnije predstaviti događaj koji bi vrli kolega Peter Podbrežnik definitivno obradio i u pisanoj riječi karakterno oživio do optimalne sitnice.

Bio je zanimljiv dan. 03.11.2009. Četvrti špil nove europske turneje Porcupine Tree! I upravo je u Ljubljani Steven Wilson slavio okruglu 40. obljetnicu otkako se pojavio na ovom svijetu. To je naslućivalo čaroban večer, ali premotajmo za početak naš film malo unatrag. U 20.00 sati, u obnovljenom Kinu Šiška, koji, s obzirom na visoke standarde koje obnovljeni prostor danas postiže i nudi glazbenicima, napokon možemo nazvati pravim rockerskim glazbenim hramom slovenske prijestolnice.

Na pozornici se tada pojavljuju tri momka. Trebala su biti četvorica, ali bila su samo trojica. Dogodi se. Demians. Francuzi. Posve neočekivana priča o uspjehu. Prošle su godine objavili svoj prvijenac “Building An Empire” (RockLine recenzija OVDJE) za izdavačku kuću Inside Out Records. Cijela stvar nije promakla ni Stevenu Wilsonu i on ih je pozvao na turneju Porcupine Tree. Priča o Nicholasu Chapelu ide prilično slično kao priča o Stevenu Wilsonu. Nicholas Chapel isprva je Demians zamislio kao projekt jednog jedinog čovjeka. Nije očekivao niti želio ikada zaploviti profesionalnim vodama, sve dok ga, nesvjesnog tegoba života profesionalnog glazbenika,  nije obuzela želja da svoju glazbu predstavi masama. Odlučio se ispravno. Tako je za turneju okupio ljude da mu pomognu na pozornici. Kao što rekoh, zapelo je s klavijaturistom, za kojeg je mjesto u sastavu i danas slobodno. Na lanjskoj zajedničkoj turneji sa sastavom Anathema Demians su naime nastupali kao kvartet, a ovaj su put u Ljubljani morali svirati s snimljenim klavijaturama.

Demians su u izrazu teško usporedivi s drugim sastavima. Voze svojom trakom i nude odličnu srednju mjeru lako probavljive i izrazito ambijentalne glazbe, bez obzira na to što aranžmani znaju biti i poprilično razvučeni i progresivno slojeviti (u prelijevanju vodećih motiva). Stvar se može okarakterizirati kao progresivni rock, no u ovom slučaju riječ “progresivno” posebno godi sastavu, jer, kako rekoh, razvija posebnu granu i svoj vlastiti izraz. U klavijaturama je skriveno mnogo retro poticaja, nisu rijetke zavjese stvorene na zvuku melotrona, koje glazbi daju neki ezoterični, transcendentalni moment. Chapel nije mišićavi gitarski heroj kakvog biste mogli sresti na naslovnicama časopisa posvećenih dribljanju nota. Momak je skromnog izgleda, a navučena provalnička kapa njegov je zaštitni znak! Njegovo je sviranje usmjereno na plasiranje hrskavo razmazanih akorda koji mudro popunjavaju zvučnu sliku, sa solažama rijetko ako uopće, a jednoglasni ukrasi plasirani su samo na prijelazima i služe za stvaranje atmosferskih skokova. Vokal je muževan, srednje intoniran, topao, a istodobno s melankoličnim prizvukom, i mogao bi se dobro uklopiti u kombinaciju s grunge natruhama. No to je priča za neki drugi put. Ukratko, odlična srednja traka kombiniranja modernog s elementima retro progresivnog rocka, ni na trenutak nije bila dosadna i predstavila je odličnu uvertiru u večer s Porcupine Tree. Sprijeda se Chapela vokalno malo slabije čulo, a inače je zvuk tijekom nastupa Demians bio silno ušećeren. Nicholas je skladbu The Perfect Simmetry posvetio šefu Porcupine Tree, kao rođendanski dar.

Pet godina intenzivno pratim ovaj sastav. Uvijek sam tražio priliku da ih vidim uživo. Rijetkih 50 minuta druženja doduše sam doživio na festivalu Nova Rock prošle godine (RockLine reportaža s festivala OVDJE), ali to nisu bili ni približno uvjeti u kojima bih želio uživati u njihovoj glazbi. Glazbeni perfekcionisti tipa Porcupine Tree obavezno se druže u zatvorenim dvoranama. Što je prostor manji, to je više intimnosti. Kino Šiška pokazao se kao idealan ambijent.

Sastav je već izlaskom na pozornicu pokazao da se odlično osjeća i da su sve poluge njegovog optimalnog funkcioniranja na pozornici ugođene na pravu frekvenciju. Wilson je više nego oduševljen albumom “The Incident” i zato je odlučio da Porcupine Tree na turneji odsviraju cijeli album.

Nastup su tako smisleno podijelili na dva dijela. Prvi je bio u cijelosti posvećen izvedbi “The Incident”, a drugi je zahvatio prošla razdoblja stvaralaštva sastava. “The Incident” kao album ponovno dokazuje da, bez obzira na to što je riječ o devetom studijskom albumu sastava, Wilson nakon svih oduševljavajućih izdanja nipošto nije izgubio kreativni naboj. Zato otkriva nove glazbene horizonte za sastav, predstavlja novu, drugačiju priču, pomiče barijere stvaranja, istražuje nove dimenzije. U svemu unikatno “porcupineovski”, ali svježe i nadahnuto. “The Incident” se, za razliku od prethodna dva albuma, ponovno osvrće na integraciju veće zvučne raznolikosti. Posebno je više naglaska na ambijentalnim dijelovima, gdje u prvi plan stupa zavjesa Barbierijevih klavijaturskih efekata, ili pred slušatelja jasno stupa samo Steven sa svojim tankoćutno pretencioznim pjevanjem i akustičnom gitarom. Dakle, trenuci nažiganja s prethodna dva albuma ovaj su put smireni i slušatelju servirani na nešto profinjeniji način.

Prvi zarazni trenutak naravno je predstavila The Blind House u otvaranju koncerta, s tipično grabežljivim, ali mračno naglašenim vodećim gitarskim uzorkom. Steven Wilson dolazi na pozornicu bos, postavlja se za mikrofon i prelazi preko prvih stihova. Već je ta skladba pravo mjerilo za ono što slijedi. Razina uigranosti, razina ugođenosti (kvaliteta zvuka). Treba li sumnjati u slučaju Porcupine Tree? Da. Da su ih stavili u dvoranu Cvetličarna Mediapark. U Kinu Šiška zvuk je bio kao iz kutijice. Svi odtenci, od prelijevanja Barbierijevih zvučnih prelijevanja na klavijaturama, koja su važni tvorci visoko ambijentalnog svijeta sastava, do ispravne uravnoteženosti između Wilsonove i Wesleyjeve gitare, tu je nevidljivi radnik i basist vječnog osmijeha na licu Colin Edwin s unatrag navučenom kapom u stilu Gibbota, pa jedinstveni bubnjarski žongler Gavin Harrison. Svi točno znaju što rade i svi pristupaju stvari s potpunom kontrolom nad propovijedi scenske izvedbe. Sve je bilo pospremljeno i počišćeno, tako da si doista mogao razlučiti svaku zvučnu nijansu, svaki zvučni odtenak. Čak i preklapajuće linije klavijatura i “glissando gitara”, najčešće baš između Wesleyja i Barbierija, osobito u točkama gdje se Wilson služio akustičnom gitarom.

Wilson je publiku potaknuo u jednoj od stanki u početnom dijelu, kad je poželio dobru večer na slovenskom jeziku i upitao prisutne: “Kako ste?” Lijepo bi mu išlo da se prihvati brzog tečaja slovenskog. Naravno, morao je dodati da je sastav počašćen što prvi put nastupa u Sloveniji. Nakon The Blind House netko je viknuo “Freebird”, što se u ovom slučaju spretno nadovezivalo na kombinaciju vodećeg stiha refrena skladbe The Blind House “Free love”. Međutim, taj je trik malo stariji, jer potječe s DVD-a “Arriving Somewhere” iz 2006. godine. Wilsona, koji je s tim uzvikom još kako dobro upoznat, to je dovelo u nevjerojatno dobro raspoloženje i smijeh. U stilu uglađenog engleskog gospodina popratio je “primjedbu” riječima da te skladbe večeras Porcupine Tree nažalost neće svirati. Publika se posebno razgorjela na skladbe izrazito pjevnih refrena kao što su Drawing The Line, pa naslovna skladba. Time Flies bila je sama po sebi briljantan trenutak prvog dijela. Integralna pjesma prvog dijela, zarazna refrena i izvanrednog srednjeg instrumentalnog dijela s psihodeličnom solažom koja magnificira neizbježan osjećaj da je tu prisutna mrvica pinkfloydovske energije i gradi posve drugo ozračje u sredini skladbe. Posebno je pobjednički djelovao završni dio prvog dijela, gdje je poseban izraz dobio superiorni osjećaj izuzetne uigranosti sastava, koji se kao od šale probijao kroz raznoliku zamisao mnogih vodećih motiva koje je nizao jedan za drugim. Pritom ne treba spominjati hipnotički osjećaj koji je na trenutke prisutne u dvorani posve smirio, tako da u stankama nisi čuo ni jednu jedinu riječ, ni uzdah, ni nevini kašalj ili šmrcanje, ništa!

Probili smo se do završne I Drive the Hearse prvog dijela koncerta. Wilsonov karakteristični “beatlesovski” pristup izvođenju stihova, uključujući boju glasa i sam engleski akcent, onaj je važan faktor koji je u punoj mjeri oživio i na ljubljanskom koncertu. Skladba krhkih zvučnih kolaža, koja je dodatno naglasila važnost Wilsonove snage same vokalne suptilnosti, ispratila je sastav prvi put iza kulisa. Sljedećih 10 minuta na pozornici su kraljevali tehničari koji su pripremali sve potrebno da zaplovimo u drugi dio koncerta.

Stvar se ozbiljno zahuktala kad je sastav zariffao u drugi dio skladbom “Deadwing” (2005) The Start of Something Beautiful. Posebno se pri tome raspametila skupinica vrelokrvnih Talijana koji su se posebno razveselili ovoj skladbi, na desnoj strani dvorane, tik uz podnožje pozornice. Sastav je u ovom dijelu nizao slijed “brzih” i “mirnih” skladbi. Ugodno je iznenadilo uključivanje klasika Russia On Ice s albuma “Lightbulb Sun” (2000), koji je donio najmračniju atmosferu koncerta, a publika se iz transa probudila posebno uz silno poskočne skovanke s albuma “Fear Of A Blank Planet” (2007), Anesthetize i Way Out Of Here. U potonjoj se gitarist Wesley posebno proslavio kao odličan prateći vokalist. Obje su skladbe ponudile trenutak u kojem su se Porcupine Tree doista raspršili po pozornici, a posebno se razmahao Gavin Harrison, koji je ispalio nekoliko zavidnih, dlakocjepački odmjerenih prijelaza na fantastično ugođenim bubnjevima, tako da su dodatno dizali dlake na koži do erektilnog stanja. Pomalo očekivani Lazarus (“Deadwing”, 2005) ponovno je zanjihao dvoranu u drugu sferu. Porcupine Tree nisu zaobišli ni EP “Nil Reccuring” iz 2008. godine pa su se prihvatili ponovno više “cerebralne” Normal, skladbe koja nosi motivsku upletenost balade Sentimental.

Veliko finale Wilson je popratio najavom skladbe koju Porcupine Tree danas navodno izvode silno rijetko, ako uopće, a željeli su je izvesti za ovaj posebni večer u Ljubljani. Klasik s albuma “In Absentia” (2002) i svim obožavateljima vrlo omiljena Blackest Eyes. Jedinstven izbor za intenzivno finale, kakvo si čovjek gotovo nije usudio zamisliti ni u najluđim snovima. Sat i 55 minuta odvrtjelo se (bez stanke) kad je sastav, uz intenzivnu podršku prvih redova publike, dokotrljao svoj špil do kraja regularnog dijela. U zametaliziranom pulsiranju vodećeg riffa sastav se oprostio od publike.

Ona je uz glasne ovacije, uz koje je cijela dvorana lupala nogama o pod, morala izaći na pozornicu da izvede dva željena klasika s albuma “In Absentia”. Ali bez protokolarnog dijela prije toga ipak nije išlo. Na migu gitarista Johna Wesleyja sastav je prvo uz podršku publike otpjevao “happy birthday” zdravicu Stevenu Wilsonu. A zatim opet u akciju – atrakciju! Počevši sa Sound Of Muzak, odličnom parodijom na današnji razarajući pristup glazbene industrije, čija virusna zaraza neumoljivo nagriza srž zdravog izražavanja kroz glazbenu umjetnost, prirodan razvoj i sazrijevanje sastava kroz slijed izdanih albuma itd… Ostavimo to za drugi esej. Porcupine Tree su nas još posljednji put zanjihali u potpunu glazbenu perfekciju unikatnog svijeta njihova iskaza. Momci su još posljednji put digli publiku u dvorani na noge kad su se prihvatili omiljene Trains. Izvedba je bila praktički identična onoj koja se nalazi na već spomenutom DVD-u iz 2006. U sredini s malo duljim prekidom, gdje se u originalnoj studijskoj verziji skladbe uključuje lupkanje peta. Tamo su Wilson i Wesley potaknuli publiku na pljeskanje, koje je kao salivena preuzelo takt spomenutog pljeskanja, a sastav je još posljednji put udario na pozornici. Wilson je nakon dva ponavljanja stiha “Always the summers, are slipping away”… s ostalom četvoricom naglo završio koncert gromoglasnim: “Thank you!”

Odličan ambijent dvorane za nastup sastava kova Porcupine Tree, uz silno posrećenu predgrupu. Potpuna kapitalizacija zvučne perfekcije, perfekcije izvedbe, perfekcije razvoja ravnoteže savršene zvučne slike na pozornici, za što smo, uz kompleksnije građenu zamisao glazbenog izraza kakav njeguju Porcupine Tree, na koncertima često bili uskraćeni, ovaj put nije bila ni u čemu ugrožena. Majstori i jedan od vodećih sastava koji kleše visoko ambijentalni prog rock sadržaj, u koji uključuje metal elemente, kao i moderne alter rock usmjerenosti, dočarali su u Kinu Šiška jedan od najboljih koncerata ove godine u Sloveniji. Bio je to jedan od onih rijetkih koncerata za koje možemo reći: “Koncert bez mrlje!” Svi vi koji ste ovaj koncert iz bilo kojeg razloga propustili, ovaj put se s pravom možete ljutiti sami na sebe. Uz to bih izrazio svu čast i pohvale i organizatoru događaja Master Of Metal, koji je nakon izvedbe koncerta Dream Theater prije tri dana dočarao još jedan rajski večer za sve sladokusce i glazbene gurmane koji se palimo na poruku progresivnog rocka, kakvih u Sloveniji još kako nedostaje. Nadajmo se da će ih kod nas biti još mnogo.

fotografije: Robi Lipej

Setlista

DEMIANS: 1. Sapphire 2. Naive 3. Feel Alive 4. Earth 5. The Perfect Symmetry PORCUPINE TREE: 1. Occam’s Razor 2. The Blind House 3. Great Expectations 4. Kneel and Disconnect 5. Drawing the Line 6. The Incident 7. Your Unpleasant Family 8. The Yellow Windows of the Evening Train 9. Time Flies 10. Degree Zero of Liberty 11. Octane Twisted 12. The Séance 13. Circle of Manias 14. I Drive the Hearse — drugi dio. (plus 10. minutna stanka) — 15. The Start of Something Beautiful 16. Russia on Ice 17. Anesthetize Part 2: “The Pills I’m Taking” 18. Lazarus 19. Way Out of Here 20. Normal 21. Blackest Eyes — dodatak — 22. The Sound of Muzak 23. Trains

Galerija slika